Naučene komunikacijske vještine, uključujući retoričku uvježbanost, ne mogu nadomjestiti odsustvo znanja i iskustva, niti sakriti suštinski problem: odsustvo integriteta. Politička teorija to odavno razdvaja: postoji liderstvo i postoji gluma. Postoji sadržaj i postoji forma. A kada forma preuzme primat nad sadržajem, politika se pretvara u predstavu.

Još je Aristotel u svojoj Retorici upozorio da uvjeravanje ne počiva samo na riječima, nego na karakteru govornika. Njegov pojam ethos podrazumijeva vjerodostojnost, moralni integritet i odgovornost onoga koji govori. Bez toga, retorika se pretvara u puku tehniku manipulacije. Drugim riječima: govor može biti savršeno uvježban, ali ako iza njega ne stoji etika, on ne proizvodi istinu. Proizvodi  iluziju.

Problem je što ta iluzija, makar kratkoročno, daje rezultate.

U politici, kao i u svakodnevnom životu, uvježbana retorika može proizvesti privid sigurnosti, odlučnosti, pa čak i kompetencije. Dovoljno je govoriti samouvjereno, dovoljno često i dovoljno glasno, pa da iluzija postane stvarnost.  Bar za dio javnosti. U eri društvenih mreža, kada se politika svodi na video-klipove od trideset sekundi, istina više nije presudna. Presudan je utisak.

A utisak se danas proizvodi kao na traci.

Manipulacija, koja sve češće prelazi u čisti politički iluzionizam, može opčiniti mase. Može nakratko osvojiti prostor, medije, pa i javno mnijenje. Ali cijena takve politike uvijek dolazi na naplatu. I uvijek je ista: gubitak kredibiliteta, političko razotkrivanje i, konačno, pad.

Jednom izgubljeno povjerenje ne vraća se spinom.

Jedan od najplastičnijih primjera takve politike u Bosni i Hercegovini jeste Elmedin Konaković. Njegov politički stil odavno više liči na neprekidni performans nego na vođenje ozbiljne politike.

Riječ je o političaru koji je u stanju u razmaku od nekoliko sati objaviti dvije međusobno proturječne poruke. Bez imalo zadrške i bez ikakve potrebe da objasni očiglednu kontradikciju. Naprotiv. Kao da računa na to da će brzina novih objava zatrpati staru neistinu.

I često je u pravu.

Jer problem nije samo u političaru. Problem je i u sistemu vrijednosti i ambijentu koji tolerira takvo ponašanje.

Dovoljno je prisjetiti se njegovih javnih nastupa u kojima u nekoliko minuta izgovori dvije rečenice koje se međusobno poništavaju. To nije lapsus. To je metoda. Različite poruke za različite publike, bez ikakve obaveze da budu međusobno usklađene. Uvježbano. Politika bez odgovornosti.

Primjer iz Washingtona to razotkriva do kraja.

Na sastanku s američkim izaslanikom za borbu protiv antisemitizma, Yehuda Kaploun, otvoreno je pitanje hutbe reisa Huseina Kavazovića. Teška optužba za potencijalni antisemitizam.

U takvoj situaciji, ministar vanjskih poslova ima samo dvije ozbiljne opcije: ili argumentirano objasniti kontekst i stati iza institucije, ili jasno osuditi eventualni problem.

Konaković nije učinio ni jedno ni drugo.

Umjesto toga, rekao je da nije upoznat sa sadržajem hutbe te navodno potcrtao da reis podržava SDA i Bakira Izetbegovića.

U jednoj rečenici stalo je sve: i nespremnost, i izostanak stava, i politička praznina i moralni sunovrat.

To nije diplomatska taktika. To je odsustvo kapaciteta i etike.

Jer ministar koji dolazi na takav sastanak bez osnovnih informacija  ili ne zna šta radi, ili svjesno izbjegava odgovornost. U oba slučaja, rezultat je isti: država ostaje bez jasnog glasa. Usput je malo iskoristio priliku da hinjski spomene i Bakira.

A onda, kao po ustaljenom obrascu, dolazi  naknadno "peglanje", relativizacija, reinterpretacija.

I opet utisak umjesto suštine.

Isti obrazac vidljiv je i u njegovim istupima iz Washingtona na društvenim mrežama. U jednom trenutku traži krivičnu prijavu protiv Bakira Izetbegovića jer je rekao da "zna šta slijedi". Nekoliko sati kasnije, i sam poručuje da je "saznao".

Kontradikcija nije greška. Ona je metoda.

Ako je "znanje" problem, zašto ga sada koristi?

Ako nije, zašto je tražio krivičnu prijavu?

Odgovor je jednostavan: nije riječ o stavu, nego o dojmu. O potrebi da se ostavi utisak važnosti, bliskosti s centrima moći, makar i naknadno. O političkom teatru u kojem je važnije izgledati informisano nego to zaista biti.

Drugim riječima,  performans.

I upravo tu se vraćamo na Aristotela: kada ethos nestane iz politike, ostaje samo tehnika uvjeravanja bez odgovornosti. A takva retorika ne vodi društvo.  Ona ga samo zavodi.

Na jednom jedinom primjeru vidi se cijela matrica: brzina umjesto ozbiljnosti, kontradikcija umjesto dosljednosti, improvizacija umjesto politike.

I to nas vraća na suštinsko pitanje: kakve političke standarde kao društvo prihvatamo?

Velike sile sebi mogu priuštiti političke ekscese. Donald Trump je iznosio tvrdnje koje su zvučale gotovo groteskno. U američkom sistemu, takve izjave postaju dio političkog cirkusa, ali ne urušavaju državu.

Bosna i Hercegovina nema taj luksuz.

Ovdje politička neozbiljnost ne završava kao anegdota. Ona ostavlja posljedice. Ozbiljne, dugoročne i često nepopravljive. U zemlji s krhkim institucijama, svaki oblik političkog diletantizma dodatno slabi ionako nestabilan sistem.

Zato, pitanje više nije šta je ko rekao u jednom ili drugom videu.

Pitanje je: koliko još puta ćemo kao društvo pristati na to da nas vode ljudi koji vlastitu nedosljednost pokušavaju prodati kao snalažljivost?

Jer, ovo nije pitanje stila. Ovo je pitanje sposobnosti.

I nije više ni pitanje politike. Ovo je pitanje elementarne odgovornosti.

Bosna i Hercegovina je premala i previše krhka država da bi sebi mogla priuštiti luksuz političkog glumatanja. Svaki takav mandat nije samo propuštena prilika.  To je aktivno urušavanje države.

Zato stvari treba nazvati pravim imenom.

Ovo nije politika.

Ovo je improvizacija.

A improvizacija, kada se vodi država, uvijek završi istim ishodom.

Račun, na kraju, nikada ne plate samo oni koji su improvizirali.

Plati ga narod.