Moj otmičar bio je čuvani bogobojazni Pietro Bovadiglia, zloglasni sicilijanski gusar, mnogostruki ubojica koji je, plašeći se da se sa smrću suoči kao zločinac, osjetio potrebu da Bogu prinese žrtvu kojom će izbrisati svoja zločinstva. Točnije da donese poklon Božijem zastupniku u tom dijelu Mediterana, Lavu X, rimskom papi i vladaru, poglavaru kršćanstva.
Poklon za papu bio sam ja, a izručen sam u nedjelju, 14. veljače, na dan svetoga Valentina. O tomu su me obavijestili dan ranije i cijelu tu besanu noć prostajao sam naslonjen na zid ćelije, osluškujući uobičajena zvukove grada, smijeh stražara, pljusak nekoga predmeta bačena u Tiber, plač novorođenčeta, neobično glasan u mrkloj tišini. Od dolaska u Rim često sam patio od nesanice i, nakon izvjesnog vremena, shvatio sam što to dane čini tako nepodnošljivima: gore od nemanja slobode, gore od odsustva žene, bilo je odsustvo mujezina. Nikad dotad nisam živio, iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, u gradu kojim ne odjekuje poziv na molitvu, poziv koji određuje vrijeme, ispunjava prostor, umiruje ljude i zidine.
(Odlomak iz romana Lav afrički, August Cesarec, Zagreb, 1990, str. 343.)
