Iz Glamočke tvrđave
Ko to kuka u glamočkoj kuli?
Jal’ je vila jali ljuta zmija?
Nit’ je vila, nit’ je ljuta zmija;
Jadikuje djevojka Emina.
Čemerne je boli morijaše!
Ban zarobi djevojku Eminu
Kaurin je htjede pokrstiti;
Al’ Emina neće ni da čuje,
Radije će s kule se baciti.
Lažno zbori sa kaurskim banom:
“Sačekaj me bane kaurine,
Da se popnem na gornje odaje!“
Ode Emka gore na vrhove,
Pa pogleda s vrha bijele kule,
U daljini očevi su dvori,
Odmah pored, bijeli mektebi:
“Rodna grudo, tugo srca moga!
Moj mektebe, brigo moja davna!
Koliko mi briga ti zadade,
Dok jaziju morah naučiti!“
Pa pokupi bijelu haljinku,
Ali smetnu pletenice svoje,
Pa se baci s vrha bijele kule.
Pletenica kači se o pendžer
Pa udavi djevojku Eminu.
Heftu dana visila je tako,
Dok se nisu kose pokidale
Ona pade na zelenu travu.
Poskočio velik ban kaurski,
Pa on ljubi izdahlu Eminu;
Ukopa je sebi pod pendžere.
Na mezar joj kapelicu zida
Vrh kapele od zlata jabuku.
Nije bila ni hefta izmakla,
Na mezar se dva svjetla spustiše.
Jedno svjetlo na glavi bijaše.
Drugo svjetlo na noge joj sleće.
Kad to vidje njena stara mati;
Oštar handžar vadi iz korica,
Bode sebi duboko u srce,
Pa umrije – žalost, stara mati!
