Čaršija se ispraznila preko noći. S porodicom sam izbjegao u Milankoviće, petnaestak kilometara nizvodno kanjonom Krivaje. Poznavao sam Milankovčane. Redovno su osvajali malonogometne turnire u Olovu. U prvom zbjegu ostali smo ne više od pet dana i vratili se kućama. Na opću radost nas djece, škola nije proradila. Otišli su nastavnici srpske nacionalnosti i nisu se vratili.

IGRALI SMO ŠAHA

Ujutro sam tog augustovskog dana išao na “branu” – neformalno gradsko kupalište. Ustvari, bio je to dio rječice Stupčanice, vještački pregrađen tek toliko da se može akumulirati dovoljno vode za kupanje. Ne više od stotinjak kvadrata. Po savjetu komšinice Munevere, ponio sam stari hljeb i time hranio ribe. Trebalo je time, dobrim djelom prema životinjama i nepatvorenom, neiskvarenom dječijom molbom / dovom za mir, odagnati vjetrove rata od našeg “malog mjesta”. A svuda, uokolo, bjesnio je rat.

Podne sam imao zakazan šah s komšijom čika Rafom. Rafo je već nekoliko godina bio u penziji. Tretirao me kao odraslog, sebi ravnog, što mi je godilo. Redovno je puštao da ga pobijedim u šahu, što je, valjda, bio dodatni razlog za redovne posjete. Kažu da je bio u legiji stranaca. Nikada o tome nije pričao. Imao je i sina Rudija. Bio je pilot. Upravljao je vojnim helikopterom. Svi su željeli biti u blizini Rudija kada bi dolazio kod roditelja. Doživljavao sam ga kao lokalnog top guna. Pričalo se da je Rudi s helikopterom preletio iz JNA i da je u Armiji RBiH. U Mostaru.

Dan je sporo odmicao, nije bilo pretjerano sparno kako to zna biti. Počeli su se navlačiti oblaci. Pomicali smo figure, a Rafo kao da je čas bio tu, a čas negdje daleko u mislima o ko zna čemu... Gotovo da se više nije ni trudio da “neprimjetno” napravi kriv potez. Činilo mi se da su greške proizašle iz stvarne dekoncentracije ili sam zaista napredovao u igri!?! Sjedili smo na balkonu, trećeg sprata “kartonske” zgrade, kako smo zvali ovu montažnu građevinu s karakterističnim bijelim pločama. S balkona se pružao pogled na vijugavu cestu, malo dalje, moju porodičnu kuću i monumentalnu zgradu Doma zdravlja, koja je dominirala prostorom. U nekom momentu, ne znam koliko je bilo sati, teta Mara donijela je pitu. Od jabuke. Moju omiljenu. Njenih ruku rad. I ručno cijeđen sok od narandže. Kratko smo predahnuli i ponovno se vratili šahovskoj ploči.

Napolju je bilo nestvarno tiho. Djeca nisu išla u školu, ŠIK tvornica trikotaže nije radila, nikoga nije bilo napolju, auta nisu prolazila, nije bilo kupača koji bi prolazili na branu... Kao da je bio neradni dan, samo nekako nestvarno, vještački... Grad se praznio, ljudi bi odlazili kao na godišnji i ne bi se vraćali... Osjećala se težina, napor, nemir, neka zla slutnja, nešto neprirodno kao da je bilo u zraku...

DOŠLE SU IZBJEGLICE

A onda, sve je proključalo. Začula se graja u daljini, a potom sve bliže, topot, buka... Pojavila se isprva manja, potom veća grupa ljudi sa zavežljajima, malom djecom u naručju... Jedni su hodali pješke, manji dio je bio u zaprežnim kolima... Ispred su išli čobani sa stokom, uglavnom ovcama. Tek pokoje bravče...

“Maro, ovo ne izgleda dobro”, kaza Rafo. U momentu mu uhvatih “leden” pogled na nepreglednu kolonu koja se pojavljivala iz smjera naselja Karagino Polje. Kao da me nije htio uplašiti, nastavi: “Danas sve vrijeme gubim od ovog momka”, istovremeno me pomilovavši po glavi. “Za danas je dosta. Navrati sutra, možda ću biti bolje sreće.”

