Polovinom novembra 2022. godine, za vrijeme 40. samita Asocijacije zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), a nakon ranijeg susreta 20 najmoćnijih zemalja svijeta (G20) održanog na indonezijskom otoku Bali, Indonezija je službeno imenovana za predsjedavajućeg ASEAN-a za 2023. godine. Jakarta je preuzela kormilo ove druge najveće multilateralne regionalne asocijacije država na svijetu od Kambodže,  države predsjedavajuće u 2022. godini. ASEAN je druga najveća regionalna asocijacija na svijetu nakon Evropske unije. Indonezija će igrati ključnu ulogu u pripremi agende za stotine redovnih sastanaka ASEAN-a koje ova regionalna asocijacija svake godine organizira za svojih 10 država članica (Brunei, Kambodža, Indonezija, Laos, Malezija, Mjanmar, Filipini, Singapur, Tajland i Vijetnam), ali i za 27 drugih zemalja koje su redovno angažirane kao partneri u dijalogu, i to kao članovi ASEAN-ovih mehanizama 'plus', poput Regionalnog foruma ASEAN-a (ARF). Predsjednik Indonezije Joko Widodo, koji važi kao političar koji, prema ocjeni većine analitičara, nije pretjerano zainteresiran za pitanja vanjske politike, po automatizmu, morat će igrati ulogu međunarodnog glasnogovornika nakon što je 2022. kao domaćin predsjedavao samitu G20.

NEMIJEŠANJE U SUVERENA PITANJA ČLANICA

 Na vrhu liste prioriteta ASEAN-a svakako je nastavak ekonomskog oporavka deset zemalja članica ove regionalne asocijacije nakon pandemije Covid-19, a drugi prioritet jeste ekonomska saradnja. Indonezijski lider i novopredsjedavajući ASEAN-a Joko Widodo već je najavio da će ASEAN promovirati kao epicentar ekonomskog rasta. U novije vrijeme, posebno usljed konfrontacije između dvije supersile, Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine, koja sve više poprima elemente novog hladnog rata u istočnoj Aziji, a koja se najviše prelama preko regije ASEAN-a, mogle su se u nekim krugovima čuti optužbe na račun ASEAN-a koje su išle u pravcu osude da ova asocijacija gubi svoju relevantnost, da nije dovoljno efikasna, posebno u rješavanju teških regionalnih političkih pitanja ili pak oružanih sukoba, kao što je pitanje nasilnog preuzimanja vlasti u Mjanmaru od vojne hunte.

Konsenzualni mehanizam rješavanja sporova i princip nemiješanja u suverena pitanja zemalja članica uz fokus na ekonomski razvoj i unapređenje trgovačke i kulturne razmjene temeljni su principi na kojima je uspostavljen ASEAN i upravo zbog toga ova regionalna asocijacija nesmetano funkcionira. Iako ASEAN ima svoje sjedište u Džakarti sa stalnim sekretarijatom i administracijom, razlikuje se od EU-a čije su članice ustupile značajan dio svog suvereniteta kao države, a birokratski mehanizam u Bruxellesu često se kritizira da nema demokratski legitimitet i potporu građana država članica. Možemo primijetiti tenzije na relaciji nekih država, npr. Mađarske ili Poljske, Italije ili Francuske, koje su često u sukobu pod pritiskom suverenista koji su na vlasti u tim zemljama i birokratskih struktura u Bruxellesu. Zato treba kazati da bi Evropska unija mogla nešto i naučiti od ASEAN-a i modela konsenzusa koji je uspostavljen kao modus operandi ove asocijacije zemalja Jugoistočne Azije. Upravo zbog namjernog centraliziranog ustrojstva, ASEAN je često na meti zapadnih zemalja, SAD-a, Australije i nekih drugih međunarodnih krugova zbog navodnog odsustva efikasnosti u rješavanju političkih pitanja. Ipak, važno je naglasiti da je ASEAN, uprkos nekim manjkavostima, važan temelj održavanja mira, a posebno ekonomskog razvoja, slobodne trgovine i saradnje u širem smislu. Model koji primjenjuje ASEAN može poslužiti kao izvrstan urnek za model saradnje u drugim dijelovima svijeta, kao što je zapadni Balkan, a koji teže ka uspostavljanju regionalne saradnje, ali ne mogu se dogovoriti o tome kako bi taj model trebao izgledati, te oko čega su zemlje regije i potencijalne članice podijeljene, upravo zbog postojanja nepovjerenja i straha od eventualnih skrivenih namjera jačih zemalja da takve procese žele iskoristiti kao paravan za uspostavljanje regionalne hegemonije.

