Nestanci struje i struje još su jedan simptom kolapsa režima koji mora biti u potpunosti angažiran da obuzda društveno nezadovoljstvo.

Biologija uvijek igra protiv diktature. Oni pate od goleme praznine kada tiranin umre. Ali ta rupa postaje nesavladiva kada nestane generacija koja je svjedočila iznimnosti vođe. Na diktatorovom sprovodu pokreće se neobičan proces odgođene osmoze. Oni koji su za vrijeme diktatorova života bili samo skromni podređeni odjednom postaju nositelji nasljeđa koje se sada obavezuju prenositi ne mijenjajući ga. Oni su povijesne vođe. A njihova sama prisutnost služi produženju struktura vlasti uz gotovo ikakve promjene.

Na Kubi je zajedno s Fidelom Castrom velika skupina mladih predvođena njegovim bratom Raúlom napravila revoluciju. Neki su sudjelovali u napadu na kasarnu Moncada; drugi su se borili u Sierra Maestri; ali svi su odigrali važnu ulogu u konsolidaciji projekta koji je star 65 godina. Među njima su bili veterani kubanskih ekspedicija diljem američkog kontinenta; u Angoli, u Etiopiji, u Mozambiku; kao i oni koji su odgovorni za uspostavu neumoljivog represivnog aparata koji je Kubu pretvorio u policijsku državu.

Danas su ti mladi ljudi generali, imaju oko devedeset godina i zapovijedaju Revolucionarnim oružanim snagama (FAR). Ili su to bili. Jer tokom posljednjih nekoliko mjeseci dogodio se pravi val smrti među tim historijskim vođama. Od septembra je pet vojnih oficira s činom generala - među njima Ramón Espinosa, prvi zamjenik ministra FAR-a - umrlo na Kubi. Dodani su na dugu listu smrtnih slučajeva među visokim vojnim oficirima i pokrenuli su glasine o osjetljivom zdravstvenom stanju Raúla Castra koji, u dobi od 93 godine, ima rak jednjaka i rektuma i cirozu jetre.

Istina je da je 2018. godine VIII kongres Komunističke partije Kube imenovao Miguela Díaz-Canela za prvog sekretara Komunističke partije. Od tada obavlja dužnost predsjednika Republike Kube, ali ta je operacija od početka bila školski primjer gatopardizma. Navodna otvorenost nikada se nije dogodila. Castrovi nastavljaju upravljati sudbinom zemlje. Jer na Otoku vlast nije u Partiji, nego u kasarnama koje kontroliraju 80% privrednih aktivnosti u zemlji i iz policije koja upravlja mašinerijom obavještajne i neumoljive društvene kontrole.

Kada je Raúl podnio ostavku na svoje funkcije u nomenklaturi, neki su to protumačili kao korak unazad, ali on se ničega nije odrekao. Jer kubanska država više nije vrijedila ništa. I dok je glumio da odlazi s vlasti, pobrinuo se da važne odluke ostanu pod kontrolom porodice Castro.

Ali plan koji je skovao Raúl Castro doživio je ozbiljne prepreke. Nakon što je napustio svoje dužnosti 2018. godine, Raúl je dvojicu generala u koje je imao puno povjerenje postavio na čelo najvažnijih institucija u zemlji. General Álvaro López Miera imenovan je ministrom revolucionarnih oružanih snaga, a njegov bivši zet Luis Alberto López-Calleja nastavio je voditi GAESA-u, vojni konglomerat kompanija koji pokriva različite sektore kao što su turizam, strana ulaganja, telekomunikacije i vojna industrija.

U dobi od 80 godina, López Miera nastavlja voditi FAR, ali López-Calleja je iznenada umro u julu 2022. godine, otvarajući skriveni rat unutar GAESA-e, koji pokazuje gdje se vlada otokom. S druge strane, Raúl je uspio zadržati svog sina Alejandra Castra Espína zaduženog za obavještajne poslove i nadzor sve dok nije izbio takozvani Havanski sindrom. Od tada se Raúlov sin držao po strani i nije se pojavljivao u javnosti sve do protesta podrške Hamasu prošle sedmice.

Kuba umire. Ekonomska situacija je neodrživa. Nestanci struje još su jedan od simptoma kolapsa režima koji mora naporno raditi na obuzdavanju društvenog nezadovoljstva. Otok se prazni. Od 2022. više od 850.000 Kubanaca napustilo je zemlju.

Suočena s propalom državom, kubanska oligarhija treba formalni opstanak države. Jer bez države, Castrovi ne mogu služiti ovom antizapadnom savezu s Rusijom, Iranom ili Kinom. Ali dugo je to bila prazna ljuštura subvencionirana izvana, trompe l'oeil za skrivanje intenzivne kriminalne aktivnosti. Ali Kubanska revolucija jenjava i više ne služi čak ni kao pokriće za intenzivne kriminalne aktivnosti. Autor članka je Matías Jove, izvršni direktor udruženja Kuba u tranziciji