Vjerujem da bi većina Bošnjaka, s Bakirom Izetbegovićem na čelu, bjanko potpisala propast SDA ako bi to bila garancija opstanka Bosne i Hercegovine kao države u kojoj nasljeđe Genocida neće biti etablirano u dominirajući diskurs, u kojoj politički Beograd i politički Zagreb nemaju utjecaj na Bosnu i Hercegovinu i u kojoj bošnjačka politička i kulturna paradigma imaju jake i stabilne mehanizme zaštite u slučaju napada na njih. Međutim, kako je još od vremena osnivanja SDA u jednom dijelu bosanske javnosti na snazi uslovni refleks na imenice “Alija”, “Bakir”, “Izetbegović” (kad se izgovore ti pojmovi, bez razmišljanja se u određenim krugovima reagira negativno), te kako bošnjačka politika nema bošnjačku opoziciju, bošnjačkim suverenistima ne ostaje ništa drugo nego da uslovno reagiraju kada se napadne SDA. I to nije dobro. Sinovi Ademovi, neka je mir s njim, uzvišeni su nad ostala stvorena bića upravo po tome što imaju mogućnost da ne djeluju po uslovnom refleksu. Kompleksan je to problem naše javnosti, u cijelosti, i zaslužuje istraživanja, diplomske i magistarske radove, doktorske disertacije iz oblasti psihologije i sociologije.
Da li je izjavom: “Sada imate kampanju koju vodi lider SDA sa grupom oko njega, koja je usmjerena protiv Evrope, protiv evropske demokratije, protiv sekularizma i protiv ljudskih prava i nacionalnih prava” i Ivo Komšić uslovno reagirao? Ili svjesno i promišljeno? Da li je i Ivi Komšiću problem postojanje autentičnog bošnjačkog političkog subjekta? Neosnovano optužiti “lidera SDA” za zapadnom političkom poretku neprihvatljive vrijednosti više je nego ozbiljan problem, koji se dodatno usložnjava time što je opća slika – kontekst, u kojem je Komšić situirao ozbiljnu optužbu (zbog koje se, čak, oglasio i uvaženi reisul-ulema, dr. Husein-efendija Kavazović) – vrlo racionalna: Zapad želi pomiriti Bošnjake i Hrvate, kako bi se barem Federacija BiH pokrenula prema Zapadu. Ali preko leđa SDA, a time i preko leđa Bošnjaka jer je riječ o jedinoj autentičnoj bošnjačkoj nacionalnoj stranci. I to je problem, čije bi se posljedice dugoročno osjetile, ne samo u Bosni i Hercegovini, jer atak na SDA ovakvu kakva jeste, ništa je drugo do atak na političku organizaciju koja dokazano trideset godina djeluje u duhu najsvjetlijih zapadnih vrijednosti, za razliku od njenih ključnih oponenata: SNSD-a i HDZ-a, a odnedavno nažalost i “trojke”.
Moramo reći... Bog sami zna šta je SDA morala predeverati da bi se sačuvala kao politički organizirana institucija koja Bošnjake uvodi u liberalno-demokratski svijet: kroz nju su prošli i komunisti, i tradicionalisti, i liberali, i konzervativci, i lopovi, i moralni, i moralisti, i kompleksaši, i racionalni ljudi, iskrene patriote, jugonostalgičari, srbofili, špijuni..., i svu je tu ideološku i vrijednosnu kakofoniju trebalo nadvladati kako se ne bi skrenulo s trase koju je zacrtao Alija Izetbegović. I uspjelo se u tome. Politička partija koja dobije najviše glasova na izborima, a suspendiranjem Ustava na 24 sata joj se onemoguće čak i pregovori da formira vlast, zasigurno bi u svakoj zapadnoj državi pozvala svoje birače na građanski neposluh. SDA to nije uradila. Trpi i to! SDA je pod političkom, diplomatskom i medijskom harangom sve vrijeme svoga postojanja. Ako preživi recentnu, nebo će joj biti granica.
Toga je svjestan svako elementarno politički pismen, to ne znaju građani koji politički stav grade na osnovu naslova portala i analiza Ivane Marić. To bi trebao znati i Ivo Komšić. Ne, nećemo pasti u zamku (a možda i nije zamka?) pa reći “Ivi je problem što je SDA muslimanska stranka”, radije ćemo analizirati njegov intervju i podsjetiti i javnost i njega na činjenice zbog kojih bi danas uvaženi član ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine trebao biti pod pritiskom javnosti da iznese jasne dokaze za eksplicitne optužbe koje je iznio. Bit ćemo i politički korektni: možda mi ne znamo za činjenice poznate liderima organiziranog medijskog i političkog poduhvata protiv SDA, pa javno upućujemo molbu da nam ih iznesu. No, vratimo se Komšićevom intervjuu.
