Daleko od radoznalih pogleda, sa svih strana zatrpana zgradama što su se izvisile iznad nje, ili pak kamenom ogradom odvojena od života ovog grada, šćućurila se na Bistriku jedna od najljepših sarajevskih trokatnica. S vremena na vrijeme vide je samo oni sretnici koje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kojem po slovu zakona pripade, pozove kada organizira neki prijem ili kada je ustupi drugima da u njoj ugošćuju elitne zvanice odvojene od običnog puka na isti način kako je od njega odvojena i ova zgrada. Tako je kroz nju više prošlo stranaca, raznih međunarodnih predstavnika, oficira, članova političkih delegacija, diplomata, finansijskih mešetara, bjelosvjetskih žbira, sigurnosnih manipulanata, “savremenih umjetnika”, “filmskih profesionalaca” i štokakvih još uglednika nego Sarajlija i uopće domaćih ljudi. Ali, odavno nema nikog, zuji tišina i teški zahrđali katanci stražare na gvozdenim vratima oba ulaza. Crepovi propuštaju kiše i vlaga iz čiste dosade otkida komade fasade, a gore, uz zidove, poput bršljana, lozi zapuštenost.

Sa sjevera, od Baščaršije, zatvara je Careva džamija. S juga, prema Trebeviću, iznad nje se propela Crkva Svetog Ante i zgrada nekadašnje ćilimare, u kojoj sada stoluje japanski ambasador. Sa zapada, od Austrijskog trga, prikliještile su je zgrade Zajedničkog štaba Oružanih snaga i Akademije nauka i umjetnosti. Tu je i sporedni ulaz: prođe se kroz pasaž između dvije zgrade i eto vas pred njenim lavovima koji vjerno bdiju na vratima. Drugi, glavni ulaz je sa suprotne strane, iz ulice koja nosi naziv po njoj – Konak. Ovamo, od pivare, opasana je zidom.

Kažu da je baš tu formirano prvo orijentalno naselje u Vrhbosnju – Hatibova mahala. Kada po Sarajevu niknuše mnoge džamije, prozvaše je Džami-atik mahalom. Poslije je nazvaše Hungarija, odnosno vladareva, a onda Careva mahala. To ime nosila je do 1869, kada dobi naziv po Konaku. Naposljetku, dopade je sudbina svih sarajevskih ulica kojima bi svaka nova vlast bezobzirno brisala imena i nadijevala nova, po svom ćeifu. Godine 1919. prozvaše je po Nikoli Pašiću, vođi srbijanskih radikala. Ustaše je prozvaše po svom zapovjedniku Slavku Kvaterniku. Nakon oslobođenja, dobi ime Nurije Pozderca, Cazinjanina, potpredsjednika AVNOJ-a, koji pogibe na Sutjesci. Prije dvadesetak godina vraćen joj je naziv Konak. Koliko na tablama u ovoj ulici bude stajao ovaj naziv, toliko će, valjda, u Bosni vladati mir.

GRADNJA KONAKA

Konak je posljednja zgrada u Sarajevu izgrađena parama osmanske vlasti. Školjka je to ostala iza oseke jednog nepreglednog carstva koje se nakon dugih stoljeća sporo i tegobno povlačilo ka Anadoliji, da tamo sanja o staroj slavi i moći. Izgrađena je u vrijeme kada je sultan Abdul Aziz, sin Mahmuta II, naslijedivši umrlog brata Abdul Medžida, grčevito nastojao da očuva carstvo koje se sustavno krunilo na sve strane. Da bi to nastojanje pokazao nevjernim Bošnjacima, koji se posljednjih desetljeća dizahu na bune i ustanke, gradio je monumentalne objekte koji su simbolizirali moć dinastije i pokazivali čvrstu odluku da ne odstupi sa Save ni za pedalj. Tada je na zapadnim granicama podizao džamije i naseljavao oko njih muslimane koji su, na osnovu sporazuma iz Kanlidže, protjerani iz Srbije. U Sarajevu izgradi rezidenciju za valije, mada je jedna takva gore na Gorici, oronula, još nosila epitet “novi”.

