Bosanskohercegovački režiser i fotograf sa stalnom adresom boravka u SAD-u Harun Mehmedinović, čovjek čije su kadrove gledali milioni putem National Geographica, BBC-ja i kroz saradnju s oskarovcem Leonardom DiCapriom, vratio se temi od koje je decenijama bježao. Njegov novi projekt, dokumentarni film "The Acts of Reburial" (Činovi ponovnog ukopavanja), pokrenuo je sredinom ove godine, tačno tri decenije od počinjenja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, a to nije samo filmski zapis o genocidu, već krik protiv „kulture amnezije“ za koju autor vjeruje da prožima bošnjačko društvo. Potaknut jezivom praksom premještanja masovnih grobnica, Mehmedinović povlači paralelu između fizičkog skrivanja kostiju i metaforičkog zakopavanja istine.

Trenutno smo na kraju 2025. godine, još jedne godine koja nije donijela značajniji iskorak naprijed za Bošnjake, a pogotovo za probošnjačku i probosansku politiku. Vodeći se tim činjenicama, razgovarati s Harunom Mehmedinovićem o njegovom projektu koji je uveliko u toku moralni je i novinarski imperativ. O ovim važnim temama on je nedavno govorio i u jednom podcastu, istupivši ne s umjetničkog aspekta, već iz pozicije čovjeka koji je lično preživio rat i koji u svom posjedu drži neprocjenjivu dokumentarnu građu i ispovijesti onih koji su najviše propatili. Mehmedinović se u ovom intervjuu za Stav ne bavi estetikom, već faktima. Govori o tome zašto su fotografije tek "arhiv činjenica" koji sam po sebi ne mijenja svijet, o poražavajućoj sličnosti između sudbine Kulen Vakufa i današnje Gaze, te o tome zašto smatra da je današnja geopolitička pozicija Bosne i Hercegovine gora nego 1992. godine. Ovo je razgovor o preživljavanju, dostojanstvu i cijeni šutnje.

Koliki je značaj fotografa i videografa u ratovima? Koliko je zapravo pojava fotografije, modernih fotoaparata, kamera, promijenila na globalnom nivou percepciju ratnih zbivanja u ratom zahvaćenim zonama?

- Njihovo je da zabilježe i svjedoče nečemu što, da budemo realni, nisu mogli promijeniti. Ja ne vidim da će išta od toga promijeniti čovječanstvo nabolje i pomoći da ne bude budućih genocida i ratova. Prilično je čisto da ljudi sebi dopuste da budu iskorištavani kako bi neko drugi preko njih krao, a oni sami kada odluče da kale svoje traume nad drugima to se baš i ne može zaustaviti. Znači, fotograf samo pravi arhivu fakata o tome šta se desilo i to je to. Čisto je da to fundamentalno stvari ne može promijeniti.

Koliko su fotografije i fotografi, fotoreporteri, odigrali bitnu ulogu u agresiji na Bosnu i Hercegovinu? Koliki je njihov dokumentarni značaj? Mnogi, kao što vidimo, negiraju važnost fotografija i videosnimaka kao dokaznog materijala. Primjer je priča o Aleksandru Vučiću i puški na Jevrejskom groblju. Odnosno, kako bi on rekao, kišobranu i stativu.

- Pa, ostavili su neki trag o onome što se desilo. Ispričali su poneku priču, pomogli u nekim sudskim slučajevima. Nisu imali moć da zaustave genocid niti da preveniraju sljedeći genocid nad Bošnjacima, koji, po svemu sudeći, dolazi.

Nedavno ste na svom Facebook nalogu vrlo zanimljivo povezali detalje iz života Jeffreyja Epsteina s onim što se dešavalo u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina. Na koji način ste to učinili?

Ta psihopatska potreba nad kontrolom i iživljavanjem nad djecom je sada već, na razne načine, svjetski problem. U Bosni je dio genocida bilo ubijanje i silovanje djece, i to je nešto što se time, a također postupcima onih poput Epsteina, normaliziralo. Jednostavno smo izgubili sve vrijednosti kao ljudska rasa, sve granice su pređene.

Ne vidim da se ljudi više posebno ljute kada vide vijesti na kojima se govori da je dijete ubijeno ili silovano. Grdno ćemo platiti za to.

