"NISAM OD NJIH SUPU PRAVIO" je izjava doktora N. M. iz Bijeljine u čijoj avliji su ispod fontane pronađene kosti ubijenih Srebreničana.

U ovoj morbidno bolesnoj sarkastičnosti ogleda se kompletan odnos prema jednom narodu, njegovoj historiji, njegovoj budućnosti i pravima koja treba da crpi od države zajedno sa ostala dva naroda koja u njoj žive. Što će reći da, kada bi se gospodin doktor pitao, ja ne bih sjedio i pisao ove redove.

Svaki sukob ima svoju genezu – bilo da proizlazi iz neriješenih političkih pitanja ili iz sporova oko identiteta, kulture i teritorije. Na Balkanu je ta geneza duboko vezana za naslijeđe Osmanskog carstva, a u Bosni se sukob, u različitim oblicima, praktično kontinuirano razvija još od 1912. godine.

Ustanak u Bosni i Hercegovini 1875. pokrenuo je lanac događaja koji su brzo prerasli lokalne okvire. Srbija i Crna Gora, koje su već imale teritorijalne pretenzije prema Bosanskom vilajetu, objavile su rat Osmanskom carstvu 1876. s ciljem podjele Bosne tako da su, prema ultimatumu Osmanskoj carevini datom od strane kralja Milana, Bosna trebala da pripadne Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori. Ovi sukobi izazvali su Veliku istočnu krizu i doveli do šireg rata, uključujući rusko-osmanski sukob 1877–78, u kojem je Rusija porazila Osmansko carstvo i pokušala proširiti svoj utjecaj na Balkanu stvaranjem prvenstveno Velike Bugarske.

Međutim, velike sile su na Berlinskom kongresu 1878. revidirale ruske dobitke: Srbija, Crna Gora i Rumunija dobile su nezavisnost, Bugarska je smanjena, a Bosna i Hercegovina stavljena pod upravu Austro-Ugarske. Istovremeno, Osmansko carstvo je nastavilo gubiti teritorije i politički utjecaj, dok su evropske sile širile kontrolu nad njegovim posjedima.

Početkom 20. stoljeća kriza se dodatno produbljuje. Nakon Mladoturske revolucije 1908. Austro-Ugarska anektira Bosnu i Hercegovinu, što izaziva snažne reakcije u Srbiji, Rusiji i među stanovništvom u BiH. Aneksijska kriza dovodi Evropu na rub rata: dolazi do mobilizacija, diplomatskih sukoba i otvorenih prijetnji, ali se kriza privremeno rješava pod pritiskom Njemačke i priznanjem aneksije od strane velikih sila.

Ipak, time nisu uklonjene suštinske tenzije. Balkan ostaje prostor suprotstavljenih interesa velikih sila i regionalnih ambicija. Već 1912–1913. balkanski ratovi dodatno potiskuju Osmansko carstvo iz Evrope, ali istovremeno produbljuju rivalstva među balkanskim državama, što dovodi do njihovog međusobnog rata 1912–1913. Konačno, 1914. atentat u Sarajevu postaje povod za Prvi svjetski rat. Time dugotrajne političke, teritorijalne i geopolitičke napetosti na Balkanu, koncentrirane uglavnom oko Bosne i Hercegovine, prerastaju u globalni sukob, potvrđujući da kriza započeta krajem 19. stoljeća nikada nije bila stvarno riješena.

Iz te neriješene situacije rodila se floskula da Bosna nije ničija i da je svačija, a da su njeni muslimani, nakon povlačenja Osmanskog carstva, omiljena meta novih vlastodržaca podržanih od strane Evrope, gdje bi nakon bilo kakve jače pijanke krenuo krvavi pir, što je postala stoljetna tradicija na ovim prostorima. Svaki globalni sukob ili promjena u geopolitičkim odnosima ostavljala je na Bošnjake muslimane duboke traume zbog krvavih pohoda koji su se dešavali tokom svjetskih ratova i promjena tokova moći, u područjima gdje su živjeli.

Odluke Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju prva su međunarodna osuda višestoljetnog pogroma nad Bošnjacima koje susjedi Bosne i Hercegovine ne priznaju, jer u osnovi ne priznaju Bošnjacima pravo na život na ovim prostorima, a kamoli kulturu, vjeru, jezik i tradiciju. Međunarodna zajednica, ostavljajući neriješeno pitanje Bosne, kao i 1908., rizikuje eskalaciju sigurnosne situacije kada se za to steknu odgovarajući uslovi, koji će onemogućiti međunarodnoj zajednici da efikasno reaguje i spriječi novi, ovaj put finalni, pogrom nad Bošnjacima.

Lobiranje za raspad države Bosne i Hercegovine nikada nije bilo intenzivnije, a jedina žrtva eventualnog dogovora Istoka i Zapada opet će biti Bošnjaci koji su, gle čuda, sasvim slučajno i muslimani. Raspad se tehnički može desiti preko noći, jer su institucije državnog sistema strukturirane tako da se njihove pravno valjane odluke mogu lako osporavati. Pravo na državni suverenitet Bosna i Hercegovina zato traži od međunarodne zajednice, koja u tome vidi problem i traži dogovor oko funkcionalnosti države od strane političkih aktera. Taj dogovor bez sile nije moguće postići, a međunarodna zajednica nije kadra, a još manje spremna da se tim problemom bavi na tom nivou. U toj slabosti instrumenata međunarodnog prava, koje nakon Gaze de facto ne postoji, sile koje razaraju ovu državu i traže svoju šansu.

Kemal-paša Atatürk, kada je govorio o suverenitetu, kazao je: "O suverenosti... nikad se ne odlučuje akademskom raspravom. Ono se zaplijenjuje silom".

Nažalost, međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini traži sagovornike za suverenitet Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Nije ih do sada našla. Ono što je našla su pakao stradanja, traume i genocid. S obzirom na takvu historiografiju ovih prostora, ne vjerujem da će ih ikada naći. Razlog je jednostavan. Jedan narod, odnosno jedna stolica, je viška za tim stolom gdje se odlučuje o državnom suverenitetu Bosne i Hercegovine. I logika krvnika je jednostavna: tek kada tog naroda ne bude više, nestaće svih problema i sporenja na ovim prostorima.

Stoga ne treba da čude vojni savezi Srbije i Republike Srpske, prijetnje najjačom vojnom silom, obećanja da Srbi neće živjeti u odvojenim državama, zatim vojni savezi Hrvatske, Kosova i Albanije, jer njihovo bojište biće Bosna i Hercegovina, a omiljena meta, kao i uvijek, Bošnjaci muslimani koji nikome, pa ni Evropi, koja to doduše za sada samo šapuće, ne trebaju na ovim prostorima. Ne vjerujete, pročitajte knjigu "Vikend snajperista" od Ezija Gavazzenija pa ćete vidjeti svu ljudsku bijedu i moralnu dekadenciju Evrope.