Nove paša-saraje na Gorici veziri nisu plaho voljeli, bježali su iz njih kao da su ukleti. Kažu da je razlog tome udaljenost od centra grada i gradskog života. Travnika su se bojali otkako je Husein-kapetan Gradaščević protjerao iz njega Morali Ali Namik-pašu, a ovaj nije mogao da pobjegne direktno prema Istanbulu, već je preko Livna i Ljubuškog jedva živu glavu iznio do Stoca, gdje ga prihvati Ali-beg Rizvanbegović i spasi mu čast. Stoga su se spotucali po privatnim konacima na veliku sramotu onolikog carstva. Hroničari bilježe da je Omer-paša Latas obje godine boravka u Sarajevu proveo u konaku pjesnika i muteselima Fadil-paše Šerifovića, dok je sirotinja razvlačila ostatke paša-saraja na Gorici. Kada ode iz Bosne i odvuče u izgnanstvo silne bosanske begove, a među njima i svog domaćina Fadil-pašu, tu praksu nastavit će i ostali veziri.

Kazuje se da su Šerifovića konaci bili na mjestu Crkve Svetog Ante i da su veziri boravili u njima sve do 1869, kada je podignut Konak. U Šerifovića konake tada je useljena Vilajetska štamparija, koju su nove, austrougarske vlasti prozvale Zemaljska. Nakon tri godine, zgrada je srušena, zemlja proglašena državnom i poklonjena Svetoj stolici, koja na njoj izgradi crkvu. Ta crkva je, kažu, stajala svega desetak godina, a onda je i ona porušena i umjesto nje izgrađena monumentalna zgrada, Crkva Svetog Ante, koja sasvim zatvori Konak s južne strane.

Gradnju Konaka otpoče vezir Topal Šerif Osman-paša, koji se, van svih običaja, zadrža u Bosni punih sedam godina. Historija bilježi da je, u skladu s reformama, doveo prve školovane inžinjere. Oni potisnuše priučene majstore koji su se do tada hvatali u koštac sa zamršenim arhitektonskim i građevinskim izazovima. Tako su iz Splita došli Franjo Linardović, brat mu Antun i imenjak Franjo Moise. Topal-paša im povjeri izgradnju telegrafske linije od Mostara do Metkovića, a kada posao uspješno okončaše, dade im još teži – probijanje modernog puta Mostar – Sarajevo. Tako se braća Lindarović i njihov zemljak Moise probiše do Sarajeva. Put nastavi dalje, sve do Bosanskog Broda, a oni ostadoše u šeheru. Zaposleni su u pašinom divanu kao vladini mjernici. Dvojici Franja-paša povjeri izgradnju Konaka, a Antuna otpremi u Tuzlu da uradi nacrte za Saborni hram Uspenja svete Bogorodice, za koji će pravoslavci još dugo skupljati novac te će biti dovršen godinama nakon što Topal-paša napusti Bosnu, a umjesto njega dođu novi okupatori.

Sedam godina Topal-paša nije glavu dizao s posla. Gradio je na sve strane, grčevito, kao da će svakom zgradom poduprti temelje carstva smrtonosno nagrižene duboko u osnovi. Izgradio je poštu, kasarnu, prvu bolnicu, prvu državnu štampariju, Veliki han u Samardžijama i na kraju, za ibreta, dade dozvolu izvjesnom Jozefu Feldbaueru iz Stare Gradiške da podigne pivaru. Neki kažu da je u pitanju bila čista politika jer je Feldbauer svojski zapeo pri izgradnji telegrafa od Sarajeva, preko Travnika i Banje Luke, do Bosanske Gradiške. A možda je u dogovoru bilo i da se Topal-paša pojavi na otvaranju pivare, dolje u Kovačićima. Da li je tad okusio pivo? Ne zna se. Historija o tome šuti, kao zalivena. Ostavila je samo tu priču o otvaranju da nam s njom golica maštu sve do današnjih dana. Pored nje, ostao je iza Topal-paše Konak, Ulica Telali – ona što se svija oko Vijećnice – i naziv jednog sarajevskog naselja koje je ime dobilo po vili što je izgradi kao privatni ljetnikovac, a kada je napuštao Bosnu, prodade je Čengićima – Čengić-Vila. U Konaku nikada nije ni kahvu popio, otišao je iz Bosne nekoliko mjeseci prije nego će biti dovršen.

VEZIRI I USTANICI

Nisu se valije nanoćivale i napile kahva u Konaku. Svojoj svrsi služio je svega osam godina. Nakon Topal-paše, valije se smjenjivaše kao na traci. Izgledao je tada Konak kao prometna stanica na izuvijanoj pruzi kojom je jedno carstvo jurilo u svoju propast. Čim bi se novi sultanov namjesnik smjestio u ovoj zgradi, odozgo, od Alifakovca, gazeći posljednje kamenice Stambolske džade, spuštao se glasnik s fermanom o njegovoj smjeni. Dešavalo se čak da se jedan nije ni raspremio kako treba, a već su preko Kozije ćuprije odjekivala kopita konja drugog vezira. U šali, po sarajevskim kahvama, pričali su da je znao glasnik s fermanom o smjeni stići u Sarajevo prije vezira na kojeg se ferman odnosio. Ustali se tih godina u narodu izreka: Ima ih k'o Saraj'vo vezira.