PRIMJER OD KOJEG NE TREBA UČITI

Naravno, jedan takav primjer jeste pitanje ideje Otvorenog Balkana. Drugi primjer, još upečatljiviji, tog odsustva regionalne saradnje koja bi mogla olakšati i ubrzati ekonomski razvoj regije jeste slučaj pet zemalja Centralne Azije, tzv. stanova. Regija Centralne Azije jeste područje u kojem su države po prirodi geografskog položaja i granica upućene jedna na drugu, ali su one istovremeno toliko međusobno udaljene i među njima postoji veliko nepovjerenje, pa čak i strah. Ovo je ocijenio i jedan od najboljih poznavalaca Srednje Azije, osnivač Centra za Srednju Aziju i Kavkaz i savjetnik tri američka predsjednika za pitanja Centralne Azije Frederick Starr. On zagovara nužnost povezivanja zemalja Centralne Azije višestrukim koridorima kako bi riješio pitanje položaja tih zemalja koje nemaju izlaz na morsku obalu, a sistem efikasnih transportnih komunikacija im onemogućava da se okoriste o masivnim resursima koje posjeduju, od energenata, nafte i plina, rudnog bogatstva, minerala, plemenitih metala i drugih, koji, ako bi se plasirali na svjetska tržišta, doveli bi do rapidnog ekonomskog razvoja i prosperiteta čitave regije.

Stoga ovaj ugledni stručnjak zagovara višedimenzionalni pristup otvaranju i izgradnji koridora ne samo prema sjeveru koje vješto eksploatira Rusija ili istoku koje eksploatira Kina ili pak prema zapadu ka Evropi, već i prema jugu, preko Afganistana i Pakistana prema Indiji. Zapravo, ono što većina istraživača koji se bave pitanjem starih povijesnih puteva svile zanemaruju jeste činjenica da je možda najznačajniji trgovinski put išao upravo preko srednje Azije do Indije. Čini se da je danas u fokusu strategije zapada pružanje podrške ovom koridoru, i to iz više razloga koji su prije svega motivirani suzbijanjem hegemonističke pozicije Rusije i Kine u Srednjoj Aziji i koji zauzvrat jačaju suverenističku i nezavisnu poziciju zemalja Centralne Azije. Njihov odnos s Evropskom unijom, SAD-om i u novije vrijeme s Indijom itekako je značajan, posebno nakon okončanja američke okupacije i povlačenja američkih trupa iz Afganistana.

