Akademski kipar Mirza Morić već decenijama živi u Parizu, a svojim srcem i umjetnošću je uvijek, onim nevidljivim nitima, vezan za Bosnu i Hercegovinu. Rođen je u Ključu, odrastao u Brčkom, završio Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, a zatim mu Pariz postaje drugi dom. Prvi, u nadasve duhovnom smislu, bila je i ostala Bosna (i Hercegovina).
Svoja vizualno impresivna djela posvećuje ljepoti i osjećajnosti, slobodi i letu ljudskog duha. Duhovne i svjetovne preokupacije Mirze Morića isprepletene su i utjelovljene kroz impozantne skulpture oblikovane u gotovo vječnim materijalima poput mramora i bronze. Umjetnošću je Evropu i svijet upoznavao s Bosnom i bosanskim narodima kojih nigdje drugdje nema. Neuništivi “Bosanski torzo”, isklesan u crvenom kamenu, te brojna druga djela predstavljena na francuskom i evropskom tlu nose poruku mira, ali i svijesti o počinjenoj agresiji na našu državu. Iznimno je cijenjen u Francuskoj i svjetskim umjetničkim krugovima, u kojima nikada ne zaboravlja spomenuti da je naše gore list. Bosna i njena tajanstvenost njegove su muze.
Najnoviji obol borbi za slobodu Mirza Morić je dao u obliku gigantske ptice od granita koja je posvećena Ukrajincima. Iako je prvobitno bila namijenjena Brčkom, zbog opstrukcije određenih grupa u tamošnjoj vlasti, ova skulptura svoje mjesto naći će na Maidan-Platzu u Kijevu, ali će njeno postavljanje, po svemu sudeći, sačekati malo bolje vrijeme. Da je realizirana njegova prvobitna namjera, u Brčko bi stigao na otkrivanje ove kreacije od kamena i bivši francuski predsjednik François Hollande, veliki prijatelj kipara koji spada u sami vrh ove umjetnosti na Starom kontinentu. Osim njega, Mirza Morić druguje i s Nikolasom Sarkozyjem, Bernardom-Henrijem Lévyjem i Jeanom-Françoisem Debordom.
Iako je trenutno na odmoru dvjestotinjak kilometara od Pariza, Mirza Morić je izdvojio od slobodnog vremena da kaže nekoliko rečenica za Stav o svom radu, o svojoj domovini BiH, o Francuskoj, o kulturi i umjetnosti, ali je najprije progovorio o svom poklonu zemlji koja je trenutno pogođena ratom.
“Velika granitna ptica, koja šalje važnu poruku o miru i slobodi, primarno nije bila namijenjena Ukrajincima. Ona je trebala završiti u Brčkom, ali pošto nisam dobio zeleno svjetlo za postavljanje moje kreacije tamo, odlučio sam svoj rad pokloniti Ukrajincima jer oni proživljavaju strašnu agresiju. Uz veliku pomoć Bernarda-Henrija Lévyja, koje me povezao s ljudima u Ukrajini, odlučio sam da se moj rad postavi na Maidan-Platzu u Kijevu. Pošto još uvijek ruski napadi na Ukrajinu traju, ne znam u kojem smjeru će ići realizacija moje nakane, tj. ne znam je li sada pravo vrijeme za postavljanje jedne takve skulpture. Oni su zahvalni na mom znaku podrške Ukrajini, zahvalni su što mislim na Ukrajinu kao što sam mislio i na svoju Bosnu ponosnu u toku agresije 1990-ih godina”, ispričao nam je.
VAŽNO JE GOVORITI O MIRU I SLOBODI
Mirza Morić čovjek je koji je na sasvim neobičan način došao u Pariz.
“Kada si mlad i lud, onda je samo nebo granica. Putovao sam petnaest dana do Pariza autostopom. Neposredno po završetku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu nisam se uopće vraćao u svoje Brčko, već sam kombijem koji je prevozio dnevne novine 'Oslobođenje' svoje lične stvari poslao porodici, a ja sam nastavio dalje prema gradu svjetlosti. To je bilo sredinom 1970-ih godina. Kada sam stigao do glavnog grada Francuske, nastupilo je snalaženje, borba za goli opstanak. Čim sam još uvijek tu, to znači da sam se nekako snašao i opstao. Godinu po dolasku bavio sam se raznim poslovima, a zatim sam išao na Parišku akademiju punih 16 godina. Jednostavno, dolazim i slušam predavanja o umjetnosti jer se moglo ulaziti i izlaziti u Parišku akademiju bez obzira na to jeste li student ili ne”, govori nam kako je došao do metropole koja slovi za hram umjetnosti.
Svojim kiparskim radovima Mirza Morić šalje poruke mira i slobode. Nažalost, za mir i slobodu najčešće se mora boriti, o čemu naš sagovornik govori u nastavku.
