Dijasporne zajednice širom svijeta nude veliki broj primjera kako postati izuzetno koristan za društvo u kojem žive, ali i za državu vlastitog porijekla. Jedan od načina kako dijaspora može doprinijeti vlastitom jačanju, ali i pomoći u razvoju svoje domovine jeste uzimanje aktivnog učešća u političkim procesima.

Ramla Bandele s Indiana Univerziteta u članku pod nazivom Understanding African Diaspora Political Activism tematizira učešće afričke dijaspore u političkim procesima zemalja svijeta koje su uslijed migracionih procesa naselili. Putem političkog aktivizma mnogobrojni Afrikanci  uspjeli su izgraditi pozicije u društvu, ali i doprinijeti da se glas o njihovim državama, te problemi s kojim se suočavaju čuju u međunarodnim krugovima.

U posljednjih dvadesetak godina, kada islamofobija u svijetu, posebice u Evropi, dobija sve veći zamah, među muslimanskim iseljeničkim grupama počelo je interesiranje za političkim aktivizmom. Bitno je napomenuti da su politički aktivni najčešće druga ili treća generacija dijaspore, koja je stekla visoko obrazovanje. Kada je riječ o, uvjetno rečeno, “muslimanskoj” dijaspori, postoji mnogo primjera njihovog pozitivnog političkog aktivizma, koji daje plodove u kontekstu rješavanja problema s kojima se muslimani suočavaju u nemuslimanskim društvima.

Parlamentarni izbori u Velikoj Britaniji održani krajem 2019. godine jedan su od dobrih primjera političkog aktivizma dijaspornih zajednica. Primjerice, na pomenutim izborima čak rekordnih devetnaest mjesta zauzeli su kandidati koji potiču iz neke muslimanske zemlje. Gradonačelnik Londona Sadiq Khan također ima migrantsko muslimansko porijeklo, a sam izbor muslimana kao prvog čovjeka glavnog grada Engleske govori i o postignutom političkom uspjehu migrantskih zajednica uopće. Na ovaj način, putem direktnog političkog učešća, svi izabrani imaju priliku promovirati i boriti se za pozitivne vrijednosti i slobode, te skrenuti pažnju na prava manjinskih zajednica.  Naravno, osim muslimana, i druge dijasporne zajednice našle su svoje mjesto među političkim predstavnicima Velike Britanije, ali i nekih drugih evropskih zemalja.

Jedan od nedavnih primjera političkog aktivizma dijaspornih zajednica jesu održani izbori u Njemačkoj. Među blizu šest stotina novih članova Bundestaga svoje predstavnike će imati mnoge dijasporne zajednice, od kojih također značajan broj otpada na muslimane. Mnogobrojna turska dijaspora poznata je po povezanosti sa svojom domovinom, bilo da se radi o prvoj ili četvrtoj generaciji dijaspore.

Primjetno je da njemački Turci postaju ambasadori svoje zemlje i u politici. Da je tako, potvrđuje i činjenica o novom sazivu Bundestaga u kojem ima čak osamnaest kandidata turskog porijekla. Koliko su Turci ustvari svjesni značaja političkog aktivizma u kontekstu jačanja vlastite pozicije u društvu, ali i poboljšanja položaja svoje dijasporne zajednice, te domovine Turske, govori i podatak o čak oko stotinu kandidata turskog porijekla koji su ušli u “borbu” za Bundestag.

Srpska i hrvatska dijaspora također imaju tradiciju uključivanja u političke procese zemalja u kojima žive, posebno je u slučaju Srba to vidljivo u Austriji. Naravno, dobivanjem prostora na važnim mjestima kao što su političke pozornice u Beču, Berlinu ili Londonu povećava se mogućnost i za promoviranje vanjskopolitičkih stavova država svoga porijekla, što se svakako koristi, bilo na direktan ili suptilan način.

Kada je riječ o građanima bh. porijekla, vidljiv je veliki pomak u njihovom interesu za političkim angažiranjem u dijaspori. Prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu postojalo je nekoliko aktivnih političara, među kojima se svakako isticao Bećir Tanović. On je naime jedno vrijeme bio politički aktivan u Sjedinjenim Američkim Državama, a njegove političke veze su kasnije bile u velikoj mjeri korisne tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. U Istanbulu je ratnih devedesetih godina bio jedan od organizatora i učesnika konferencije o Bosni i Hercegovini, na kojoj je učestvovao tadašnji senator, a danas aktuelni predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joe Biden.

U vremenu kada se Bosna i Hercegovina nalazi pred velikim političkim izazovima može radovati činjenica o buđenju političkog aktivizma u dijaspori. Trenutno Bosna i Hercegovina ima “svoje” političke predstavnike na lokalnom, regionalnim i parlamentarnim nivoima širom Evrope, a njihovo znanje i želja da pomognu Bosni i Hercegovini moraju biti iskorišteni od zvaničnih institucija.

Politički aktivni pripadnici dijaspore nalaze se na “izvoru informacija” jer imaju priliku razgovarati i sastajati se s pojedincima i strankama različitih političkih orijentacija, a čije mišljenje ima težinu u međunarodnim krugovima. Korištenjem navedenih “resursa” iz dijaspore Bosna  i Hercegovina može biti samo na dobitku, jer faktički svaki politički aktivan član dijaspore bh. porijekla na neki način može biti ambasador i lobista Bosne i Hercegovine u svijetu.

Slične metode nisu ništa novo u pogledu međunarodnih odnosa, već samo jedna u nizu od jednostavnih i korisnih strategija u kontekstu jačanja pozicije Bosne i Hercegovine. Svakako, i bez direktnog učešća u političkim procesima, mnogi pripadnici dijaspore angažmanom u različitim think-thank centrima i univerzitetima također imaju priliku “raditi” za Bosnu i Hercegovinu.