Ukratko, on smatra da je politika zapadnih diplomata u Bosni i Hercegovini ovakva kakva jeste, jer je namjera SAD-a i Velike Britanije obnoviti Vašingtonski sporazum i spriječiti prodor rusko-srpske i euroazijske geostrategije na Balkan. Za takvo što je bilo nužno detronizirati SDA, jer je ona protiv sekularne države u kojoj se poštuju ljudska prava, a ni bošnjački intelektualci nemaju, baš, lijepo mišljenje o Zapadu. Otuda je i politika Christiana Schmidta sasvim opravdana. U Bosni djeluju tri geostrategije, od kojih je samo jedna prozapadna, pa je nužno obnoviti bošnjačko-hrvatski savez (treba se uslovno složiti s ovakvim stavom), smatra Komšić, a to je moguće s “liberalnom opozicijom”, odnosno “trojkom”.
Komšić je upravu, Amerikanci su 1994. godine Vašingtonskim sporazumom nastojali sebi osigurati bošnjačko-hrvatskog saveznika u strateškoj borbi protiv Rusije (posljedično i Srbije, dok god je ovakva kakva je). Federacija BiH jeste imala zadatak da bude stabilna i jaka, kako bi se Srbi s vremenom integrirali u Bosnu i Hercegovinu, a preko Srba iz Bosne i Hercegovine civilizirala i Srbija. Također, istina je i da postoje tri geostrategije, od kojih su dvije na prostorima Balkana dominantne, euroatlantska i ruska, a treća, iako je prisutna samo u naznakama, jeste prisutna, zovemo je euroazijska, raspoložena za jedinstvo muslimanskog i pravoslavnog svijeta. Mogli bismo podržati Ivu Komšića i kada kritikuje bošnjačke intelektualce što nisu jasniji i glasniji u podršci zapadnom opredjeljenju bošnjačke politike.
Samo, Ivo Komšić, intelektualac, nije se dotakao suštine, loših temelja koji ne mogu održati istinitost logičko-analitičke slike koju nam je u intervjuu predočio. Ne mora sve što zvuči logično, što je odbranjivo logičkim argumentima, biti i istinito.
Protiv bošnjačko-hrvatskog saveza, koji je na demokratskim osnovama i nije sklopljen po principu udruživanja dvojice koji namjeravaju uništiti trećeg, ne bi trebao biti niko kome je do Bosne i Hercegovine stalo, jer su Bošnjaci i Hrvati geografski, politički, vrijednosno upućeni jedni na druge, i jednima i drugima je, vjerujemo, cilj uređenje Bosne i Hercegovine kao države zapadnog tipa. Pa, ako trebamo braniti Schmidtove odluke, jer su u funkciji obnavljanja i ozdravljenja bošnjačko-hrvatskog saveza, treba postaviti i kontrapitanje: Može li ozdraviti savez ako se samo jednoj strani udovolji, a druga marginalizira, obespravi, ponizi i, k tome, nastavi je se neosnovano označiti kao radikalnu, antizapadnu političku organizaciju (“protiv sekularizma, protiv ljudskih prava, protiv nacionalnih prava...”)? Teško, veoma teško. A nemoguće ako se nova vlast formira bez “B komponente”.
Prisilnim, protuustavnim, nedemokratskim detroniziranjem SDA s vlasti, bošnjačko-hrvatski savez ne može ozdraviti, jer “B strana” u novoj “BHS vlasti” nije i ne može biti bošnjačka. Zapravo, ona je to samo dijelom, i to onim najgorim, a manjinskim: Naša stranka je jasno opredijeljena kao nebošnjačka. SDP je socijalistička stranka, a socijalizam je indiferentan spram kolektivnog identiteta. Narod i pravda jeste bošnjačka, ali je zbroj kadrova čiji su etički standardi, politička i ideološka profiliranost, emocionalna zrelost i kompetencije na tako niskom nivou da bi ih se svaki narod trebao postidjeti, pa i Bošnjaci. Zašto Ivo Komšić i pristalice recentne politike Zapada odbijaju pravo Našoj stranci da ne bude bošnjačka, a za bošnjačke predstavnike prihvataju najgore političare među Bošnjacima? Politika “trojke” (bolje reći – antipolitika) jeste sve samo ne “bošnjačka liberalno-demokratska politika”, kako ju je Komšić atribuirao.
