Nedavno je na društvenim mrežama plasiran (u nedostatku boljeg izraza) internet meme sa fotografijom poznatog turskog novinara (CNN-Turk), a sada i YouTubera, Cuneyta Ozdemira i tekstom: "Dok se medvjedi bore u svijetu, nijedan normalan građanin Republike Turske ne bi glasao ni za koga drugog osim za Erdogana."

Reakcije na meme su bile stereotipne tzv. Bijeli Turci, kojima Ozdemir itekako pripada, ga nazivaju "izdajnikom" i lakejom vlasti, dok ga drugi hvale zbog "izjave". Međutim, pokušaj da se nađe snimak sa tom izjavom neminovno vodi zaključku da je izjava apokrifna. Sam Cuneyt nije uložio nikakav trud da je demantuje, navodno je rekao "nisam tako rekao", naglasak na "tako".

Naime, ko god i ovlašno prati Ozdemira svjestan je da je on to mnogo puta već rekao na drugi način. Najčešće kritikujući u sopstveni pupak zagledanu opoziciju koja iz sve snage rade na sopstvenoj destrukciji i postavljanjem pitanja zar ovi da vode zemlju u ovim turbulentnim vremenima.

Epizoda s memeom ne bi bila vrijedna spominjanja da se nije desila baš u vrijeme koje je skoro pa empirijski potvrdilo tačnost tvrdnje u njemu.

Jedna od najviše objavljivanih fotografija sa samita Šangajske organizacija za saradnju (SCO) održanom prošle sedmice u Biškeku, Kirgistan, je ona na kojoj predsednik Erdogan sjedi sa predsjednicima Bjelorusije i Ruske Federacije u neformalnom razgovoru. Pitanje koje proizilazi iz gore pomenutog memea je da li iko "normalan" može da zamisli bilo koju ličnost iz turskih opozicionih redova na tom mjestu? Teško. Teško je zamisliti da nije bilo Erdogana i AK partije da bi Turska uopšte imala sjedište za stolom SCO-a, s obzirom na tunelsku viziju (isključivo) u pravcu Zapada opozicije i političke elite koja je zbačena iz sedla 2002.

Klišej kaže "ako nisi za stolom onda si na stolu", a sto Šangajske organizacije za saradnju je ogroman. Osnovana kao Šangajska petorka, njeni temelji su postavljeni u Aziji 1996. godine, a svoj sadašnji oblik poprimila je 2001. godine. Predvode je Rusija i Kina, a njena baza se sastoji od euroazijskih i centralnoazijskih zemalja: Kirgistana, Tadžikistana, Kazahstana i Uzbekistana. Zatim su se Pakistan i Indija pridružili 2017. godine, što je interesantno – dva ljuta neprijatelja zapravo djeluju zajedno unutar organizacije. Upravo priroda organizacije koja nije bazirana na savezima, koja je nekonfrontacijska i nije uperena protiv nikoga omogućava zemljama s različitim interesima da ostanu za istim stolom i traže praktičnu saradnju. Dodavanjem Irana i Bjelorusije, postala je organizacija sa 10 zemalja članica, koja se fokusira na sigurnost, ekonomsku i geopolitičku saradnju. SCO nije odbrambeni savez sa obavezom kolektivne odbrane, ali se može smatrati organizacijom za kolektivnu sigurnost i geopolitičku saradnju.

Turska je 2012. postala jedna od 15 zemalja dijaloških partnera SCO-a, kao jedina članica NATO-a. Ograničeni binarnim modelom mišljenja, mnogi van Turse vide u tome kontradiktornost, međutim u pitanju je pragmatizam – Turska nastoji iskoristiti platformu za jačanje svoje pozicije u Euroaziji i smatra to dijelom uravnotežene vanjske politike koja nastoji održati tradicionalne veze sa Zapadom kao dio NATO-a, a istovremeno ojačati svoj utjecaj u regiji. Predsjednik Erdogan više je puta izjavio da želi da Turska postane stalna članica.

On je u svom govoru objasnio tursko viđenje organizacije: "SCO je bio neizostavan element multipolarnog poretka u posljednjih 25 godina. Postao je... Organizacija koja okuplja azijsko-pacifičku regiju i Bliski istok na istoj platformi podržava i dopunjuje UN. Mi to vidimo na sljedeći način: ... Što se tiče pristupa geografije naše zemlje i organizacije zapadnim tržištima, posebno diversifikacije energetskih koridora. Želim naglasiti njenu ključnu ulogu u upravljanju geopolitičkim rizicima. Želimo da se inicijativa Srednjeg koridora zasnovana na kaspijskom tranzitu uskladi s inicijativom Pojas i put. Vidimo je kao zvijezdu u usponu. Nastojat ćemo unaprijediti našu saradnju sa SCO-om u svim oblastima."

