Profesor Mustafa Spahić rođen je 1950. godine u Zenici. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1973. godine, a Fakultet političkih nauka 1978. godine. U “Sarajevskom procesu” 1983. godine uhapšen je i osuđen u grupi od trinaest bošnjačkih intelektualaca na pet godina zatvora. Od 1993. godine djelovao je kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi te kao hatib u Čobaniji džamiji u Sarajevu. Autor je dvadesetak knjiga iz oblasti historije islama, islamske kulture i civilizacije, etike i sociologije. Za Stav govori o inicijativi da budu zamijenjeni “nacistički i fašistički” nazivi ulica, škola i javnih ustanova, o cilju te inicijative, insistiranju na bavljenju Drugim svjetskim ratom kako bi se zamaglila Agresija na Bosnu i Hercegovinu, o svojim druženjima s Huseinom ef. Đozom.

STAV: Kako gledate na inicijativu zastupnika Naše stranke u Parlamentu BiH kojom se od općina i gradova traži da budu zamijenjeni nacistički i fašistički nazivi ulica, škola i drugih javnih ustanova? Kako su se u toj inicijativi našla imena Huseina Đoze, Mustafe Busuladžića i hafiza Pandže?

SPAHIĆ: Ne mogu se povijesni događaji valorizirati ako se previđa kontekst sveukupne tadašnje zbilje. Sa svima onima koji to čine, i koji Đozu, Busuladžića i Pandžu stavljaju na zid srama, spreman sam razgovarati – ja na jednu, a svi oni na drugu stranu. O čemu ćemo razgovarati? O njihovim pojedinačnim, i posebnim i općim zločinima? Činjenicama se može dokazati da je Ivo Andrić u ideološkom, teorijskom, političkom, praktično-diplomatskom smislu veći, jači i dublji nacista i fašista od svih ovih navedenih Bošnjaka. Od njih se nijedan nije bavio nijednim programom istrebljenja bilo koje društvene grupe, zajednice i naroda. Andrić je, s druge strane, pravio program za nestanak Albanaca na Kosovu i u tome je preko ministra vanjskih poslova tražio razumijevanje, pomoć i saradnju Mussolinijeve Italije. Poslije Martensove knjige o Ivi Andriću, oni koji podnose inicijative da Đozo i Pandža budu označeni nepodobnima, a to isto ne traže za Andrića, nisu dostojni ljudskog spomena.

 STAV: Kako tumačite činjenicu da je u ovoj inicijativi u isti koš stavljen hafiz Pandža, naprimjer, s dokazanim ubicama hiljada civila?

SPAHIĆ: To je jednostavno moguće objasniti Alijinom rečenicom koju je izgovorio meni i Zijadu Ljevakoviću u Predsjedništvu 1991. godine. Alija je tada rekao: “Neka znate, kada mi donosimo neku odluku ili iznosimo neki javni stav ili zahtjev, to mora razumjeti čitav dunjaluk, da mi drugog puta i načina nismo imali. Ne zaboravite da se naše riječi koje u snu pod temperaturom buncamo računaju i vrednuju i stavlja im se krivična težina kao drugim kad to rade u sistemu, sistemom, planom i programom, pri punoj svijesti.” Pazite, bez teške intervencije međunarodne zajednice, srpska i hrvatska politika neće odstupiti ni pedlja s kursa kojim idu. Ključni je moment da se bošnjački narod bez prestanka drži ispod stupa za vješanje, da se drži u potpunoj političkoj i diplomatskoj neizvjesnosti. Kad su stvari toliko očigledne i kad imate presude Haškog tribunala za genocid i UZP, kad se u kembridžskim udžbenicima u okviru poglavlja o holokaustu uči o genocidu u Ruandi i etničkom čišćenju u Bosni i Hercegovini – sve se to treba zaboraviti i afirmirati se narativ o tome da su u Bosni svi isti i da imaju istu odgovornost za zločine. Pa mi smo još 1941, kad su partizani i četnici dijelili rov zajedno i bili jedna vojska, jedini u Evropi u pisanoj formi donijeli “El-Hidajine” rezolucije protiv ubijanja jevrejskog, srpskog, romskog naroda po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Ultimativno se zahtijevala zaštita njihovih života i imovine! I sada sve to treba nivelirati i relativizirati, a krivica trinitarno raspodijeliti. Šta je bio Stolac 1993. godine? Potpuno prepisana replika Banje Luke. U Stocu Bošnjaci nisu metka ispalili na Hrvate. Jedanaest je džamija srušeno! Ubijanje civila, logori, i šta sve ne! Ali hajmo mi raspravljati o tome šta su napisali Busuladžić i Đozo, a oni nisu bili ni ideolozi etničkog čišćenja ni političari. Pačariz i Hasanefendić branili su gole živote muslimanskog naroda.

