Da bismo razumjeli situaciju u Mijanmaru i recentna dešavanja u njoj, moramo se vratiti u vremena prije postojanja Mjanmara, u regiju u kojoj su egzistirala tada zaraćena kraljevstva. Jedno od tih kraljevstava bio je Arakan na istočnoj obali Bengalskog zaljeva.

Do 16. stoljeća postalo je važno regionalno središte arapskim, portugalskim i nizozemskim mornarima koji su na obalu pristizali trgujući, između ostalog, robovima. Portugalski gusari na kraju su postali plaćenici arakanskih kraljeva Min Bin (1531.-54.) I Min Yazagyia (1593.-1612.) te su pomagali u odbrani od napada burmanske vojske iz unutrašnjosti.

Baziran oko grada Mrauk-U, Arakan je bio nominalno budističko kraljevstvo, premda je bio tolerantan prema muslimanima i čak je postojao sinkretizam na najvišoj razini, kraljevi su usvajali islamske titule i zapošljavali muslimane u svojim upravama.

Arakan je osvojio burmanski kralj Bodawpaya 1784. godine, dok je burmansko carstvo raslo a nekih 100 godina nakon pada Arakana, palo je i Burmansko carstvo. Odlučujući udarac burmanskoj suverenosti dogodio se 1885. Britanci su isplovljavali rijekom Irrawaddy na parobrodima do kraljevske prijestolnice Mandalay i preuzeli kraljevsku palaču. Kralj Thibaw poslan je u Indiju u trajno izgnanstvo i gotovo je čitav sistem burmanske vlasti razmontiran.

Kolonijalna država također je bila država pod nadzorom, a britanski popisi zahtijevali su detaljne informacije o pojedincima. Na taj je način zapadno razmišljanje o rasi uvezeno u Burmu.

Burma je bila istočna granica britanske Indije i mnoge se Indijce poticalo da se nastane u urbanim središtima, poput Ranguna (danas Yangon), gdje su bili iznad lokalnih Burmana u kolonijalnoj hijerarhiji. Britanski državni službenik J.S. Furnivall je kosmopolitski Rangun nazvao 'pluralnim društvom'; ovo ipak nije bio multikulturalizam u današnjem značenju tog pojma, već kruto organizirana podjela rada po rasnim linijama, mikrokosmos kolonijalnog kapitalizma.

Kad je Burma postala nezavisna 1947. godine, naslijeđena je vojna država i autoritarni zakoni. Naprimjer, 2018. godine dvojica novinara, koji su izvještavali o nezakonitom deset muškaraca Rohingya od strane seljana Tatmadaw i Arakan, osuđeni su na zatvor prema Zakonu o službenim tajnama, zakonu koji potječe iz britanskog doba.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok se demokratija rušila u diktaturu, koncept taingyinthe ili "nacionalne rase", postao je središte političkog diskursa. Ideja taingyinthe bila je eklatantan pokušaj izgradnje nacije, gurajući ideju da su brojne etničke skupine u zemlji jedinstvena cjelina. Ta se riječ pojavila u knjigama, govorima i Ustavu iz 1974. godine, no njezina je djelotvornost bila diskutabilna.

Od kraja Drugog svjetskog rata zemlja je bila arena nekoliko građanskih ratova, uglavnom vođenih po etničkim linijama. Jedinstvo u retorici različitosti nije uspjelo osvojiti srca i umove. Unatoč multikulturalnoj retorici, Burma je bila država koja je praktički monopolizirana od većinske etničke skupine Bamar, čiji je jezik, burmanski, bio i jeste službeni jezik.

I vojne vođe poput generala Ne Wina i prodemokratske vođe poput Aung San Suu Kyi pozivali su na integraciju, ali govorili su s pozicije unutar dominantne kulture i stoga nisu mogli prepoznati na šta druge etničke zajednice pozivaju, poput prava na obrazovanje na vlastitim jezicima.

Za Rohingye je etnička pripadnost bila smrtonosna. Burmanska država bila je u ratu s mnogim etničkim skupinama, ali ih je istovremeno prihvatila kao dio taingyinthe. Međutim, smatrralo se da su Rohingye kasno postale dio burmanskog društva.

Godine 1978. godine operacijom Nagamin (Kralj zmajeva) prebačeno je stotine hiljada Rohingya preko granice od Arakana do Bangladeša. Većini je na kraju omogućen povratak, ali njihova se situacija nije popravila.

Od 1823., godinu prije n ego što će Britanci zauzeti Donju Burmu i Arakan traju rasprave o tome jesu li Rohingye prije toga bili u Arakanu ili su kasnije imigrirali pod britanskom vlašću. Mnogi u sjedištima vlasti već su odlučili da Rohingye nisu taingyintha i počeli su ih kažnjavati u vojnim operacijama.

Nasilje iz 2017. godine rezultat je desetljeća delegitimizacije. Država je počela poricati da Rohingye uopće postoje, tvrdeći da su oni 'Bengalci'. Aung San Suu Kyi, u obraćanju međunarodnoj zajednici o kojem se često izvještava, odbila je čak koristiti i taj izraz.

Budistička sangha bila je jedna od rijetkih burmanskih kulturnih institucija koja je uspjela preživjeti kolonijalizam i tako postala nevjerojatno važan dio burmanskog identiteta tijekom faze izgradnje nacije, a na štetu ostalih religija u zemlji.

Budizam je bio spona između Arakana i Burme u njihovom zajedničkom antagonizmu prema Rohingyama. Iako su vlasti tvrdile da vojne operacije nisu protuislamske, nasilje se dogodilo usred vala etno-nacionalističkog propovijedanja visokih budističkih redovnika.

Od 2012. rasplamsalo se nasilje nad muslimanima koji nisu Rohingya, ne samo u Arakanu, već i u unutrašnjim gradovima poput Mandalaya, Meiktile i Bagoa. Nemoguće je reći kako bi stvari mogle biti drugačije da se britanska vladavina nije protezala tako daleko na istok.

Možda Mjanmar uopće ne bi postojao, jer je Bamar naslijedio državu čije su granice povukli Britanci. Poniženi pod kolonijalnim rasizmom i autoritarizmom, bamarska većina izgradila je nacionalizam koji se temeljio na burmanskom jeziku i budizmu u kombinaciji s autoritarnim državnim aparatom naslijeđenim od Britanaca.

Rezultati su bili tragični.