Sa 42 posto čovečanstva (3,43 milijarde ljudi), ogromnim resursima prije svega energenata i nominalnih 24 posto svjetskog BDP-a (valja naglasiti da na osnovu pariteta kupovne moći (PPP) SCO je mnogo bliža G7 i znatno veća nego što sugeriše njen nominalni BDP) Šangajska organizacija za saradnju otjelotvoruje, ne samo najveći svjetski trgovinski blok, nego i promjenu kroz koju svijet prolazi. Naime, činjenica da se većina ove trgovine obavlja u vlastitim valutama, daje ideju kuda (neminovno) vodi multipolarnost – dedolarizaciji.

Dve ideje samita se ističu ove godine. Jedna, koja nije nova i dio je deklaracije i prošlogodišnjeg samita, o osnivanju Razvojne banke. Nepotrebno reći ona bi bila potpuno neovisna od dolara i američkog finansijskog sistema. Na tome se radi. Druga, koju je predložio iranski predsjednik Pezeshkian, je osnivanje "energetskog konzorcijuma" za sve članove i partnere SCO-a. S obzirom da su među članovima mega proizvođači nafte i plina poput Rusije, Irana, Kazahstana i Turkmenistana, ako se ideja ostvari, to znači da će sve zemlje članice i zemlje partneri imati privilegovan pristup nafti i plinu. Šta to znači nepotrebno je objašnjavati.

Uzimajući u obzir da su to revolucionarne ideje prosto neverovatno koliko je Zapad i zapadna štampa ignoriše. Na sopstvenu štetu, čini mi se.

Vlasnik čekića, kažu, vidi svaki problem kao ekser. Čekić koji SAD misli da još uvijek posjeduje su sankcije. Scott Bessent, sekretar za finansije SAD-a, prijeti neviđenim sekundarnim sankcijama svima koji se usude da trguju sa Iranom. Međutim, to čak nije ni prijetnja praznom puškom. To više liči na prijetnju puškom uperenom u sopstveni stomak. Sam Bessent je to nehotice otkrio kada odgovarajući na pitanje novinara zašto do sada nije uveo sekundarne sankcije Kini odgovorio pitanjem: Zašto bih ja želio da uništim globalni finansijski sistem?

Biškek je bio odgovor na tu prijetnju, patetično nazvanu "D-day".

Skoro simultano sa samitom SCO, zapravo dan ranije u Istanbulu je bio jedan drugi sto za kojim Turska ima ključnu ulogu kao i druga dva člana. Ministri vanjskih poslova, ministri odbrane i načelnici generalštabova "Sporazuma o zajedničkoj odbrani u Meki" su se sastali u Istanbulu. Sastanak je bio posvećen izgradnji institucionalne mašinerije, odnosno "institucionalne" pakta – stvaranju njenog sekretarijata, jačanju zajedničkog odvraćanja i vojne saradnje, te postavljanju temelja za potencijalno širu regionalnu bezbjednosnu organizaciju.

Za sada nema riječi o proširenju (o čemu se mnogo priča), a kandidata je, čini se mnogo. Interesantna je opaska da je Pakistan praktično most između SCO i odbrambenog sporazuma. Perfektna ilustracija kompleksnosti geopolitike.

Na kraju, tempiran da bude simultano sa istanbulskim bio je i jedan sto za kojim Turska nije sjedela. U Tel Avivu, u izraelskom Ministarstvu odbrane, Izrael i Grčka potpisali su sporazum vrijedan 3,6 milijardi dolara o uspostavljanju slojevitog sistema protivvazdušne odbrane koji pokriva grčko kopno i ostrva. Takozvani "Ahilov štit". Sporazum kojim Grčka praktično predaje suverenost Izraelu, a Izrael se nada da je u Mitsotakisu našao voljnog proxja da ga pujda na Tursku.

Podsjetimo se, "ko nije za stolom, taj je na stolu". "Da li bi ovo moglo naštetiti Turskim oružanim snagama? Ni blizu, ali pitanje je... 'Da li je Operacija Ahilov štit također odgovor na Sporazuma o zajedničkoj odbrani u Meki?' Reći 'ne' je teško", piše Nedret Ersanel u Yeni Safaku, zaključujući da su tri sastanka "veoma povezana jedan s drugim. Oni formiraju ili centar ili neposrednu periferiju srca zemlje gdje se spajaju globalni koridori geopolitičke i strateške konkurencije".

Šta za to vrijeme radi turska opozicija? Valja se u blatu korupcionaških, narkomanskih i prostitucionih skandala. Meme sa početka koliko je apokrifan toliko je tačan.