Projekt "Činovi ponovnog ukopavanja" pokrenuli ste sredinom ove godine, a sada ulazimo u finale 2025. godine, godine obilježavanja trideset godina od genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Ovaj dokumentarni film, kako ste ranije kazali, nije samo umjetnički čin, već poziv na buđenje i suočavanje – ne samo sa zločinima koji su se dogodili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, već i s kolektivnim poricanjem koje je nastupilo nakon njih. Koliko se uradilo na projektu za ovih nekoliko mjeseci rada? Koje su prepreke na koje nailazite?

- Posjetio sam više od 150 sela i sve regije Bosne kako bih dublje ušao u landscape, kako bih razumio šta se desilo i "provario" do kojeg stadija dehumanizacije je došao naš narod. Krenuo sam u to kao u filmski projekt, ali sam brzo uvidio da je obim projekta takav da mora imati još neki aspekt, a tu mi je pala napamet ideja da pravim kratke videozapise tokom posjete svim tim mjestima. To je privuklo dosta pažnje jer nemam nikakav filter i ljudi su iznenađeni materijalom koji vide. Ipak, mi smo, kao Bošnjaci, radi našeg kompleksa niže vrijednosti, potpuno zanemarili krucijalno važnu tačku edukacije našeg naroda, ali i ostatka svijeta o genocidu koji je nad nama proveden te o našoj historiji. Prepreka je to što nam narod ima dubinsko nepoštovanje za svoje mrtve, za važnost njihovih priča i pouka, a također i za ratne veterane.

Odakle crpite informacije o ovim lokacijama i o njihovoj historiji?

- Većina toga je iz sudskih procesa, knjiga, intervjua sa žrtvama... Također, pričam s ljudima koje nalazim na tim lokacijama.

Izdvojili ste Kulen Vakuf kao posebno važno mjesto za Bošnjake. Je li to mjesto važno zbog toga što dokazuje koliko genocidne namjere iredentističkih ideologija našeg najbližeg okruženja sežu daleko u prošlost?

- Tamo su bila tri genocida nad Bošnjacima – 1873., 1941. i 1992. godine – tako da te godine same za sebe pričaju. Moj interes bio je vezan za bošnjačku kulturu amnezije, tj. rekordno brzo zaboravljanje na to šta se dogodilo i onda plaćanje stravične kazne sljedeći put kada se to desi jer smo bili potpuno nespremni. Taj nam "oprosti i zaboravi" pristup samo garantira da ćemo uskoro biti opet u masovnoj grobnici.

Po čemu je ovaj projekt drugačiji od ostalih na kojima ste radili?

- Već sam radio na kratkom narativnom filmu "U ime sina", ali ovo je sada mnogo intimnije i nemam više nikakav filter. Reći ću ono što imam reći neovisno o tome kome će se to svidjeti ili ne. Nakon ovoga što gledamo u Gazi, nemam više izbora.

Na veliku žalost, U Bosni i Hercegovini, u urbanim predjelima u kojima živi čak većinsko bošnjačko stanovništvo, posebno u Sarajevu, sve je učestaliji narativ da nas pričanje o 1990-im godinama samo bespotrebno opterećava, da time budimo duhove prošlosti, da je to nešto što naprosto trebamo ostaviti iza sebe i okrenuti se budućnosti. Kao da se, na neki čudan način, tabuizira tema agresije na Bosnu i Hercegovinu. Koliko je to opasno?

- To je potpuno infantilan pristup.

Ogromna većih onih koji su počinili zločine nisu kažnjeni, mnogi od njih javno ismijavaju stradanja i pozivaju na nove zločine, uključujući novi genocid. Ako ljudi nisu uhapšeni, kažnjeni, ako nema rekoncilijacije, što je inače nemoguće jer većina entiteta RS poriče genocid, te dok nema odštete žrtvama, ne možemo se okrenuti budućnosti.

Mislim, slobodno se okrenite gdje god hoćete, ali hodate direktno u novu masovnu grobnicu.

Svjesni ste opasnosti da ćete biti prozvani bošnjačkim nacionalistom, čovjekom sa čvrsto stisnutom desnicom koji "zavađa" komšije?

- Nacionalizam podrazumijeva da mislim kako je moj narod bolji od nekog drugog naroda. Ja to ne mislim. Naprotiv, mislim da bošnjački narod ima opasan kompleks niže vrijednosti koji se negativno ispoljava u svim aspektima života. Ljudi se praktično stide svog genocida kao da su ga oni počinili. Znači, ne, nijedan narod nije bolji od nekog drugog. S tim u vezi, ideja da sam nacionalista ne pije vode. Lično sam socijalista tako da desničar nisam. Ako je govoriti istinu o tome šta se desilo s ciljem educiranja naroda "zavađanje" ikoga, onda to što je bazirano na lažima, kao što su odnosi na Balkanu, osuđeno je na propast.