U tih osam godina kroz Konak je prošlo trinaest valija. Svega njih petorica uspjet će se održati barem nekoliko dana više od pune godine. Eto, u popisu bosanskih namjesnika stoji ovako: Mehmed Rašid-paša bio je ovdje godinu, dva mjeseca i četrnaest dana; naslijedi ga Mustafa Asim-paša, koji ostade godinu i dvadeset dana; Derviš Ibrahim-paša stanovao je ovdje godinu, četiri mjeseca i 28 dana; Ahmet Mahzar-paša godinu, dva mjeseca i dvanaest dana, a Jenišehirli Ibrahim-paša najviše – godinu, šest mjeseci i dva dana. Posljednji bosanski vezir Hafiz Ahmed-paša, pričahu u šali, nije ni mestve uspio nazuti a već morade da se oprašta od Bosne. Jadan, sastavi tek mjesec i osam dana. Niko u Bosni nije vezirovao manje od njega.

Još dok je bio ovdje, zatvoren u Konaku, niko ga nije zarezivao ni za suh bob. Čim je s kongresa u Berlinu doletjela vijest kako je sultan predao Bosnu ćesaru, uzjoguni se čaršija i zaboravi na svaku vjernost veziru i prozvaše ga izdajnikom. Ovdje, u Konaku, gore, na drugom spratu, tu, u salonu u kojem je vezir primao u audijencije i gdje se svake godine održavala Zemaljska skupština, iskupiše se sarajevski prvaci i formiraše svoju vladu, izabraše vođe i ministre i odlučiše da se puškom odupru švapskoj invaziji. Neki historičari tvrde da je još u proljeće, kada se Sarajevom počeše širiti priče kako se velike sile u San Stefanu dogovoriše da Bosni dadnu autonomiju, šejh gazi Husrev-begovog hanikaha Muhamed-efendija Hadžijamaković počeo po čaršijskim kućama, nakon jacije, držati sastanke i govoriti o samostalnosti bosanskoj. Zato je, valjda, Narodni odbor, u kojem su pored muslimana bili i fra Grga Martić, trgovac Dimitrije Jeftanović i saraf Salamon Petrarki, njemu i Smailu Haki-begu Selmanoviću povjerio komandu nad bosanskim vojnim snagama. Kažu da su njih dvojica ovdje sastavili čuvenu “Objavu o mobilizaciji”, kojom pozivaju Bosance da se odupru okupatoru. Izdvojiti valja ovaj citat: “Mi koji u Bosni živimo, Islami, Hristjani i Latini složni smo u misli odupirati se neprijateljima. Mi ako postojani budemo u ovoj slozi i oduševljenju, i ako s požrtvovanjem s neprijateljima postupali budemo, neprijatelj će se s pomoću Boga upropastiti i mi ćemo se u najsjajnijim listovima historije gazilukom i patriotstvom vječno spominjati i uživaćemo pohvalu islamskih i drugih čovječnih naroda i na istoku i na zapadu.”

Nažalost, nije prošlo ni dva mjeseca a u Konaku je sjedio Josip barun Filipović, komandant okupacionih K und K divizija. Njegov grubi bariton, dok se izdirao na bosansku delegaciju koju je predvodio sedamdesetogodišnji Fadil-paša Šerifović, letio je kroz otvoren prozor i dugo zujao nad krošnjama platana na At Mejdan parku, gdje su se zlokobno klatila vješala na kojima je vješao svakog za koga su njegovi žbiri posumnjali da bi mogao biti među kolovođama pobune. Sutradan, pred vratima Konaka, u pratnji dvojice vojnika koji su ga prepoznali na Carevoj ćupriji, pojavi se šejh Muhamed Hadžijamaković. Kažu da nije htio bježati iz Sarajeva. Odbio je svaku ponudu. Još i danas se može čuti priča kako mu je jedan prijatelj nudio da ga odjene u feredžu i izvede iz Sarajeva pa dalje kud mu volja. Ovaj se samo nasmijao: “Ne želim se kriti u ženske dimije, tako bježe i skrivaju se zločinci. Ja sam branio svoju domovinu, a to mi je bila sveta dužnost kao svakom drugom pravom Bosancu. To smatram najboljim dijelom u svome životu i zato ni najmanje ne žalim umrijeti”, vele da je rekao.