U optužbama da smo “sami” krivi što je Vašingtonski sporazum doveden u pitanje, Ivo Komšić ustrajava na socijalističkoj logici ideološke i nacionalne uravnilovke. Jedino što se može spočitavati Bošnjacima (ne i SDA!) jeste to što Hrvati imaju razloga biti nezadovoljni zbog nepostojanja zakonskih mehanizama koji će im omogućiti da samo njihovim glasovima bude izabran član Predsjedništva BiH. Ali i to djelimično i neprincipijelno: djelimično, jer su odbili sva ponuđena rješenja kojima bi se i taj problem riješio; neprincipijelno – ako su Hrvati jedini odani euroatlantskoj strategiji (po Ivi Komšiću), zašto im je problem poštivanje zakona države u kojoj žive, pa i građanski ustrojena država? Odgovor može biti samo jedan – strah od “bošnjačkog demografskog oportunizma”. Dakle, rasizam (koji je HVO odveo do Ahmića), a rasizam nije zapadna vrijednost, dapače.
Tužno je svjedočiti kako hrvatska politika, u cijelosti, preuzima modele (veliko)srpske politike: HDZ, kao i srpske političke partije, slavi osuđene za ratne zločine u svojim redovima, ne priznaju odluke suda u Den Haagu, prave saveze s Rusima na štetu Bošnjaka... Da ne govorimo o skoro rasističkim izjavama predsjednika Republike Hrvatske, pokušaje bivše predsjednice te države da uvjeri zapadne diplomate da su Bošnjaci utočište radikalnim elementima iz islamskog svijeta, političari Republike Hrvatske ne poštuju elementarnu kulturu kada, nenajavljeni, dolaze u Bosnu i Hercegovinu i dijele ordenje hrvatskim vojnicima, pa čak ni političku korektnost, javno se hvale kako utječu na unutarnju politiku u Bosni i Hercegovini... Odnos hrvatskih političara mogao bi se atribuirati oksimoronom: sofisticirani krkanluk. Hrvatska politika, u cijelosti, i riječju i djelom, činila je sve da Vašingtonski sporazum ne funkcionira. Ne i SDA!
SDA, ne samo da nije narušila pravo Hrvata nego svojevremeno nije udovoljila zahtjevima njihovog i tadašnjeg i današnjeg političkog partnera (2015. godine, izlazak DF-a iz vlasti u Federaciji BiH) jer je poštivala pravo Hrvata da preko svojih političkih predstavnika na teritoriji na kojoj žive većinski biraju svoje predstavnike u javnim ustanovama, iako zakonski to nije morala.
Potrebno je napraviti malu digresiju, prisjetiti se razloga zašto je DF napustio tadašnju koaliciju (čime je, praktično, omogućio da u vlast uđe SBB, koji s Čovićem i Dodikom pravi savez protiv SDA, čime je ozvaničena borba za političku nestabilnost koja je dovela do “24-satne suspenzije Ustava”). Razlog izlaska DF-a je bio što SDA nije podržala njihov prijedlog da tadašnji ministar industrije Reuf Bajrović autonomno, a ne Vlada Federacije BiH, kako je po zakonu, imenuje kadrove u institucijama koje pripadaju tom resoru.
Bajrović će tada izaći u javnost i reći da ne može prihvatiti razmišljanje prema kojem je logično da direktori ustanova budu Hrvati na područjima gdje većinski žive Hrvati, što je za SDA bilo prihvatljivo. Riječ je o vrlo važnoj nijansi: SDA, s jedne strane, jeste opredijeljena za građanski model, i otuda je u savezu s DF-om. Ali razlika između nje i DF-a jeste upravo u tome što uvažava realnost, odnosno osjećanja Hrvata, i spremna je ne iskoristiti zakonske mehanizme kojima bi minorizirala političku volju Hrvata, pa i njihove realne potrebe, kakva je zastupljenost u državnim institucijama i firmama iako, ponavljamo, zakonski to može.
Hrvati boljeg političkog saveznika u Bosni i Hercegovini od SDA nemaju. Tim više jer SDA nikada nije iskoristila niti jedan zakonski mehanizam zbog kojeg bi se mogle ugroziti realne potrebe tog konstitutivnog, a brojčano najmanjeg naroda u državi. Ali upravo razumijevanje potreba Hrvata otvorilo je vrata narativima da „SDA hoće dati treći entitet HDZ-u“, što je ojačalo lijeve partije (SDP i NS) u borbi protiv SDA. Upravo razumijevanje i demokratski i civiliziran odnos SDA prema Hrvatima i HDZ-u bili su materijal ljevici i bošnjačkim populistima da je optužuju za pravljenje ustupaka Čoviću. Danas svjedočimo paradoksu da ta ista opozicija ne da pravi ustupke HDZ-u, nego doslovno bjanko potpisuju hrvatske potrebe, a bošnjački nacionalni interes sveli su na pozicioniranje članova trojke na visokoplaćene pozicije u državnoj administraciji i javnim ustanovama.
