Prošlo je godinu dana od otvaranja sjednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija na kojoj je izraelski premijer Netanyahu održao govor o “novom Bliskom istoku”, pokazujući mapu na kojoj nema Palestine. Govor koji je bio – nekima je to jasno od početka, a nekima bi moralo biti jasno u retrospektivi – okidač za napad palestinskih snaga otpora, koji je opet bio okidač za tekući genocidni rat u Gazi i (sve više) na Zapadnoj obali.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija pokazalo se još jednom kao nefunkcionalan mehanizam – mrtav, kako je u nedavno izjavio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan – pokazujući, po ko zna koji put, tačnost njegovog slogana “svijet je veći od pet” i potrebu za radikalnom reformom Ujedinjenih nacija. Aktivna blokada koju provode Sjedinjene Američke Države (i pasivna blokada Britanije i Francuske) da se napravi ijedan makar kako mali korak ka barem privremenoj obustavi vatre, omogućava Izraelu da nastavi krvavi pir i da ga širi i eskalira po regionu.

Jedina svijetla tačkica u tom tunelu, iako je neizvjesno hoće li ostati svijetla, jeste odluka Međunarodnog suda pravde (ICJ) da pokrene postupak protiv Izraela zbog genocida u Gazi po zahtjevu Južne Afrike (i kasnije pridruženih zemalja među kojima je i Turkiye). Međutim, u svjetskom poretku, na kojem insistira Zapad – baziranom na pravilima – svaki međunarodni zakon, pa i Konvencija o sprečavanju genocida, mrtvo je slovo na papiru. Ni ne trepnuvši na preliminarnu presudu, zapadne zemlje su nastavile aktivno učešće u (za sada, dok sud ne utvrdi, samo mogućem) genocidu, šaljući oružje i municiju Izraelu, otvoreno kršeći Konvenciju i odluku suda, ne plašeći se mogućih posljedica.

Nije potrebno biti vojni stručnjak kako bi se znalo da bi bez tih isporuka oružja rat bio zaustavljen. No, prezir Zapada prema spomenutoj preliminarnoj presudi ICJ-a postaje, čini se, i zarazan, s obzirom na to da čak i Srbija izvozi oružje u Izrael bez straha da će biti prozvana po Konvenciji o sprečavanju genocida.

Svjetski lideri okupljaju se u New Yorku kako bi kršili ruke u nemoći i prizivali mir, ali relativno malo zemalja spremno je uraditi ono što je Turkiye uradila – prekid svake ekonomske razmjene s Izraelom, odnosno ekonomsku izolaciju Izraela. Turkiye je unatoč tome dugo bila predmet propagande, čiji su izvor Izrael i/ili gulenisti, kako jedno govori, a drugo upražnjava (o čemu sam pisao u aprilu).

BRITANSKI PRSTI U AZERBEJDŽANSKOJ NAFTI

Sada, kada je očigledno da je Turkiye zaista zabranila svaku ekonomsku aktivnost s cionističkom tvorevinom, uporno opstaje jedna druga propagandna teza, naročito među alternativnim (hoću reći ne mejstrim) lumenima / analitičarima – Turkiye može baciti Izrael na koljena ako mu zaustavi dotok nafte.

Prije nego raspetljam nonsens o nafti koja nije turska, koja se naftovodom koji nije turski doprema u luku Ceyhan iz Azerbejdžana i/ili Kazahstana, ukrcava na tankere koji nisu turski (a nisu ni izraelski) i koji nisu dužni da odrede destinaciju, samo da primijetim da propaganda i njeni proponenti, naročito ovdje u Turkiye, vonjaju po nemaštovitoj obavještajnoj operaciji, kojoj, uprkos uvijanju u kufije i propalestinskom imidžu, nije cilj dobrobit Palestinaca, nego destabilizacije Turkiye.

Kada je 2006. godine otvoren naftovod dug 1.768 km Baku–Tbilisi–Ceyhan (BTC), slavljen je kao ključni komercijalni most koji će povezati Aziju s Evropom. Sporazumom, koji je prethodio izgradnji naftovoda, Turkiye se obavezala na bezuslovni slobodan protok nafte. U slučaju da ga zaustavi (iz bilo kojeg razloga) bila bi dužna plaćati ogromne penale. Tim sporazumom Ankara je odgovorna za bilo kakva kašnjenja u izgradnji naftovoda ili transportu nafte bez obzira na uzrok.

Naftovod je u većinskom vlasništvu British Petroleuma (BP), koji njime upravlja. Drugi vlasnik po redu je azerbejdžanska državna naftna kompaniju, a svega šest posto pripada Turkish Petroleum Corporation. S ovim udjelom u vlasništvu Turkish Petroleum Corporation nema nikakvog uticaja na funkcionisanje naftovoda, da ne govorim o tome da ga nema ni turska vlada.