STAV: Zbog čega se bavimo Drugim svjetskim ratom zanemarujući da u svježem historijskom iskustvu imamo agresiju koja je suštinski odredila našu aktualnu političku i društvenu stvarnost?

SPAHIĆ: Ova inicijativa ima dva cilja. Prvo, da nam se poruči da se mi, ako se ikad ikakva prilika ukaže, ne možemo i ne smijemo braniti – jer je to zločin. I uvijek će biti ljudi iz naših redova koji će pristati na taj narativ. Drugi cilj jeste da se preko svih tih ljudi, preko Đoze, samo dočepa Alije i da se kompromitira sve od formiranja SDA do dana današnjeg. To je, u suštini, kompromitacija i negacija našeg političkog bitka, našeg političkog subjektiviteta i digniteta. Bez političkog organiziranja, rada i stranaka, ne može se ostvarivati vlast u okviru racija. Time se Bošnjacima poručuje da nisu politički subjekt Evrope i svijeta, nego jedna egzotična, fanatična, bezumna skupina. Pazite, Dubravka Stojanović pisala je iz Beograda da je Srbija prva na svijetu izvijestila Hitlera da je završeno jevrejsko pitanje. I sada nama iz Istočnog Sarajeva dijele lekcije i prave spisak ulica koje treba izbrisati? Šizofrena je situacija u kojoj mi raspravljamo o Drugom svjetskom ratu, a ne spominjemo agresiju koja je svježa i koja je u bitnom odredila našu stvarnost. Oni koji nameću priču o Drugom svjetskom ratu skrivaju aktuelnu stvarnost.

STAV: Vodi li ova i slične inicijative tome da se “Mladi muslimani”, naprimjer, proglase terorističkom organizacijom?

SPAHIĆ: Oni su već proglašeni, 1983. godine. To je permanentno suđenje koje se ponavlja, sa starim imenima iz predvječnosti i nekim novim koja se iskopaju u međuvremenu. Ali ovdje nije riječ o tome jer su “Mladi muslimani” arhivirani, oni su prošlost, ali ne i ono što oni predstavljaju. Pazite, Savezni sud je poništio član 136, stav 1. o formiranju grupe; poništio je stav 2. o članovima grupe. Poništio je član o kontrarevoluciji. Dakle, nema nikakve grupe! Optužnica je ostala visiti u zraku, a Alija i Omer i dalje u zatvoru. Ali kod svih Bošnjaka autošovinista sve te optužbe još uvijek stoje. U ovoj zemlji ima stotine onih koji su svoje uši izdali pod kiriju, koji svoje centrale imaju stotinama kilometara daleko jer se boje sami sebe. A i takvi Bošnjaci žive s nama, u jednoj kolektivnoj ravni, pa ipak smatraju da je incident da jedan Bošnjak – bio sekularista, ateista, agnostik, empirista, vjernik – kao egzotično biće i pomišlja na politiku. To je nedopustivo. Jer, zašto da se mi bavimo politikom kad imaju drugi koji su se od 1804. bavili politikom, i Bosnom i nama, i o našem trošku? Iz te perspektive, bilo koja forma ravnopravnosti i zakonitosti jeste nedopustiva. Iz te perspektive, Alija je vraćanjem političkog identiteta Bošnjacima nadmašio “500 godina turskog zuluma”! Činjenica da je Alija bio i političar i državnik, ali i deklarirani vjernik, onim Bošnjacima koji su odrastali u SKOJ-u predstavlja lom svjetova. To je nezamislivo! Tolike desetine godina unosili su u krivične zakone da je krivično djelo da takva vrsta ljudi uopće i pomišlja na politiku. A možete tek zamisliti kako se drugi, iz susjedstva i komšiluka, gledaju na vraćanje političke samosvijesti?

Atak na Đozu ne mogu odvojiti od reisa Kavazovića, časnog čovjeka koji je inkluzivno otvoren za svaku univerzalnu vrijednost i mišljenje koje počiva na argumentima. Na Kavazovića se stoga ne može ići frontalno, kao nekad na neke naše vjerske zvaničnike, ali se može preko Đoze dovesti u pitanje čitava Islamska zajednica. Razlog je taj što ona nije skutonoša ničijih velikodržavnih interesa.

STAV: Šta je cilj ove inicijative? Zbog čega je dignuto toliko prašine oko Huseina Đoze?

SPAHIĆ: Konačni cilj jeste potpuna nacifikacija, fašizacija, ekstremizacija, dovođenja do jedne suludosti da je Alija, i sve što je iza njega, upitno i problematično i da to treba srušiti. Đozo je iz državne firme, sa svim građanskim pravima, došao u Islamsku zajednicu. Uzeo ga je reis Kemura da ima s kim raditi. Pa s Đozom su Jugoslaviji otvorena vrata muslimanskog svijeta. A ovi manijaci koji Đozi ne daju s mirom ležati na Barama nisu u stanju ne s jednom zemljom uspostaviti odnose već nisu u stanju preći granicu. A oni bi da budu mjera Đozi! Kemura je uvjetovao funkciju dovođenjem Đoze, a komunistički vrh nije rekao riječ protiv toga, ali sada su tu veći komunisti od Tita, Moša Pijade i Rankovića. Zašto se ne zanimaju za situaciju u zapadnom Mostaru? U Stocu je 1993. odmah minirano partizansko spomen-obilježje, i ne samo tu, dok su muslimani s ahmedijom na glavi držali straže pored tih spomenika!