 TRŽIŠTE VEĆE OD AMERIČKOG

No, da se vratimo ASEAN-u i značaju uspostave i jačanja ekonomske i kulturne saradnje s ovom dinamičnom regijom. ASEAN okuplja 10 država Jugoistočne Azije, u kojim živi oko 700 miliona ljudi. Ako se uzme u obzir da je ovo izuzetno dinamična regija s visokom stopom ekonomskog razvoja, njeno je tržište veće od evropskog ili američkog, naravno, ne po kupovnoj moći, ali se i na tom planu stvari kreću u pozitivnom smjeru. Zvaničnici i kreatori politika rade na produbljivanju ekonomske integracije među zemljama članicama kako bi još više osnažili regionalni ekonomski rast, ubrzali unutarnje trgovinske tokove i ojačali moć ASEAN-a kao bloka. U prošlosti se ASEAN suočavao s odsustvom spremnosti za eliminaciju tarifnih i necarinskih barijera. Pandemija Covid-19 potaknula je države članice da se pozabave zajedničkim problemima koji se tiču otpornosti lanca snabdijevanja i digitalnom trgovinom. Iako se Jugoistočna Azija relativno dobro oporavila od posljedica pandemije, došlo je do ozbiljnog poremećaja u globalnim lancima koji su pogodili proizvodne centre, primoravajući vlade mnogih zemalja da se posvete boljim procjenama dugoročne sigurnosti lanaca snabdijevanja. Indonezija, kao jedan od osnivača i predsjedavajući ASEAN-a, fokusirana je na primjenu vizije ASEAN-a za 2025, posebno na odredbe koje se tiču digitalnog povezivanja i trgovine. Novina u ASEAN-u jeste članstvo Istočnog Timora kao punopravne članice ASEAN-a. Nakon decenijskog lobiranja, Istočni Timor postigao je veliku diplomatsku pobjedu na samitu ASEAN-a 2022, uvjerivši druge zemlje članice da po modelu konsenzusa prihvate aplikaciju ove minijaturne zemlje za članstvo u asocijaciji. Indonezija se najviše zalagala za članstvo Istočnog Timora u ASEAN-u. Poznato je da ova država nekad bila u sastavu Indonezije, ali potkraj prošlog stoljeća uspjela je ishoditi svoju nezavisnost.

 Uspjeh Indonezije kao predsjedavajućeg ASEAN-a vjerovatno će se vrednovati na osnovu toga da li će uspjeti riješiti druga važna pitanja, prije svega tenzije i previranja u Mjanmaru, zbog čega je ASEAN bio na udaru kritika sa zapada, jer su pokušaji da se kriza riješi propali, a vojna hunta u Mjanmaru i dalje je neočešana, a kršenje ljudskih prava manjina kao što su Rohinja muslimani se nastavlja uz veliki broj žrtava. Od Indonezije se očekuje da izvrši veći pritisak na vojnu huntu radi rješavanja krize u ovoj zemlji, članici ASEAN-a. Drugi, još ozbiljniji dugoročni izazov za ovu regionalnu zajednicu jeste kako pozitivno riješiti problem strateških implikacija rastućeg kinesko-američkog rivalstva koje se prelama preko Jugoistočne Azije. Indonezijski lider Widodo često ističe kako će se on potruditi da se ASEAN pod predsjedavanjem Indonezije „ne svrstava na stranu bilo koje supersile, ni SAD-a ni Kine“. Ovakav pristup uglavnom odražava konsenzus zemalja članica ASEAN-a, ali je također u duhu tradicije vanjske politike koju Indonezija primjenjuje još iz vremena predsjednika Sukarna, čiji je baštinik također vladajuća politička partija Indonezije Demokratska partija pregalaštva Indonezije (PDiP), kojoj pripada i Widodo. Indonezija je od svoje nezavisnosti do uspostave Suhartove vladavine, eufemistički nazvane novi poredak (order baru), zapravo primjenjivala nesvrstanu politiku sličnu onoj koju je prakticirala SFRJ.

