Sve je ličilo na igru.
Kad smo stigli na planinu, počeli smo podizati logor. Šatori i sve što ide uz to. Kao što je to ovdje već dugo običaj.
Međutim, počele su se događati neobične stvari. Nakon što smo razapeli i pričvrstili središnji šator, pojavio se iznenadan i jak vjetar koji ga je iščupao iz zemlje i podigao poput balona uvis. Neki vojnici visili su na njemu kao igračke.
Jedva smo ga spustili i ponovo ukovali klinovima.
Šalili smo se međusobno, ali to je tek bio početak.
Predvečer su me poslali u udaljeni logor da prenesem poruku u vezi sa sutrašnjim gađanjem, jer planina je bila uobičajeno strelište.
Krenuo sam u naznačenom smjeru, ali uskoro me je uhvatila oluja. Najednom sam bio mokar do kože i nigdje se nisam mogao skloniti. Tad sam ugledao slabašno svjetlo među rijetkim drvećem i zaputio se tamo. Bila je to razrušena kućica koja je potom adaptirana u kolibu.
Zalupao sam na vrata, ali vrata su se sama otvorila.
Na krevetu je ležao starac koji mi je pokazao da uđem. Pokraj njega je čučao mačak.
Starac mi je pružio iskrzanu staru šolju toplog mlijeka.
To mi je baš godilo.
– Odakle si?
Kad mu rekoh, nije se iznenadio.
– Svakojakih momaka ovdje srećem.
Onda se nakratko raspričao sa svojim mačkom. Nešto me u tom razgovoru bunilo.
– Koji je od vas dvojice Ranđel? – zato ga upitah.
– Obojica, zar ne, Ranđele? Kaži mu ti...
Mačak se na to nije ni osvrnuo.
Starac Ranđel.
Mačak Ranđel.
I vojnik Fan.
– Uhvatilo te.
– Kao što se vidi
– Došli ste na gađanje?
– Kao i obično...
– Nije to dobro za planinu. Ječi i zbija u sebi neki bijes. Ko zna šta sve u njoj ima.
– Jedan pjesnik misli da je ovdje golemo mitsko središte koje određuje sudbinu čitavog kraja.
– Pjesnici uvek vide drukčije. Kako se taj zove?
– Pavlović.
– Nisam čuo. Možda je nešto osjetio. Tako se stvari događaju...
– Otkad živiš ovdje?
– Odnedavno. A čini mi se oduvijek... tako je to...
– Nisam siguran da razumijem u potpunosti...
– Živio sam dolje, ali uvijek sam dolazio ovdje. Ovdje ima nešto bolesno i ljekovito, kao da se otrov i lijek igraju. To je nevjerovatan preplet.
– S druge strane su iskopali grad. Nekadašnji veliki rimski grad.
– Znam. Gamzigrad. Sve je to dio iste priče.
– Bio sam jedanput tamo.
– Zaista je to nekad bilo čudo. I sad je. Sve je to vidljivo. Kao biljke. I cvjetovi. Jedino što ih mi ne znamo pročitati.
Oluja se smirivala.
– Mogao bih sad krenuti. Hvala na gostoprimstvu.
– Navrati kad si ovdje. Nije svaki dan ovakav...
– Znam.
Odlazim i ne govorim više ništa. Samo se prisjećam pjesme Divlji cvijet, koju sam na ovoj planini zapisao.
Taj me cvijet i dalje prati.
Sve što sam doživio u njegovoj blizini vidim u tom neobičnom planinskom cvijetu:
Sa žezlom inja
u razbijenoj kapuljači mraza
sluti
rasprsnuće
Uzletio bi na repu munje
rasipajuć među zvijezde
svoje bolno trnje.