Zaustavljanje protoka nafte BTC naftovodom bio bi čin samovolje na kakav se ni ukrajinska vlada nije usudila, te iako je u direktnom ratu s Rusijom, ruski gas i dalje prolazi njenom teritorijom ka Evropi. To ujedno i ilustruje ozbiljnost takvih ugovora. Kredibilitet zemlje ovisi o njihovom poštovanju.

Dakle, to su činjenice glede nafte i naftovoda. Kada je u pitanju daljnji put nafte od turske luke Ceyhan, stvari nisu u većem stepenu pod kontrolom Ankare. “Odredišta brodova koji polaze iz Ceyhana nisu pod našim uticajem ili kontrolom”, rekao je turski ministar energetike Alparslan Bayraktar novinarima ranije ove godine.

“BP prodaje naftu posredničkim kompanijama i ona nema nikakve veze s Ankarom. Kompanije posrednice preuzimaju naftu svojim tankerima bez deklarisanja konačnog odredišta”, rekao je za Middle East Eye (MEE) turski anonimni zvaničnik, dodajući da se nafta najčešće prodaje konačnom kupcu dok su tankeri na otvorenom moru.

IZRAELSKI FAVORIT ZA GRADONAČELNIKA ISTANBULA NA DJELU

Sve navedeno je, nadam se, dovoljno da ilustruje apsurdnost parola “Erdoğane, zatvori ventile za naftu”, kojom maše odnekud iznikla grupa aktivista pod nazivom “Hiljadu mladih za Palestinu” (Filistin İçin Bin Genç), koja ide i protestuje (usput malo i razbija prozore) ispred sjedišta Partije pravde i razvoja (AKP), kancelarija naftne kompanije i sličnih meta. Ambasade SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i uopšte zemalja koje liferuju oružje i municiju Izraelu im ne padaju na pamet. Ne, za njih je baš Turkiye, čija je uloga sporazumom obavezana i ograničena, provodnik najvećih problema.

Video klipovi i uopšte “dizajn” kampanje “Hiljadu mladih za Palestinu” neodoljivo podsjeća na Tamarod, egipatski pokret koji je bio instrument u puču kojim je oboren jedini demokratski izabrani predsjednik Egipta Mohamed Morsi. Zato napisah da je nemaštovita – zapadne obavještajne službe i njihove civilne filijale koje organizuju tzv. “obojene revolucije” nisu inventivne, uvijek je riječ o istom providnom šablonu.

Naravno, ovom lažnom propalestinskom pokretu ne treba pridavati previše pažnje, jer je margina, barem za sada. Ima i drugih snaga koje pokušavaju klevetati vlastitu zemlju na temu nepostojeće saradnje s Izraelom. U tome se ističe lider Nove Reah partije (YRP) Fatih Erbakan, sin rahmetli Necmettina (koji se sad vjerovatno okreće u grobu).

Koliko god marginalni, izvjesna šteta se pravi, jer kada vidim da bivši CIA operativac Philip Giraldi i analitičar Larry Johnson na podkastu sudije Napolitana (bivši sudija i voditelj FOX televizije) krenu da trabunjaju o tome kako Turkiye može uskratiti naftu Izraelu, plašim se da im neko može i povjerovati zbog kredibiliteta koji su stekli kritikujući SAD i Izrael.

Kako bi bojkot Izraela izgledao da je neko drugi na vlasti – naprimjer ambiciozni gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) – imali smo prilike vidjeti prošle sedmice. Komunalna policija, koja je u nadležnosti gradonačelnika (i koju on zloupotrebljava pretvarajući je u (pretorijansku) gardu u ceremonijalne svrhe), kaznila je vlasnika kafića i prodavnice zato što je na zgradu (koja je takođe njegovo vlasništvo) okačio transparent na kojem piše da se tu ne mogu naći bojkotovani (izraelski) proizvodi, a uz pesnicu u bojama palestinske zastave stajalo je: “Free Palestine!”

Formalno je vjerovatno prekršaj kačiti ogroman transparent preko cijele fasade zgrade. Problem u ovom slučaju jeste da to do pojave reklame / poziva na bojkot nikada nije kažnjavano. Partner u poslu Ferhat Sevgi rekao je dopisniku Anadolu Agency da su i ranije kačili transparente na zgradu i da nije bilo nikakvih upozorenja ili kazni.

Kada je vijest o kazni objavljena u medijima, vlasnici su dobili ogromnu podršku iz cijele zemlje. “Bilo je ljudi koji su zvali iz Tokata, Šanliurfe i mnogih mjesta, tražili IBAN broj i nudili da plate kaznu. Bilo je jako lijepih govora koji su nas dirnuli. Zato kažemo da nam je drago što smo tako nešto uradili. Nećemo prigovoriti na kaznu i platićemo je. Ovo vidimo kao znak časti”, rekao je Sevgi.

To je prava Turkiye, a iz cijelog slučaja se vidi da nije džaba izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz čestitao reizbor Ekremu İmamoğluu.