IZMEÐU INTERESA SAD-A I KINE

Ne samo Indonezija već i cijela zajednica zemalja ASEAN-a suočena je sa sličnim strateškim izborom zbog tenzija i sve agresivnijeg nadmetanja SAD-a i njenih saveznika i Kine, a područje gdje se odvija ova najnovija utakmica jeste upravo regija Južnog kineskog mora. Amerikanci optužuju Peking da svojom asertivnom politikom želi uspostaviti regionalnu hegemoniju u Jugoistočnoj Aziji, a Amerika to svojim agresivnim vojnim prisustvom po svaku cijenu želi spriječiti. Postavlja se pitanje da li će ova strategija nastavka plovidbe između dva grebena koju je polovinom prošlog stoljeća definirao Muhammed Hatta izdržati pritiscima dvije sile između čijih su interesa i strateškog nadmudrivanja prikliještene članice ASEAN-a. Neke od ovih zemlja bliže su političkim ciljevima Washingtona, dok su druge sklonije ka Pekingu i spremnije su da u interesu ekonomskog prosperiteta koji garantiraju dobri odnosi s Pekingom prešute neke nepravde i eventualne rizike u tom odnosu, svjesne da će takav pristup izazvati ljutnju, a možda i osvetu Washingtona, koji još ima vojnu i diplomatsku supremaciju u Istočnoj Aziji, bez obzira na rastući utjecaj Kine. U novom hladnom ratu koji je već sada očit bit će teško za ASEAN da ostane principijelan u politici strateške neutralnosti, a u cilju zadržavanja podjednako dobrih odnosa s Washingtonom i Pekingom. I iz ovog se primjera mogu povući neke paralele kada je riječ o regionalnim odnosima zemalja zapadnog Balkana preko kojih se lome interesi velikih sila, a od kojih se neke odupiru procesima integracije u strukture zapadne euroatlantske sigurnosne političke i ekonomske arhitekture.

Bez obzira na važnost ličnih susreta lidera Amerike i Kine, poput onog u između Bidena i Xija Jinpinga na Baliju, oštro geopolitičko i vojno rivalstvo velikih sila još ima potencijal da proizvede regionalne ekonomske i sigurnosne probleme. Ti problem danas su puno ozbiljniji od nekadašnjeg hladnog rata između SAD-a i SSSR-a. Pokušaj tehnološkog razdvajanja u javnom vanjskopolitičkom diskursu poznatom kao decoupling dviju supersila moglo bi poremetiti informacijsko-komunikacijski tehnološki ekosistem Jugoistočne Azije koji je ovisan o podršci, resursima i tehničkoj ekspertizi kineskih, japanskih, evropskih i američkih tehnoloških firmi, podjednako. Pored toga, Indonezija je pokušala koordinirati regionalne napore radi uspostave ravnoteže snaga u regiji. Imajući u vidu unutrašnje kontradiktornosti unutar članica ASEAN-a i različit nivo nepovjerenja prema Kini, zajednički politički pristup i konsenzus teško da se može pronaći.

Odnos Jugoistočne Azije s Kinom ili pak ASEAN-a jeste složen budući da postoje konkurentni geostrateški i geoekonomski prioriteti pojedinih članica. Glavni prioritet regije svakako je ekonomski razvoj, posebno zbog nedostatka infrastrukture u regiji, a Kina finansira ključne infrastrukturne projekte u mnogim sektorima. Mora se uvažiti činjenica da Kina ima značajan ekonomski utjecaj i moć u regiji. S druge strane, Kina svojim vojnim prisustvom i politikom u Južnom kineskom moru u velikoj mjeri strateški osporava suverenitet zemalja u regiji. Indonezija, kao najmoćnija država ASEAN-a, svjesna je činjenice da bi ujedinjeni blok ASEAN-a, i analogno tome jedna kohezivna i udružena Jugoistočna Azija, možda mogla biti najbolja prepreka za odvraćanje od agresivne politike Kine. Kako postići tu koheziju kad 10 zemalja članica imaju različita mišljenja i pristupe prema dvjema supersilama, možda će biti najvažniji izazov za Indoneziju i njenog predsjednika Widodoa, koji predsjedavaju ASEAN-om.

