Sva sadašnja garnitura na vlasti u Bosni i Hercegovini horski jednoglasno ponavlja da je u slučaju Milorada Dodika država pobijedila, jer se on povukao, a NSRS povukao sve svoje zakone koji su se suprostavljali državi, a koji su već poništeni odlukama Ustavnog suda BiH.

Ko biva, Dodik se "povukao pred silom".

U vojnoj terminologiji, "povlačenje pred silom" može označavati taktičku pobjedu, nakon koje se vojska namjerno povlači pred većom neprijateljskom silom kako bi: izbjegla nepotrebne gubitke, sačuvala borbenu sposobnost, konsolidirala položaje i pripremila za novu fazu sukoba.

Na simboličnom planu, "povlačenje pred silom" može značiti: moralnu pobjedu, čak i kad se fizički ili materijalno uzmakne; mudrost da se povučeš, a ne poraz — jer pobjeda nije uvijek u borbi, nego u preživljavanju, očuvanju dostojanstva ili izbjegavanju zla. Mudrac se povlači pred tiraninom — ne zato što je slab, nego zato što ne želi postati kao on. To je pobjeda duha nad nasiljem…

U politici, izraz "povlačenje pred silom" može opisivati situaciju kada neka strana ostvari svoje ciljeve (npr. moralnu, diplomatsku ili propagandnu pobjedu), ali se formalno povuče iz sukoba ili pregovora jer je daljnji otpor besmislen pred eventualno većom silom.

Sublimirano značenje "povlačenje pred silom" značilo bi ostvarenje uspjeha, ali uz razumijevanje da hrabrost ponekad leži u mudrom uzmaku, a ne u besmislenom otporu. U politici to znači mudro prihvatiti realnost moći, izboriti ono što je moguće i sačuvati sposobnost da se ideja nastavi živjeti.

Dodik je to shvatio i ovaj put nije otišao dalje od usvajanja zakona koji se kose sa državnim suverenitetom. Međunarodnoj zajednici je ponudio svoju kapitulaciju koju su oni i prihvatili, što je vrlo, vrlo zabrinjavajuće kada je u pitanju Bosna i Hercegovina.

Ako primjećujete, zvanično Sarajevo niko nije kosultirao niti ih je obavjestio o pregovorima koji se vode sa Dodikom, što samo po sebi odgovara na pitanje ko je pobijedio Dodik ili država koju niko ništa ne pita.

Odluke Ustavnog suda i nadležnog Suda BiH nije imao ko da implementira bez upotrebe sile, a sada se političari na vlasti iz Sarajeva busaju u prsa da su pobijedili Dodika koji je svoju predaju ponudio međunarodnoj zajednici, a ne njima ili državi BiH. I kada se pod pritiskom javnosti pojavio pred Sudom BiH, Dodika je tamo inkognito doveo direktor OSA-e i odveo nazad.

Izjava da se Dodika neće hapsiti, jer će se on braniti silom je pokazatelj, da država nema instrumente, ni pravne ni represivne, da se bori protiv uzurpacije njenog državnog suvereniteta. Tu leži veliki državni poraz. Kao što sam i kazao na početku krize sa Dodikom, cilj je da država napravi prvi potez, kako bi se to uzelo za povod za konflikt.

Kada država nije reagirala na prvu, Dodik je umjesto da se tada zaustavi, nastavio i otkrio sve svoje i ciljeve njegovih mentora. Time je državi dao pravni osnov da reaguje i zaštiti državni suverenitet i međunarodnoj zajednici da zaštiti Dejtonski sporazum. Ovako se agonija secesionizma nastavlja u političkom smislu iako Dodik nije više u poziciji da odlučuje jer je sam procijenio da je u ovom trenutku tako bolje.

Ideja da Bosna i Hercegovina nije državni okvir koji najbolje čuva interese pored ostalih i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini živi od 1992. godine. Prošla je fazu agresije Srbije i Crne Gore što je za rezultat imalo genocidom stvoren njen teritorijalni okvir, koji je međunarodna zajednica u Dejtonskom sporazumu prihvatila kao činjenicu.

Sada je u fazi mirne secesije u kojoj se traže načini da ova priznata činjenica ne zavisi od političkih, pravnih i moralnih okolnosti konkretnog slučaja, već da ona bude ishodište novih geopolitičkih kretanja u kojima "muslimanska država" ne može postojati u srcu Evrope. U tom procesu Dodik nažalost ima svoje saveznike koji su mu i savjetovali da se povuče.

Takva politika u Evropi je sve više zastupljena i ona nema obzira prema Bosni kao zemlji i Bošnjaka muslimana koji su izrodili jednog od najvećih muslimanskih mislilaca 20. stoljeća Aliju Izetbegovića čiju 100. godišnjicu rođenja slavimo ovih dana. Mislioca koji je govorio da "Bosna nije zemlja jednog naroda, ona je zemlja svih koji u njoj žive" ili "snaga naroda ne mjeri se njegovim oružjem, nego njegovim duhom".

Iako je Izetbegović uvijek zagovarao mir, smatrao je da se mir ne smije kupovati poniženjem ili odricanjem od osnovnih prava. To je lekcija koju su zaboravili oni koji obnašaju vlast danas.

Dodik je ponizio državu koja je u ring bacila peškir i pustila međunarodnu zajednicu da nastavi borbu koju su završili kao u Dejtonu opet na štetu države jer je Dodik izašao moralno jači kao žrtva montiranih sudskih procesa. Još jednu lekciju, njima omraženog atributa (pa da ga i upotrijebim) RAHMETLI PREDSJEDNIKA obnašatelji vlasti nikako da savladaju - pravda sama po sebi nije dovoljna, ako nije praćena snagom.

Ovaj Izetbegovićev citat i danas se često spominje jer je vječno aktuelan. U njemu se prepliću realizam i idealizam: svijet može biti nepravedan, ali to ne znači da treba odustati od dobra. On je pozivao da se snaga koristi u službi pravde, a ne za tlačenje drugih.

Izetbegović je želio reći da u svijetu vladaju interesi i moć. U takvom svijetu pregovarati sa Dodikom koji je pod sankcijama i skinuti dio sankcija njegovim najbližim saradnicima, kako bi se on povukao jeste upravo ono na šta je RAHMETLI PREDSJEDNIK i upozoravao.

Ko garantuje građanima Bosne i Hercegovine da sutra u drugačijim okolnostima rezultat ovih pregovora neće biti podjela ove zemlje. Što bi narod rekao, svaki med ima svoju pčelu.