Preko Alije treba ocrniti i opoganiti, obesmisliti i za sva vremena svakom Bošnjaku gdje god živio učiniti nezamislivim politički život. Isto to treba uraditi preko Đoze s vjerskim životom. To se u Kur'anu naziva spletkom. Trebaju se diskreditirati najumniji i najautoritativniji bošnjački vjerski i politički autoriteti. Da nije bilo rahmetli Miroslava Krleže, ponavljam, rahmetli, Enver Čolaković ne bi ostao živ da je imao hiljadu glava. Neoprostiv grijeh Čolakovićev bio je što ga je Vlada poslala godinu dana da bude kulturni ataše u Mađarskoj. Zašto je Andriću oprostivo što je bio najvjerniji njemački saradnik u Jugoslaviji? Godine 1939, kad je pala Vlada Stojadinovića, Njemačka je ultimativno tražila da baš on dođe tamo za ambasadora. I to je sve uredu, i to je sve prihvatljivo, ali naše bošnjačko pojavljivanje u javnom životu – e, to je smak svijeta.

 

STAV: Vi ste se družili s Đozom. Kako ga pamtite?

SPAHIĆ: Đozo rahmetli bio je nevjerovatno otvoren čovjek, širok i dalekovid, obrazovan i radoznao. Do zadnjeg dana je čitao, ne samo islamsku literaturu nego i Sartrea, Kamija, Kanta itd. On je studirao sa Salihom Hadžialićem, poliglotom i intelektualcem, i puno se s njim družio. Đozo je neprestano propitivao sebe. Moglo bi se reći da je on bio “utjelovljeni idžtihad”. Na principima vjere svakodnevno je tragao za rješenja za neponovljive situacije i okolnosti. Bio je čovjek od akcije. Kad sam došao u medresu, mi nismo imali nikakve udžbenike. Kad je pao Ranković i osjetila se malo veća sloboda, Đozo nije lamentirao pitajući se što mi nemamo institucija i fakulteta kao što su imali pravoslavci i katolici, nego je počeo raditi. Pokrenuo je omladinsku tribinu u Carevoj džamiji. Mi smo tu išli i poslije predavanja sjedili diskutirajući i baš tu je nikla ideja islamskih informativnih novina Preporod. S jednim takvim čovjekom nužno je morala biti pokrenuta i priča o islamskom fakultetu, što je i realizirano. On je osmislio kompletan plan i program Fakulteta islamskih nauka, koji je sada izmijenjen, na štetu studenata. Jezgru tog prvobitnog plana napravili su Đozo i Nerkez Smajlagić.

Đozo je na vrijeme shvatio da je neophodno razlikovati vjeru i njen sadržaj, s jedne, i religijsko mišljenje ljudi, s druge strane. Na tome je neprestano insistirao. Što se tiče međunarodnog plana, on je puno sarađivao s Alijom Izetbegovićem. Ono što zaboravljamo jeste da je Đozina riječ imala težinu ne samo ovdje nego u svjetskim islamskih krugovima. On je bio član RABITA-e i Svjetske islamske konferencije sa sjedištem u Pakistanu. Njegovi su prijedlozi predstavljali rješenja koja je prihvatio islamski svijet. Naprimjer, od njega je prihvaćena fetva da se kurbansko meso ne mora odmah jesti, nego da se može konzervirati pa poslati u Somaliju, Bangladeš... A šta tek reći za njegov doprinos Islamskoj zajednici, za njegov intelektualni angažman kroz Preporod, Takvim, Glasnik itd.? On je na tom planu bio neusporediv u tom vremenu. Njegova uloga u razvoju Islamske zajednice je epohalna. Sad sve to treba dovesti u pitanje? Mladi Bošnjaci trebaju shvatiti da se nas uvijek želi vratiti na smrznutu zemlju, želi nam se objasniti da smo niko i ništa, da smo ni za kog i ni za što. Tako funkcionira spletka. Ona nepogrešivo ide na naše najveće autoritete i uvijek nađe plodno tlo kod onih koji su željni laži, provincijalizma, relativizma i izmišljotina. A znate kakvi smo, odmah pomislimo da se tu ne bi ništa ni pričalo da tu nečeg nema. Bojim se te informativne, medijske, a pogotovo političke nepismenosti. Ona, kako kaže Beckett, proizvodi najopasnije ljude na svijetu – političke pokvarenjake koji relativiziraju kompletan život.