RAZLIČITE VRIJEDNOSTI DEMOKRATSKE TRADICIJE

Pitanje izgradnje strateške kohezije i ekonomske robusnosti a da se ne stane na nogu jednoj od supersila bit će nemogući balansirajući akt. Kako premostiti strateški i ekonomski nesklad, bit će goruće pitanje za ASEAN. Treba imati na umu da članice ASEAN-a, za razliku od EU-a, ne dijele podjednako vrijednosti demokratske tradicije. Neke zemlje, posebno Indonezija i Malezija, prilično su demokratske, neke su monarhije, a neke republike, u Mjanmaru je na vlasti vojna hunta nepriznata od većine zemalja u svijetu. Vijetnam je komunistička država, kao i Kina, iako se smatra rivalom Kine i, unatoč ratu s Amerikancima, bliska je interesima Washingtona iako solidno sarađuje s Kinom. Kambodža je također bliska Kini kao i Mjanmar, Tajland se izmakao američkoj kontroli i vojska u ovoj kraljevini ima važan utjecaj, a odnosi s Kinom su bolji nego ranije. Kulturološki, Jugoistočna Azija je konglomerat mnoštva religija, etničkih grupa i historijskog naslijeđa, islama, budizma, hinduizma i kršćanstva.

 Očekivanja od Indonezije su prevelika. Kao najveća država u regiji, Indonezija se često smatra primus inter pares članicom ASEAN-a, iako svaka država ima pravo veta na donošenje odluka u klubu. Ipak, indonezijske diplomate imaju zaslugu za postavljanje kamena temeljca za sporazum o regionalnom sveobuhvatnom ekonomskom partnerstvu (RCEP), najvećem geografskom području slobodne trgovine na svijetu, koji je stupio na snagu 1. januara 2022.

Charles Fisher, poznati britanski geograf, Jugoistočnu Aziju nazvao je azijskim  Balkanom i ta usporedba uopće nije bez osnova. Nekadašnji šef katedre za geografiju Univerziteta u Sheffieldu u jednom od svojih predavanja koje je održao članovima geografskog udruženja i kraljevskom geografskom društvu 1961. nije aludirao na današnji diskurs koji Balkan označava kao dio Evrope, a koji važi kao nestabilno područje podložno sukobima i ratovima – otuda i pogrdni izraz „balkanizacija“. Naprotiv, Fisher je Balkan ili Jugoistočnu Evropu pozicionirao kao dio područja koji je on nazvao marchlandom, regijom između Srednje Evrope kojom su nekad dominirale Njemačka na zapadu i Rusija na istoku. Prema Fisheru, Jugoistočna Azija čini dio slične granične regije pozicioniranog između pretežno indijskog kulturološkog dijela južne i pretežno kineskog kulturnog carstva istočne Azije. Fisher je također vjerovao da su i Balkan i Jugoistočna Azija regije stanovite tranzicije i nestabilnosti. Obje regije opisao je kao kulturne i političke zone smještene između dva velika entiteta. Dva regiona Fisher je uporedio na osnovu njihovog navodnog unutrašnjeg karaktera kao drugog aspekta analogije. Suprotno onome što se dogodilo u narednih pet decenija od formiranja ASEAN-a, Fisher je ove dvije regije opisao kao „područja geografske fragmentacije“, regije podijeljene na poluotoke i otoke, karakteristično planinske, gdje su nizije prije izuzeci nego pravilo, dok su riječne doline podijeljene i uske kao što su rijeka Iravadi i Ganges ili Salween i Yangtze. Doline rijeka u Jugoistočnoj Aziji odvojene su strmim i neprohodnim visovima usponima. S obzirom na karakteristike terena, područja koja mogu hraniti veliki broj ljudi zbog plodne zemlje su raštrkana i udaljena od drugih. Ova disperzija gustine naseljenosti, prema Fisheru, bila je prepreka političkom ujedinjenju Jugoistočne Azije. Unatoč tome, ASEAN je uspio implementirati model regionalne saradnje od kojeg danas treba učiti, a koji predstavlja utjelovljenje najbolje moguće regionalne saradnje u svijetu, odmah iza Evropske unije.