Preživjele žrtve Genocida u Srebrenici iz jula 1995. godine oštro su osudile početak sanacionih radova i uklanjanje dokaza o likvidaciji preko 1.300 zarobljenih Bošnjaka u hangarima nekadašnje zemljoradničke zadruge u Kravici, na području općine Bratunac.

Ovi su objekti, navode preživjele žrtve, morali ostati konzervirani, kao vječna opomena na masovna ubistva naroda s ovog prostora. S druge strane, Srđan Rankić, načelnik Bratunca, saopćio je da se “osposobljavanje ovih objekata vrši isključivo zbog pokretanja proizvodnih pogona, s ciljem osnaživanja lokalne zajednice otvaranjem novih radnih mjesta, smanjenja nezaposlenosti i poboljšanja životnog standarda građana opštine Bratunac”.

Rankić u saopćenju nevješto pokušava izjednačiti genocidne aktivnosti počinjene nad civilnim stanovništvom u Kravici sa stradanjem vojnika u borbi u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i na Brčanskoj Malti u Tuzli. Također, on ističe da su nastupili orkestrirani napadi na Opštinu Bratunac, i njega kao načelnika, od strane čelnika Islamske zajednice, Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra Potočari, i “njihovih udruženja putem medija iz entiteta FBiH” kada su nadležne općinske službe pristupile sanaciji objekata i uređenju zemljišta u “srpskom stradalnom selu Kravica”.

Inače, na objektima zadruge i danas su vidljiva brojna oštećenja od metaka kojima su 13. i 14. jula 1995. godine ubijani zarobljeni Bošnjaci.

Ogorčena ovim potezom Opštine Bratunac, Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja građana “Žena Podrinja – Bratunac”, koje se bavi pitanjima nestalih iz perioda od 1992. do 1995, poručuje da su tragovi masakra u Kravici, koji je krvava kocka u mozaiku Genocida, morali ostati konzervirani. Isto smatraju i u udruženjima “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa”, “Majke Srebrenice”, “Žene Srebrenice”, “Naše sjećanje” i u Udruženju logoraša “Bratunac”.

“U Kravici su mi ubili muža Muriza Sinanovića i mnogobrojnu rodbinu i prijatelje. Nakon dvadeset i sedam godina tragovi krvi, dokazi i otisci morali su ostati vječiti spomenik srebreničkom genocidu. No, nakon svih ovih godina, načelnik Bratunca, koji je i moj načelnik jer ja živim u Bratuncu, želi prekriti i prikriti sve to. Bila je to zemljoradnička zadruga Kravica do 1991. godine i svi smo ulagali u ta radna mjesta. Cijeli svijet zna šta se tu desilo u julu 1995, a ovo što se sada dešava je bruka i sramota lokalne zajednice. Pred Haškim tribunalom je dokazano da je u Kravici izvršen genocid, ali niko za Kravicu nije odgovarao. Samo se protiv osmorke u Beogradu vodi sudski proces, kojem sam više puta prisustvovala i mogu reći da se to oteže godinama i da je bilo vrlo neozbiljno”, navodi Sinanović.

Sinanović ističe da su poslali protestnu reakciju i apel Opštini Bratunac i načelniku Rankiću, ali da nisu dobili nikakvu povratnu informaciju, iako imaju povratnicu da su u Opštini zaprimili pošiljku.

Da se poslije dvadeset i sedam godina ponovo otvaraju bolne rane, svjedoči i Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”. Neljudski čin u vezi s gradnjom u zadruzi u Kravici jeste, navodi Subašić, treća faza Genocida, odnosno pokušaj zatiranja tragova i dokaza.

“U Kravici je ubijen moj najmlađi sin, a našla sam samo dvije njegove kosti, i to jednu preko puta Memorijalnog centra Potočari, a drugu dvadeset i pet kilometara odavde. Mog sina i muža i mojih dvadeset i dvoje niko ne može vratiti, ali oni se nisu ni pokajali za to što su uradili. Brišu tragove svog zločina, a ne priznaju istinu. Ne postoji gumica koja može izbrisati da je, prema haškim presudama, u Kravici ubijeno 1.313 osoba. To su nečija djeca, nečiji sinovi, kćerke. Ubijeni su gladni i žedni. I Genocid se i danas vrši, u svojoj posljednjoj fazi, fazi skrivanja. Ako sam od sina koji je bio visok 1,95 metara našla samo dvije kosti, ja preživljavam treći Genocid: kada su mi ga ubili, kada sam našla i ukopala te dvije kosti i sada kada žele to osporiti”, navela je Subašić, dodajući da su u svemu “učestvovali” i iz međunarodne zajednice i iz Evrope, kada su dozvolili da poslije Genocida Srebrenica i okolina pripadnu bh. entitetu RS, a ne da budu distrikt, kao Brčko.

