Oblačim se i izlazim. U marketu kupujem neke sitnice, a potom sjedam u taksi i vozim se do Klinike za psihijatriju. Ondje odnedavno boravi moja stara prijateljica A. i liječi se od (tako sam barem čuo) nekog oblika depresije. Ne baš uspješno, koliko sam mogao primijetiti tokom prethodne posjete i razgovora s njom.

Inače, A. je historičarka umjetnosti, profesorica i poliglota. Poznajemo se dugo, još iz osnovne škole, u isti smo razred išli, zatim nam se putevi razilaze i, osim nekoliko kratkih, nasumičnih susreta, decenijama o njoj ništa nisam znao niti je viđao. Sve do neki dan kad sam za slučajnog susreta doznao od zajedničkog poznanika tek toliko da je nakon završenog studija ostala živjeti u Zagrebu, udala se, razvela, prošle godine vratila se u Tuzlu, kratko radila u prosvjeti i hospitalizirana. Zbog čega, nije mu bilo poznato.

Ulazim u bolnicu, a A. stoji na stepeništu i dočekuje me širokim osmijehom. Veli, vidjela me je kroz prozor bolesničke sobe kad sam ulazio u zgradu.

– Hvala ti. Osim tebe, niko me ne posjećuje – reče kad smo sjeli za stol u čistoj i svijetloj prostoriji za posjete.

– Nema na čemu. Kako si danas?

– Bolje. Mada, lijekovi me blokiraju. Pokušala sam jutros pisati nešto, ali ne ide, misli mi bježe. Nego, još me nisi pitao zbog čega sam ovdje.

– Učinilo mi se neumjesnim.

– Pažljiv i obziran, kao i uvijek. I kao dječak si bio takav. Uzgred, dobro ti se učinilo. Zaista ne bih o tome. Nadam se da se ne ljutiš?

– Ma ne. Zašto bih?

Šutimo i pijemo instant-kahvu iz automata. Gledam, mršava je i blijeda, ali tragovi nekadašnje ljepote na njenom koščatom licu još su snažno izraženi.

Dok odsutno zuri u imaginarnu tačku, prisjetih se da je kao djevojčica bila nestvarno lijepa, tiha i smjerna. Pomalo nas je i plašila njena zasljepljujuća ljepota i, premda smo svi mi dječaci bili zaljubljeni u nju, niko se nije usuđivao iskazati joj ni najmanju emotivnu naklonost, čak ni u šali.

Gledam je i pitam se nije li, možda, još u to vrijeme začeta u njoj zlehuda klica stanja u kojem danas jeste, jer dok smo se smotano, naivno i nevino upucavali drugim djevojčicama, A. je vazda ostajala po strani, sama, tiha, smjerna i nedodirljiva u svojoj ljepoti. I, istodobno, tužna, nesretna, željna pažnje i naše bliskosti? Ko bi sad to znao...

– Imao si najljepše oči u cijeloj školi – reče iznenada.

– Znam. Često su mi to govorili.

– Da, da, najljepše oči... I tako... Evo nas ponovo u Tuzli... Ti nisi baš nešto volio Tuzlu, koliko se sjećam!?

– Duga je to i kompleksna priča, ali, eto, tu sam i, očito, ne bez razloga. Usud, valjda, ni sam ne znam.

– Da, usud. Ni ja nisam vjerovala da ću se ikad vratiti, ali... Vidi, sad bih malo prilegla. Umorna sam i pospana. Nećeš mi zamjeriti!?

– Sve je uredu. Vidimo se.

Izlazim iz bolnice, zastajem ispred ulaza i duboko udišem oštri i svježi majevički zrak, zrak s planine čiji se prvi obronci naziru u neposrednoj blizini.

Pomislih kako sam se uz ove obronke, a, naravno, i mnogo udaljenije i više, bezbroj puta pentrao tokom rata, kako sam...

– Đesi! Otkud ti ovdje – prenu me nečiji glas.

Osvrćem se i vidim da mi obraća usputni poznanik, jedan od onih kojima ne znam ni ime, ni nadimak.

– Bio sam u posjeti.

– U posjeti ili “posjeti” – reče i razvuče usta u krezubi osmijeh.

– A šta ti misliš?

– Pa, ne znam... Ti mi reci.

– Evo, reći ću ti. Bio u sam u posjeti kod osobe koja zna engleski, francuski, njemački, italijanski, španski, latinski i grčki jezik. A ti? Šta ti znaš? Znaš li makar promijeniti svoje ime po padežima? I znaš li uopće šta su padeži?

– Sad mi je jasno da si stvarno bio u “posjeti”. Nikad te više neću pozdraviti – procijedi bijesno krezubi, okrenu se i ode.

I ja se okrenuh i pođoh. S dubokim olakšanjem. Ode iz mog života još jedan maliciozni smor. Neka.

Pa sjedoh u taksi i pravo kući, u moj egzil. A i kamo bih drugo?