Okovan u lance, Hadžijamaković je izveden iz Konaka i sproveden kroz cijeli grad. Kažu da su se ulice napunile Sarajlijama koje su ga ispratile u tišini, a on je išao glave uzdignute, gotovo veseo, kao na svadbi. Na samom stratištu, tu, pod Goricom, kazuje se, skinuli su mu okove i dozvolili da uzme abdest. Kada otklanja, skoči nenadano i svom snagom zgrabi dvojicu stražara te udari jednog od drugog, a onda ih podiže uvis. U borbi s dželatima koji su ga, poput osica, salijetali sa svih strana i boli ga nemilosrdno, uspio je da otme bajonet i, prije nego će pasti pod sve silovitijim ubodima, izlomio ga je na komadiće. Ali, sve ovo nije plod mašte. Pouzdano se zna, kažu hroničari, da je Hadžijamaković bio izuzetno snažan. Mogao je, vele, dvije potkove prelomiti na pola kao dvije gurabije. Još u vrijeme kada se vratio iz Istanbula došla je za njim u Sarajevo i legenda ovakva: “Jednom je sultan priredio veliku gozbu, te pozva i učenike medrese. Zametnuše se razne igre, dođoše i hrvači. Među njima bio je jedan Arapin, koji bijaše na glasu po svojoj snazi i vještini. Obarao je redom, sve dok se ne uhvati sa Hadžijamakovićem. Bosanac ga otrese kao od šale. Sutradan sultan reče svojim slugama da mu dovedu onog bosanskog mladića koji sinoć izvrnu onolikog Arapina, da ga on, sultan, nagradi. Ali, pronese se vijest da Arapin umrije te noći jer su mu se sve džigere protresle, tako silovito ga je onaj Bosanac bacio na tle. Hadžijamaković se prepade da ga sultan traži radi smrti čuvenog hrvača, spakova se i pobježe, kući, u Sarajevo.”

GODINE SMIRAJA

Nikad u njegovoj stogodišnjoj historiji u Konaku i oko njega nije bilo tako burno kao te 1878. godine. Historija kazuje da su ovdje do 1918. boravili carski i kraljevski poglavari koji upravljaše Bosnom, a svaki Habsburg noćivao bi u Konaku pri posjeti Sarajevu. Jedinog od njih koji je pokušao zaobići taj običaj sudbina je, mrtvog, donijela ovamo da prenoći. Kažu da je obdukciju i konzerviranje tijela Franje Ferdinanda i Sofije u noći 28. na 29. juni 1914. radio mladi doktor Pavao Kaunic, prosektor Zemaljske bolnice u Sarajevu. I kažu da je pukovnik Arnštajn, koji je bio u pratnji princa, svaki čas upadao u salon i požurivao ga jer su tijela ranom zorom morala krenuti u daleku prijestonicu. Povrh toga, u neko doba dovedoše slikara Rudolfa Valića i njegovu suprugu vajaricu Ludmilu, prepadnute na smrt, on da portretira mrtve supružnike, ona u vosak da im skine posmrtne maske s lica. Mora da su rad u takvim uvjetima, na običnom salonskom stolu, pod stalnim nadzorom nervoznih oficira, ostavili bolno iskustvo u Kaunicovoj duši i mora da će ga ono na kraju nagnati da u Sarajevu osnuje institut za sudsku medicinu.

Nakon Prvog svjetskog rata Konak bijaše rezidencijalno boravište kralja i članova njegove porodice kada bi dolazili u Sarajevo. Bile su to mirne godine ispunjene dosadom. Potkraj Drugog svjetskog rata opet se zahuktilo u Konaku i oko njega. S prvim snjegovima posljednje ratne godine otvoriše ovdje prvi medicinski fakultet u Bosni. Ali, nije bio duga vijeka. Nakon oslobođenja, komunisti sagradiše novu zgradu i preseliše fakultet u blizinu Kliničkog centra, a Konak pokloniše Maršalu Titu, da u njemu uživa kada svrati u Sarajevo. Opet nastupiše godine monotonije koju danju razbijaše ptice s breza preko puta, a obnoć radnici treće smjene u pivari, koji bi nakon druge flaše vrelog piva puštali svoje gorštačke glasove kojima strijeljaše usplahirene šišmiše povješane u zvonicima crkve, visoko, gore, nad Konakom.