Devedesete godine prošlog stoljeća bile su zlatno doba za nevladine organizacije (NVO). Grupe poput Amnesty Internationala, Greenpeacea i Oxfama značajno su povećale svoje budžete i globalni domet. Broj međunarodnih NVO-a porastao je za 42 posto između 1990. i 2000. godine, a hiljade novih organizacija je osnovano.
NVO-i su postali važni politički akteri, utječući na državne politike. Primjeri uključuju Međunarodnu kampanju za zabranu nagaznih mina (dobitnik Nobelove nagrade za mir) i Transparency International, koji je doprinio usvajanju UN Konvencije protiv korupcije. Kofi Annan, budući generalni sekretar UN-a, izjavio je 1993. da će "dvadeset i prvo stoljeće biti era NVO-a", a Jessica Mathews je 1997. godine u Foreign Affairsu opisala "pomak moći" od država ka globalnom civilnom društvu.
Današnja situacija: Sumorna slika
Danas je situacija značajno drugačija. Broj međunarodnih NVO-a stagnirao je, porastao je za manje od 5 posto između 2010. i 2020. godine. Javno skepticizam prema NVO-ima se produbio, vlade su usavršile strategije za potkopavanje njihovih aktivnosti, a mnogi izvori prihoda, poput USAID-a (koji je ove sedmice službeno zatvoren), presušili su. Sveukupno, NVO sektor ima manje političkih mogućnosti i kapaciteta nego ranije, a države su povratile moć. Autoritativne vlade vide zagovaranje NVO-a kao prijetnju, što predstavlja veliki gubitak za ljude koji su se oslanjali na njihove usluge.
Fokusiranje na donatore i medije
NVO-i se sve više natječu za resurse, što može odvratiti pažnju od pružanja usluga i zagovaranja. Percepcija da se NVO-i prvenstveno fokusiraju na donatore i medije narušila je povjerenje.
Slučajevi nedoličnog ponašanja, poput skandala sa seksualnim iskorištavanjem u Oxfam Great Britain i slični u drugim humanitarnim organizacijama, trajno su naštetili ugledu cijelog sektora. Povjerenje javnosti u NVO-e je opalo, pa su 2021. godine, prvi put u Edelman Trust Barometru, ispitanici više vjerovali preduzećima nego NVO-ima.
S padom demokratskih prava širom svijeta, posebno od kraja 2010-ih, NVO-i se suočavaju sa strožim ograničenjima. Autoritativne vlade, poput Rusije pod Vladimirom Putinom, donose zakone koji ograničavaju rad NVO-a (npr. zakon o "stranim agentima" iz 2012. godine, koji je poslužio kao prototip za druge zemlje). Preko 130 zemalja je usvojilo ograničenja za međunarodne NVO-e u posljednje tri decenije.
Vlade, suočene s budžetskim ograničenjima i unutrašnjim pritiscima, smanjuju svoju potrošnju na stranu pomoć, što je glavni izvor finansiranja za međunarodne NVO-e. USAID je zatvoren, a europske zemlje, uključujući Njemačku, Veliku Britaniju i Francusku, također su smanjile budžete za razvojnu pomoć.
Posljedice i budućnost
Sve veći skepticizam javnosti, aktivni napori vlada da potkopaju NVO-e i smanjenje resursa smanjuju moć NVO-a u svjetskoj politici. Države su povratile tu moć, što dovodi do slabljenja liberalnih normi na globalnom nivou.
NVO-i će morati sami da preokrenu ove trendove. To uključuje hitne reforme radi veće finansijske transparentnosti i odgovornosti prema korisnicima, kao i saradnju u borbi protiv represije. Tamo gdje državno finansiranje nije dostupno, NVO-i će morati tražiti alternativne izvore podrške, mada se privatni kapital ne može mjeriti s državnim resursima. Mnoge organizacije bi se mogle ugasiti pod finansijskim pritiskom. Dok bi društveno osviještena preduzeća i kampanje direktnog davanja mogle preuzeti neke od usluga, ključne uloge NVO-a kao zagovornika i nadzornika mogle bi ostati nepopunjene.