Krenuo sam kući. I tu u holu, na suprotnom dijelu zgrade, s pogledom kroz svjetlarnik, prema rijeci Stupčanici i nadžidžanim autobusima u krugu “Centrotransove” radionice, doživio sam nadrealnu holivudsku ratnu sliku uživo. Kao u najboljim propagandnim filmovima o regrutaciji, pojavio se komšija Mirza s još dvadesetak mladića, s uzdignutim automatskim puškama na prsima, u novim uniformama, strojevim korakom forsirajući cestu.

Istu onu kojom je prolazila kolona civila, samo u suprotnom smjeru. Išli su ka Olovskim Lukama. Iz grla vojnika orilo se “Baci bombu, goni bandu”, patriotski uradak, čini mi se, Nazifa Gljive... Bilo je nešto veličanstveno u tom prizoru, nedokučivo, nešto što je ulijevalo nadu.

Već su odavno karte bile podijeljene. Znali smo šta nas čeka. Ne i vrijeme, dužinu trajanja, intenzitet... Dušmani su imali krilaticu “kolo kolo naokolo, zadnje Kladanj i Olovo”. Bili smo svoji na svome! Jasno se znalo što treba braniti; što je dobro, a što zlo. Već smo dovoljno čuli priča, iskaza, svjedočanstava... Već smo dovoljno vidjeli užasnutih, traumatiziranih, mučenih, isprepadanih ljudi, žena koje iščekuju svoje bračne drugove, majki koji čekaju svoju djecu, starih čije su suze presahle... Iz Vlasenice... Iz Rogatice... Iz Bratunca... Iz Višegrada. I diljem Istočne Bosne, gdje je god došla četnička čizma.

Ponesen prizorom vojnika koji odlaze u rat, osjetio sam snažnu navalu emocija. Kući sam došao oko pet, u stanju euforije. Žalio sam u tom trenutku što nisam stariji, da mogu biti vojnik, da mogu dati doprinos u “rokanju” četnika. U mojoj, dječijoj projekciji rata bio sam negdje na pola puta između partizanskih filmova i Ramba. Razmišljao sam kako će sve biti brzo gotovo. Legao sam na sećiju i dohvatio strip o Zagoru Te-neju, kročivši u Darkvudsku šumu.

POGINUO JE NERMIN

Iz tog blaženog stanja prenuo me, isprva nekarakterističan, snažan fijuk, a potom strahovita eksplozija... Strčao sam do podrumskih prostorija pripremljenih za “ne daj Bože”... Uslijedila je druga, treća detonacija... Zvižduk, a potom odjek granata, sada se javljao u redovnim ciklusima, svakih deset-petnaest minuta. Ubrzo je nestalo struje. Potom i vode. Sklonište u podrumu porodične kuće bilo je prilično sigurno – debeli zidovi, s tri strane “u zemlji”, a iznad dvadesetcentimetarska betonska ploča. Odjednom, na mjestu gdje je nekad bio “magacin”, u kojem smo držali robu za prodavnicu, u tim improviziranim prostorijama, s nešto trošnog namještaja koji je već odavno bio izbačen iz upotrebe, našlo se desetak osoba, što nas ukućana, što komšija koje se dotrčale. Došla je u neki vakat i komšinica Ziba, koja je živjela u “baraci” između naše kuće i Doma Zdravlja. Donijela je loše vijesti. Ima mrtvih i ranjenih.

Poginuo je komšija. Dječak Nermin. Sedmogodišnjak. Učenik prvog razreda osnovne škole. Nije bilo davno kada se na igralištu hvalio da je naučio čitati, usput mi pokušavajući ukrasti crtane romane koje sam nosio za razmjenu. Njegovo brat Malik teško je ranjen, ali “nije životno ugrožen”.

Rat je u svoj svojoj strahoti i žestini došao do gradića na obroncima Romanije, Zvijezde i Konjuha. Imao sam nešto više od jedanaest godina. Dovoljno da mogu sve upamtiti, zapisati, doživjeti, osjetiti, a opet tek toliko – dječarac – da u tom momentu nisam bio kadar analizirati, vrednovati, procijeniti težinu situacije u kojoj se našao jedan narod, jedna država, jedno mjesto, jedna porodica...Sve je bilo na dobošu. U tom augustovskom danu, naprečac, našao sam se u kovitlacu, vrtlogu historijskih zbivanja na ovim prostorima. Počelo je moje ratno djetinjstvo.