Godine 1860. New York Times je šivaći stroj proglasio jednim od najvećih izuma u historiji. Nijedan drugi izum, rekli su, nije donio "tako veliko olakšanje našim majkama i kćerima". Prema društvenom obrascu šivanja kao ženske aktivnosti, krojačice su tako dobile priliku za "bolju plaću uz manje truda".

U to je doba bilo veoma teško biti krojačica. U 'The New York Heraldu' objavljen je članak u kojem je stajalo: "Ne poznajemo nijednu klasu zaposlenih žena koje su manje plaćene za svoj rad ili koje trpe više neimaštine i poteškoća." Tvornice tekstila zapošljavale su stotine njih, ali ih je najviše radilo u kućama.

Vuna i svila bili su omiljeni materijali bogatog društva. Odjevni predmeti izrađivani su po jedinstvenim uzorcima, bod po bod pa su žene, "kada su šivaći strojevi postali dostupni, očekivale da će se za njih izrađivati ​​sve kompliciranija odjeća po sve nižim cijenama, zaboravljajući da su često postojale mnoge dorade koje su se i dalje dovršavale ručno".

Kada je Isaac Merrit Singer odlučio patentirati svoj prototip šivaćeg stroja, ta je mašina zapravo već postojala. Elias Howe stvorio je ovaj koncept i patentirao ga 1846. godine. Singer, dakle, nije izumio prvu šivaću mašinu ali se onaj koji je patentirao 12. augusta 1851. pokazao najpraktičnijim i, što je još važnije, komercijalno najisplativijim. Tada su šivaći strojevi bili skupi i kupovina jednog značila je izdatak od nekoliko mjeseci prihoda za prosječnu porodicu pa je Singer osmislio čak i model plačanja na rate.

Patent koji je Singer prijavio pokrenuo je ono što je postalo poznato kao "rat šivaćih mašina". Tokom 1850-ih proizvođači su se međusobno sukobljavali a na kraju im je advokat predložio da se, ako među njima ima četvero ljudi koji posjeduju patente za sve što je potrebno za izradu dobre mašine, udruže i zajedno tuže sve ostale.

Učinili su to, kombinirajući devet patenata koji su se smatrali "bitnim za visokokvalitetnu šivaću mašinu“ pa je tako njihova šivaća mašina postala prvi izdržljiv i tehnološki složen uređaj koji je našao nacionalno tržište u Sjedinjenim Državama, a ubrzo potom i u Britaniji. Svaki od njegovih osnovnih mehanizama osmišljen je između 1790. i 1855. Singer je, međutim, prikupio dovoljno patenata u tom području koji su mu omogućili masovnu proizvodnju.

Do 1860. njegova je firma bila najveći proizvođač šivaćih mašina na svijetu. 'The Singer Company' postala je jedna od prvih američkih multinacionalnih korporacija i zapanjujuće uspješna firma. U vrijeme kada je prosječni američki prihod bio 500 dolara, šivaći strojevi Singer prodavali su se za 125 dolara, i to odlično. U to vrijeme 'Singer and Co' bio je najpoznatiji po svojim pedalama. Ruka, igla i ploča bili su postavljeni na vrh stola i pokretani nožnom pedalom ispod.

Prva serija mašina, s pogonom na pedale, koštala je 125 dolara, što ih je učinilo ultimativnim statusnim simbolom za porodice srednje i više klase, ali do 1902. šivaći strojevi postali su dovoljno jeftini da ih je moglo kupovati više žena, a proizvod je izgubio svoju vrijednost. Pokazivanje šivaćeg stroja više nije bilo otmjeno, ali konfekcijska odjeća nije postojala sve do 1910-ih, tako da je šivaći stroj i dalje bio neophodan alat u domovima.

Kako bi zadržali interes srednje klase, proizvođači su smislili nove načine kako sakriti postojanje šivaće mašine u kući. Prvo je bio dodatak kutije za pokrivanje vrha mašine, a kasnije, od 1880-ih do 1900-ih, nastao je model s padajućom glavom, koji je spuštao mašinu u skriveni odjeljak i pretvarao jedinicu u ukrasni sto. Singer je stekao lično bogatstvo od oko 13 tadašnjih miliona dolara. Imao je 24 djece sa najmanje tri žene i sa još najmanje tri ljubavnice.