“Od atentata Gavrila Principa na austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda Evropa je u ratovima izgubila oko 400 miliona ljudi. Evropsko tlo je natopljeno krvlju. Trebamo biti svjesni jedne bolne činjenice – broj Evropljana u ozbiljnom je padu i nastavlja opadati. Na ogromnu žalost, ratovi su uvijek bili i, što je najgore, bit će glavni razlog zašto imamo tu negativnu statistiku. Ubistvo jednog mladog čovjeka ubistvo je jedne porodice. Tada nije ubijen jedan čovjek, već tri, četiri ili više. Uzmite u obzir dva svjetska rata, agresiju na BiH, a sada i ovaj rat u Ukrajini. To su strašna razaranja, a ta razaranja prolaskom vremena bivaju sve gora. Evo, sada se opet govori o velikom globalnom sukobu, o potencijalnom novom svjetskom ratu, o upotrebi nuklearnog oružja. Samo u Francuskoj imamo više desetina nuklearnih postrojenja. Ako u jednom nešto pođe po zlu, neće biti Francuske, možda čak ni Evrope. Zato je važno na sve načine, pa i kroz umjetnost, govoriti o miru i slobodi. Još jedan golemi problem jeste ekološka nekultura. Zagrijava nam se planeta, a smeće bacamo na sve strane. Ja sam u mladosti pio Savu i Brku, danas im teško od smrada možete uopće prići”, upozorava veliki francuski, ali i bh. kipar.
On naglašava da je u prošlosti zbog svojih akcija imao ogromnih problema i s policijom. Primjerice, učestvovao je u rušenju Berlinskog zida, a na Brandenburškim vratima nacrtao je jednu pticu, što je trebalo da simbolizira upravo slobodu. Tada su ga vlasti Istočne Njemačke čak i pritvorile, a on je, priča nam, samo želio da se Evropa ujedini u tom momentu i to na tri nivoa – da ne bude rata, da njene države zajedno rješavaju ekološka pitanja te da kooperiraju kroz kulturu.
“Godine 2019. napravio sam skulpturu u znak sjećanja i na ubijene sugrađane iz Brčkog. Uvijek kažem da je moja dužnost bila, kao umjetnika, da dam doprinos čuvanju od zaborava nedužnih ljudi koji su ubijeni tokom agresije na našu domovinu. U granit je sa svih strana uklesan i tekst Edvina Kanke Ćudića 'Možda bi trebalo da ih mrzim', koji u centar stavlja ubistvo njegovog oca Edhema Ćudića u logoru Batković kod Bijeljine. To pismo je inače sitnije od pisma Hamurabijevog zakonika. Ja kroz svoju umjetnost želim poručiti i to da ratovi, logori i sva druga stradanja nisu 'tuča'. U Auschwitzu se ljudi nisu tukli, u Dachauu se ljudi nisu tukli, a ni u Srebrenici ljudi nisu tukli. U svim ovim slučajevima se dobro zna ko je bio zločinac, a ko žrtva, i te su stvari jasne i u mojoj umjetnosti. BiH je dala svijetu velike ljude i ne želim da nas neko smatra običnim torom na Balkanu. Neki bi danas pravili velikodržavne nacionalne projekte, a uopće ne misle o jednoj notornoj istini da su velikodržavni projekti nemogući u Evropi. Evropa je jedan veliki čamac na kojem nema solo veslanja, već je sve u sinhronizaciji”, priča Mirza Morić.
Gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo prije nekoliko godina prihvatila je inicijativu ovog umjetnika da se u centru glavnog grada Francuske postavi skulptura koja će podsjećati na Genocid u Srebrenici. Ipak, do dana današnjeg do realizacije ovog projekta nije došlo.
“Realizacija izgradnje spomenika u Parizu ubijenim u Srebreničkom genocidu trenutno stagnira. Iako je gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo bila za ovu ideju, komisija koja je zaprimila moj projekt odgovorila mi je da je izgradnja ove vrste spomenika 'malo komplicirana stvar'. Ne znam u čemu je problem, ali u svakom slučaju imam na umu da je francuska politika dosta dugo plesala sa srpskom politikom i da smo joj mi samo 'simpatični'. Ja ovim spomenikom želim doprinijeti da i Francuska oda počast srebreničkim žrtvama, za čiji je gubitak života i ona donekle kriva. Francuski generali su sredinom 1990-ih bili u Srebrenici, a ne Mirza Morić. Zašto sam ja danas uz Ukrajinu? Baš zato što i ona isto proživljava što je i zemlja naših predaka preživljavala prije tri decenije. U toku agresije na BiH dijelio sam i letke i crteže u Parizu, na trgovima, u metroima, u ugostiteljskim objektima, kojima sam želio skrenuti pažnju Parižana na sve ono što se dešava u jednoj predivnoj evropskoj zemlji. Golemi je problem bio što je tada u Francuskoj vladalo mišljenje da su borci za slobodnu BiH bili pobunjenici koji ruše Jugoslaviju”, stava je on.