Ivo Komšić, iako je bio principijelan u osuđivanju politike HDZ-a, nije upro prstom u HDZ, nego (i) u SDA za narušavanje Vašingtonskog sporazuma. SDA niti jednim potezom nije izašla iz Vašingtonskog sporazuma, nego HDZ koji u posljednjih nekoliko godina a priori odbija kompromis sa SDA, odnosno potpuno ignorira bošnjačke političke potrebe. Može mu se, jer su danas uz HDZ i visoki predstavnik, i bošnjački ljevičari i populisti, i jedan Ivo Komšić: njegova procjena da je Čović ublažio retoriku i odmakao se od Dodika za bošnjačko-hrvatske odnose ne znači ništa, jer je već izašao iz Vašingtonskog sporazuma, a nema se s kim vratiti u njega, jer ne postoje predstavnici Bošnjaka u vlasti.
Komšić je u neku ruku u pravu kada kaže da, osim rusko-srpske i euroatlantske strategije, postoji i treća, tzv. euroazijska, koja u globalnom smislu ima potencijal oformiti savez većinski muslimanskih i pravoslavnih zemalja. Globalna slika svijeta se mijenja, savez zapadnih zemalja svakim danom dobija sve jače oponente. A Bosna i Hercegovina, svojom geografskom pozicioniranošću, vrlo je važna država, pa je sasvim logično što je u interesu sve tri strategije.
Ali ova treća, euroazijska, možda bi mogla ići naruku Srbima, jer podrazumijeva dobre odnose s Rusijom, a hrvatska politika je u Bosni i Hercegovini u savezu sa srpskom. Hrvati u Bosni i Hercegovini „mudro šute“ o „Otvorenom Balkanu“, kao izvrsnom okviru za prodor i rusko-srpskih vrijednosti na Balkan. Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini i prema Bosni i Hercegovini doslovno je usmjerena protiv bošnjačke politike, a slobodno možemo zaključiti da je time usmjerena i protiv interesa vlastitog naroda van zapadne Hercegovine.
Uistinu, na osnovu čega će Komšić zaključiti da se SDA okrenula protiv euroatlantskih vrijednosti i otići toliko daleko da, slijedeći logiku najbizarnijih političkih analitičara iz Republike Sarajevo, naruši vlastiti intelektualni i patriotski kredibilitet koji ima među Bošnjacima i ostalim patriotama, citiramo još jednom: “Sada imate kampanju koju vodi lider SDA s grupom oko njega, koja je usmjerena protiv Evrope, protiv evropske demokratije, protiv sekularizma i protiv ljudskih prava i nacionalnih prava.”
Ostavimo po strani riječi člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića da je zbog odnosa Zapada prema Bosni i Hercegovini teško objasniti Bošnjacima da se upravo protiv njih vodi politika. Odbijamo vjerovati da je recentna politika Zapad usmjerena protiv Bošnjaka, prije smo na stajalištu da prave fatalne greške, kojih je posljedica političko obespravljivanje Bošnjaka. Svejedno, bili mi u pravu ili ne, ozbiljne optužbe protiv Bakira Izetbegovića i SDA, poput ovih koje je iznio Ivo Komšić, morale bi biti argumentirane. Ozbiljne optužbe javno je iznijela osoba koja ima autoritet, čovjek u kojeg Bošnjaci imaju povjerenja.
Dužan je odgovoriti na pitanje koje su to izjave Bakira Izetbegovića, koje političke odluke, koji postupci antievropski, antidemokratski, teokratski, protiv ljudskih i protiv nacionalnih prava? Ne odgovori li, nema nam pravo zamjeriti ako posumnjamo u njegov patriotski legitimitet... Osim u slučaju da bosanski patriotizam podrazumijeva ignoriranje stožerne bosanskohercegovačke kulture – bošnjačke kulture. Kao i u Crnoj Gori, sve se radi na stvaranju Crne Gore bez Crnogoraca. Ako je to cijena mira na Balkanu, onda se postavlja pitanje je li SDA ili su Ambasada SAD, visoki predstavnik u BiH i srpskohrvatska politika protiv “evropske demokratije, protiv sekularizma i protiv ljudskih prava i nacionalnih prava”.