Koliko je tužno što istinu o genocidu nad Bošnjacima i agresiji na Bosnu i Hercegovinu moraju, čini se, govoriti samo umjetnici, dok dobar dio naučnika, institucija šuti?

- To što šute ili spavaju znači da će opet biti iznenađeni kada ih neko bude vodio ka masovnoj grobnici, do sada mnogo puta spomenutoj sitagmi. Znači, naša je odgovornost prema onima koji su umrli, koji su propatili, i onima koji dolaze, a to su djeca i djeca od te djece, da pričamo priče i izvlačimo pouke iz onoga što se desilo, čisto kako se ne bi ponovilo. Meni sada dolaze na hiljade stranaca sa zahvalom jer prvi put mogu nešto naučiti o tome šta se desilo u Bosni jer naši ljudi odbijaju o tome da pričaju. Znači, to što se većina našeg naroda potpuno infantilno ponaša prema svojoj historiji i odgovornosti, to je njihov problem. Ja ću se sada ponašati kao odrasla osoba i taj vrtić dovesti u red.

Kako se Bošnjaci danas mogu (za)štititi? Mogu li ikako?

Educiraj se detaljno o svojoj historiji i budi spreman da se braniš i da budeš organiziran ako se ponovi. Ne budi potpuno nespremni levat, opet kao većina Bošnjaka 1992. godine. Znači, uozbilji se i počni se ponašati kao odrasla osoba da opet ne budeš u situaciji u kojoj ti psihopate dođu na vrata i tjeraju te da gledaš silovanje vlastitog djeteta, a takvih primjera je 1990-ih bilo dosta.

Mi kao narod guramo ruku u proključalu vodu svakih pedesetak godina i plaho smo iznenađeni kada na opeče.

Kakav je danas odnos SAD-a prema Bosni i Hercegovini i svemu onome što se ovdje živi? Koliko nam igra šaha globalnih moćnika ide ili ne ide na ruku?

- Ne ide nam nimalo na ruku ovo sve što se događa. Veliki je porast islamofobije u Evropi i svijetu jer se veliki novac ulaže u taj narativ kako bi se skrenula pažnja sa zlostavljanja Palestinaca. Kranji cilj takvog plana je da Izrael dobije podršku za njihov genocid. Mi smo izoliran narod koji, ako opet bude napadnut, može završiti u totalnom genocidu kako bi se pokralo sve i razdijelilo između radikala i ekstremista iz susjedstva. Mi kao da odbijamo prihvatiti da nemamo baš prijatelja u regiji, a ni u svijetu. Za nas je mnogo lošija geopolitička slika danas nego 1992. godine, a svi smo vidjeli šta nam se tada desilo. Znači, kako rekoh, uozbiljimo se i ponašajmo kao odrasle osobe koje se bave realnostima i faktima naše pozicije.

Živimo li globalnu društveno-političku distopiju, posebno uzmemo li u obzir dešavanja u Gazi?

Po mom viđenju, globalna populacija ima podsvjesni osjećaj da neka katastrofalna kataklizma dolazi. U stanju su svjesnog ili nesvjesnog suicidalnog zeitgeista.

Znači, ubijanje djece i beba je normalizirano. Bogati imaju interes da siluju djecu i niko nema problem s tim da oni izbjegnu ruku pravde. Dakle, mi smo već u katastrofalnoj distopiji bez ikakvih vrijednosti. Sada samo čekamo nuklerni, klimatski ili AI smak svijeta.

Kako, kada i hoće li uopće narodi Balkana živjeti u slozi i miru?

- Kako sada stvari stoje, neće. Ako genocid, ubijanje i silovanje djece, kao što se desilo u periodu od 1992. do 1995. godine, ne bude kažnjavano, ako se poriče genocid, ismijavaju se mrtvi i propaćeni, a sada se opet dehumaniziraju Bošnjaci, ne moram imati kristalnu kuglu kako bih vidio da još jedan genocid stiže. Prepustili smo potpunim psihopatama da diktiraju narativ o tome šta se desilo između 1992. i 1995. godine. Sada guramo glavu sve dublje i dublje u pijesak kao djeca koja odbijaju odgovornost i čekaju da problem magično nestane ili ga neka mitska intervencija UNPROFOR-a ili NATO-a riješi. Znači, vrijeme je da se probudimo i odrastemo.