To govori o tome, smatra Subašić, koliko su bili važni životi Bošnjaka u julu 1995. godine.

“Nije tačno da je ono privatna imovina. Tražili smo više puta da ondje stavimo spomen-ploču, u skladu sa Zakonom o nestalim osobama BiH, koji je usvojen 2004. godine i prema kojem su trebale biti obilježene sve masovne grobnice i mjesta masovnih stradanja, ali nikada nije odgovoreno na naše zahtjeve. Podsjećanja radi, sve do 2013. godine bilo nam je zabranjeno da u Kravici položimo cvijeće. Te smo godine makazama isjekle trake i bez odobrenja ušle u Kravicu. To nije privatna imovina, nego zadruga svih naselja”, naglašava Subašić.

Hiba Ramić iz Udruženja “Naše sjećanje” navodi da je boli to da njene komšije srpske nacionalnosti ne mogu prihvatiti činjenicu da je Kravica dokaz, nego pod izgovorom da se radi na osnaživanju ekonomije žele negirati Genocid.

“Prema Banjalučkom sporazumu, koji je važio i prije Zakona o nestalim osobama BiH, ovo (zadruga u Kravici, op. a.) se i ne dovodi u pitanje. Svjesno se ide na pokušaj brisanja Genocida, ali to je nemoguće, jer su snimci iz ove hale obišli cijeli svijet, a postoje i živi svjedoci i, bilo šta da urade, nemoguće je prikriti ubistva 1.313 ljudskih bića. Nezamislivo mi je da i mladi koji dolaze na vlast rade u korist zločinaca i da mi kao stanovnici ove lokalne zajednice ne znamo šta se ovdje trenutno radi. Vidimo na tabli da je odluka donesena i ko je izvođač, ali u suštini, ne znamo šta će biti ovdje”, ističe Ramić.

Sakib Ahmetović, bivši civilni logoraš koji je 1992. godine s još stotinama sugrađana bio mučen u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, navodi da su danas Bošnjaci u bh. entitetu RS manjina koja se mora izboriti za osnovna ljudska prava, od liječenja, obrazovanja do zapošljavanja. Također, ističe on, Bošnjacima se negira pravo na pravdu.

“Ovaj logor u Kravici je logor nastao padom Srebrenice i ostavio je stravičnu sliku na snimcima koji su obišli cijeli svijet. Sada pokušati uništiti taj dokaz i prekrajati historiju jeste isto kao pokušati reći da nema Auschwitza ili Jasenovca. Nije bitno koliko je žrtava i da li su to Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Romi ili neki drugi. Važno je da su žrtve na sličan način ubijane. Likvidirano je stanovništvo, a ovdje se radilo o potpunom uništenju muslimana s ovog područja. Neka se optužnice javno iznesu pa, i ako ne budu osuđena lica kojima se sudi, da svijet i oni koje to zanima vide za šta mu se sudilo. Nezadovoljni smo presudama Suda u Bosni i Hercegovini, a da ne govorim o sudu u Bijeljini, jer je katastrofalno da za zločin u Bratuncu preko četrdeset osoba kaže da je jednog čovjeka vidjelo kako odvodi nekog ko je poslije nađen mrtav, a sudija pita: 'A jeste li ga vidjeli dok je ubijao tu osobu?' Kako će ga vidjeti kada su svi koji su to vidjeli pobijeni? Ali to njima nije argument.

Nasuprot tome, ja tražim sestru koja je nestala u Tegarama i znam ko ju je odveo. Odem u policijsku stanicu i pitam da li mogu da protiv NN osobe podnesem krivičnu prijavu, samo da mi taj koji ju je odveo kaže gdje je njeno tijelo, da joj klanjamo dženazu i da je ukopam. Nikog neću goniti, neka on sve to nosi na savjesti i neka mu Bog da što je zaslužio, ali oni mi kažu da to tako ne može. Dakle, mogu nas, zarobljenike, svjedoke i žrtve, proganjati, odvoditi na ispitivanja, stavljati nam neke sankcije, ali ako treba da se procesuira ili da se barem pokrene postupak protiv osobe koja je odvela nekog ko se nije vratio živ, onda to ne možete”, razočaran je Ahmetović.

Da preživjele žrtve ipak nisu same u svojoj borbi za pravdu, dokazuju i nedavno pristigla pisma  podrške, koja su poslali Annalena Baerbock, savezna ministrica vanjskih poslova u njemačkom Bundestagu i Michael J. Murphy, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini.