Iako se tekije obično grade uz rijeke, stijene, klance ili kanjone, uronjene u prirodno okruženje i okrenute prema njemu, Tekija “Šejh hadži Ahmed Nuruddin” smještena je u strogom centru Tuzle. Raskrižje Jalske ulice i Ulice Kaldrma mjesto je na kojem dobar dio svakog dana provede nakšibendijski šejh Edib Kravić sa svojim učenicima. Ovaj diplomirani tehnolog ima običaj kazati da je tekija hastahana za srce i dušu, a za jedan dio svojih sugrađana kaže da bi što prije trebali svratiti upravo u hastahanu. Komunistički obrazac života koji je nerijetko isključivao Boga iz svakodnevnog života i danas je prisutan ponegdje u gradu soli, a virus korona, koji još uvijek nije iskorijenjen, udaljio je međusobno ljude koji su i dolazili na mjesta na kojima se ibadeti.
Ekipu Stava šejh Edib Kravić ugostio je upravo u Tuzli, u tekiji čiji je pročelnik, i s njim smo ostali nekoliko sati razgovarajući o nastupajućem mubarek mjesecu ramazanu, o tome kako je izgrađena Tekija “Šejh hadži Ahmed Nuruddin”, kako je dobila ime i kako danas funkcionira, ali i o Tekiji Hamza-dede Orlovića u Konjević-Polju.
Šejh Edib Kravić sufijski je učitelj koji daje prednost otvorenosti nad zatvorenosti, inkluzivnosti nad ekskluzivnosti. Kaže da bi svaki derviš danas morao biti aktivni sudionik procesa u svojoj zajednici te da strogi asketizam nije nešto što može koristiti bilo kome. Od 1992. do 1993. godine bio je direktor lista Zmaj od Bosne, a od 1996. do 2006. godine direktor RTV Tuzlanskog kantona. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je komandant Civilne zaštite. Od 1996. do 2000. godine bio je i poslanik u Kantonalnoj skupštini. Više od dvije decenije bio je član Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice u Tuzli, a od 2014. do 2018. godine i sabornik Islamske zajednice u BiH ispred Muftijstva tuzlanskog.
U Tuzli se, s radošću govori na samom početku, situacija dosta promijenila nabolje kada je za muftiju tuzlanskog imenovan Husein ef. Kavazović, sadašnji reisul-ulema, te kada je obnovljena Behram-begova medresa i kada su počele dolaziti softe iz Tuzle i njene okoline. Do tada je bilo vrlo malo učenika u vjerskim školama s ovih područja, ali u tom periodu stvari su polahko krenule naprijed. Također, kaže da je i sadašnji muftija Vahid ef. Fazlović puno učinio, da je čovjek s puno razumijevanja.
“Reis Husein ef. Kavazović i muftija Vahid ef. Fazlović dosta su zajednički radili na unapređenju vjerskog života ovdje. Ja sam im pomagao koliko sam mogao. Kako danas odgojiti muslimana, a samim tim i derviša? Svjedočimo protoku izuzetno složenog doba. Ljudi nemaju vremena. Mladi su ubijeni u pojam, govori im se da u našoj državi ništa ne valja, da ovdje nije ništa lijepo i da je bolja budućnost moguća samo izvan jedine nam domovine. Nekoliko mojih derviša otišlo je u Sloveniju, Njemačku i Austriju, a ovdje su imali stabilne poslove. Čak su nekima porodice ovdje i pitanje je koliko su zaista sretni vani. Njih je na daljinu teško, gotovo nemoguće odgajati. Sve je manje i učenika vjerskih škola u tekijama. Svakako je i pandemija učinila svoje, razdvojila je ljude, tako da se mnogi i dalje čuvaju”, govori nam šejh Edib Kravić o organizaciji vjerskog života u Tuzli, s posebnim osvrtom na tekiju o kojoj brine.
Kaže nam da je do sada imenovao jednog šejha – Hasana ef. Mustafića, koji je svršenik medrese i diplomant prava. Ima i jednog vekila, kojeg će, priznaje, proizvesti u šejha, a to je Ramiz ef. Nurkić, svršenik medrese te magistrant psihologije i pedagogije, inače pedagog u Behram-begovoj medresi. Njegov murid je, s ponosom veli, i Nedim Čirić, predavač na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću. Govori da svi oni dolaze kod njega u tekiju iz jednog prostog razloga – tu im je lijepo.