Osim Brčkog, i Bihać također krasi skulptura Mirze Morića nazvana “Bihaćko srce”. Nju je poklonio gradu Bihaću jer je i to, prema njegovim riječima, jedan herojski grad kao što je, naprimjer, i Goražde. To su “punktovi egzistencije, lijepe sredine s prekrasnim i prepametnim ljudima”.
MOGUĆNOST POVRATKA OSTAJE OTVORENA
Mirza Morić jednom je prilikom ustvrdio da bi svojim djelima dao više ljepote da živi u BiH umjesto u Francuskoj jer je njegova država sama po sebi prelijepa i inspirativna. On također ističe da je Bosna kroz historiju dala velike ljude, da je naš narod strašno pametan, ali da smo kroz historiju i strašno stradali.
“S Austro-Ugarskom smo živjeli zlatno doba, a njenim raspadom krenulo je i naše uništavanje. Ne znam da li znate za taj podatak, ali u Beču u jednom muzeju posvećenom njihovim velikim vojnim ličnostima imate jedan spomenik nazvan 'Bošnjak na konju'. Dakle, ti Austro-Ugari su nas priznavali kao narod, kao narod snage, pameti, izdržljivosti i ljepote. Ja sam imao sreću da imam profesore poput Halila Tikveše, Mersada Berbera, Alije Kučukalića, Nade Pivac i drugih, koji su me naučili onome što znam i koji su mi usadili osjećaj za lijepo. Usput rečeno, sa sigurnošću tvrdim da Halil Tikveša spada u top tri najznačajnija grafičara svijeta. Nažalost, mnogi su i u prošlosti, ali i danas hoće, da mi budemo 'zalupani', da nemamo pojma, da budemo obični glupaci. Žele da manipuliraju nama, da budemo robovi. Danas mnogi ne žele da ljudi znaju ko je Tiziano Vecelli, Sir Peter Paul Rubens, Rembrandt ili Rumi, a to mi ne smijemo sebi dopustiti. Narod koji nema svoju kulturu je podložan raznim malverzacijama. Čim čovjek ne poštuje svoje korijene i tradiciju, svoju kulturu, nestaje kolektiv kojem pripada. Mi nismo narod koji samo ždere, pije i sere, već jedna ozbiljna populacija, ali to ne umijemo cijeniti. Mi skoro da ne proizvodimo nove vrijednosti. Međutim, moram reći da je i Francuska u tom kritičnom momentu. Sada, ako u Francuskoj zapalite knjigu – umjetnik ste. Ne ide to tako. Danas vrijednost prišivaju destrukciji jer živimo u eri dekadencije. U BiH svi govore o stećcima, a rijetki su oni savremeni umjetnici koji u svojoj umjetnosti koriste motiv stećka. Isto je i u Francuskoj. Svi se hvale veleljepnim francuskim katedralama, a niko ne gradi crkve”, govori o položaju kulture i umjetnosti u savremenom trenutku.
Govori da mu je žao što u BiH nije bio skoro tri godine, najviše zbog pandemije virusa korona, ali s ponosom govori da je do tada bio redovan. Dođe u svoje Brčko, tamo ima kuću i prijatelje.
“Ja dolazim, ali sam tužan zbog samog ustrojstva BiH, tj. te podjele na entitete i Brčko distrikt. Mnogi će reći da je to nametnula međunarodna zajednica iako bih ja bio oprezan s tom konstatacijom. Tačno se zna ko je od evropskih i/ili svjetskih sila kriv za pat-poziciju u kojoj se BiH nalazi. Uglavnom, ja ulozi Francuske dajem negativnu ocjenu. Malo je bilo onih Francuza koji su bili tu za BiH kada joj je pomoć najviše trebala. Da budem direktan, da nije bilo pojedinaca koji su smatrali da je dužnost pomoći napadnutoj strani tokom agresije, teško bi se iz Francuske dočekala institucionalna reakcija. Mnogi me pitaju kako ovo sve mogu govoriti o Francuskoj, u kojoj živim i radim. Ja im samo odgovorim da sam francuski državljanin, ali sam bosanski čovjek”, dao je svoje mišljenje o odnosu francuske politike prema nama.
Na najbolji mogući način Mirza Morić zaključio je naš razgovor: “Kada se govori o mom definitivnom povratku BiH, ništa se ne zna. Da kojim slučajem izbije rat u Francuskoj, ja idem za svoju Bosnu. Zašto? Zato što ništa nemam braniti ovdje osim Muzeja Louvre i katedrala. Meni je Bosna sve, ja sam ponosan na svoj narod kojem je velika mana što još uvijek nije svjestan svoje vrijednosti.”
Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.
