Rješenje modela Izbornog zakona elektorskim sistemom prema kojem bi glas jednog Hrvata iz Širokog Brijega vrijedio kao deset glasova Bošnjaka iz Sarajeva bila je logika hrvatskog pregovarača Dragana Čovića, na koju Bošnjaci, razumljivo, ne mogu pristati. Pri tome bi jedan hrvatski glas na deset bošnjačkih vrijedio samo za Federaciju BiH. U Republici srpskoj bi ostao model: “Jedan čovjek – jedan glas”. Naravno, ovakvo aperthejdsko rješenje sasvim je u skladu s Čovićevom maksimom: Čuvajte mi Republiku srpsku!
U trenutku kada je novi ciklus pregovora o Izbornom zakonu propao čini se nesuvislim ponavljati da je prijedlog HDZ-ovog elektorskog modela Izbornog zakona apsolutno neprihvatljiv i sa stanovišta temeljnih načela na kojima se u demokratskim državama definira standard ljudskih prava. Zgroženi smo na samu pomisao da nakon hrvatske političke kuknjave o ravnopravnosti Čović pokušava nametnuti nešto što liči na nacističku teoriju Übermenscha.
Nad Bošnjacima je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu počinjen Genocid, etnički su očišćeni s teritorija na kojima je kročila vojnička čizma HVO-a i VRS-a, srušeno je 614 džamija, za Bošnjake su formirani koncentracioni logori, vršena su masovna silovanja Bošnjakinja, a samo pod opsadom Sarajeva ubijeno je 1.601 dijete. Sve ove činjenice, potvrđene pred međunarodnim sudovima, mogu se, između ostalog, pronaći u brojnim haškim dokumentima i presudama.
One se ne mogu gurati pod ćilim i ne mogu se zaboravljati bez obzira na to što ih hrvatski medijski jurišnici poput Mirjane Kasapović svode na “bošnjačku viktimizacijsku politiku”. Bošnjaci jesu bili žrtve velikonacionalnih politika, a govor o tome (kultura sjećanja) ustvari je slanje poruke da to više neće nikada biti.
Bošnjaci su masovno ubijani i masovno protjerivani, a neko se usuđuje tražiti da njihovi glasovi vrijede 10 puta manje. Bosna i Hercegovina nije ničija kolonija da bi bilo čiji glas vrijedio više, jedino ako neko doista ne smatra da su Bošnjaci neko urođeničko pleme kojeg ima previše i koje treba civilizirati. U demokratiji, dakle, vrijedi pravilo “jedan čovjek – jedan glas”, sve ostalo spada u devijaciju, a zašto ne reći i u fašizam.
Čovićeva logika “ravnopravnosti” mogla bi nas dovesti i u obrnutu poziciju, u kojoj bi Bošnjaci mogli ironično poručivati da elektorski sistem bude po principu:
Jedan glas Bošnjaka iz Srebrenice vrijedi 100 srpskih glasova iz Republike srpske;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Heliodrom vrijedi 50 hrvatskih glasova iz Mostara;
Jedan glas Bošnjaka iz Prijedora vrijedi 100 srpskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz Ahmića vrijedi 50 hrvatskih glasova iz Viteza;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Dretelj vrijedi 50 hrvatskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Omarska vrijedi 50 srpskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Manjača vrijedi 50 srpskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Keraterm vrijedi 50 srpskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Trnopolje vrijedi 50 srpskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Batković vrijedi 50 srpskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Luka u Brčkom vrijedi 50 srpskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Vojno vrijedi 50 hrvatskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz logora VIZ Ljubuški vrijedi 50 hrvatskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz logora Gabela vrijedi 50 hrvatskih glasova;
Jedan glas Bošnjaka iz Stupnog Dola vrijedi 50 hrvatskih glasova;
I TAKO REDOM… I TAKO DALJE… ELEKTORSKI!