“Tekija je hastahana za srce i dušu, to je mjesto gdje se mora poturčiti nefs. Svaki kitab to kaže. Čak i ilahije o tome govore. U toku zikra mi učimo zanimljivu ilahiju koju je napisao za nas jedan pjesnik, a koja šalje vrijednu poruku: 'Skupili se ašici, o vjeri besjede, u tekiji staroj Orlovića dede. S ljubavlju u halki čine Rabbu dovu, srčano i džehri svoga Hakka zovu. Osjeti se džezba, mehabet se budi, Božije zadovoljstvo, za čim duša žudi. S ljubavlju ašik u šejh-babu gleda i lijepi sohbet na kalbove sjeda.' Svi moraju ovo naučiti u našoj tekiji. Ovo je naše, naše i naše”, priča nam kroz smijeh.
ŠEJH BEHAUDDIN EF. HADŽIMEJLIĆ NADZIRAO GRADNJU
Tarikatski centar BiH, tačnije šejh, istinski sufijski velikan Behauddin ef. Hadžimejlić, potpisao je da Edib Kravić, koji je u tom periodu tek dobio šejhovsku idžazetnamu, bude direktor tekije u izgradnji u centru Tuzle. Izvršni odbor Medžlisa Islamske zajednice Tuzla također ga je imenovao za direktora ovog objekta. Pojašnjava nam da je uključen u proces izgradnje od početka i da je tu do dana današnjeg.
“Radovi su bili munjeviti. Godine 1995. dobili smo građevinsku dozvolu, tada je počela i izgradnja, a 17. decembra 1996. godine službeno je otvorena. Nažalost, šejh Behauddin ef. Hadžimejlić nije prisustvovao njenom otvorenju jer je dan prije morao biti primljen u bolnicu u Zenicu. Odredbom Allaha, dž. š., preselio je 18. decembra, dan poslije njenog otvorenja. Sve što vidite pod njegovim nadzorom je rađeno. Stalno je obilazio gradilište, vodio je brigu o ovoj lokaciji sve do svoje smrti. U ovu tekiju, kao i u svaku, potrebno je ulagati, činiti je još ljepšom. U semahani smo prije nekoliko godina oslikali kaligrafske ukrase, promijenili smo tepih, a prije nekoliko dana okončano je potpuno renoviranje abdesthane. I ne stajemo, naravno”, govori nam.
Džematski odbor, kako nam priča šejh Edib Kravić, odlučio je da ova tuzlanska tekija nosi ime po šejhu Ahmedu Nuruddinu. Iako mnogi naprvu pomisle da je ovo svojevrsno odavanje počasti glavnom liku najvećeg romana Meše Selimovića Derviš i smrt, on nam objašnjava da ime ovog vjerskog objekta i lik iz spomenutog književnog teksta nemaju veze jedno s drugim.
“Godine 1996. odlučeno je da će se naša tekija zvati Tekija 'Šejh hadži Ahmed Nuruddin', i to po Ahmedu ef. Mešiću. On je čovjek koji je praktično donio nakšibendijski tarikat u Tuzlu, čovjek koji je utemeljio prvu halku na ovom prostoru. Njegova halka je bila mala, sačinjavalo ju je svega nekoliko ljudi, od kojih, nažalost, niko nije među nama osim jednog čovjeka. Ahmed ef. Mešić je učinio dovu da pravimo ovu tekiju. On je preselio 1994. godine, a naša tekija se začinjala naredne, 1995. godine. Mnogo onih koji nisu upućeni u historiju islama i tesavvufa našeg kraja pomisle da je tekija nazvana po književnom liku iz znamenitog romana Meše Selimovića, također Tuzlaka, ali to nije istina. Ahmed ef. Mešić imao je derviško ime Nuruddin. Inače, završio je Šerijatsku školu u Visokom, a potom i studije orijentalistike. Govorio je tečno arapski, turski i perzijski jezik, preveo je 6.400 bejtova Mesnevije i napisao je nekoliko izuzetno bitnih knjiga. Bio je pun znanja kao šipak”, besjedi nam o čovjeku koji je sa sufizmom upoznao tuzlanski kraj.
