Jedno su bili oni iz političkog, vojnog i policijskog aparata zločinačke tvorevine pod imenom Nezavisna Država Hrvatska (NDH), a drugo su oni koji su sudjelovali u tadašnjem kulturnom, naučnom i sportskom životu. Da je tako, govori i popis imena koje smo pripremili i koji potvrđuje da su nove komunističke vlasti u većini slučajeva itekako prepoznavale ovu ključnu razliku kada su mjerili razinu krivice i kazne. Neki su NDH uglednici odmah ukorporirani u društveni život mlade Jugoslavije, a neki su morali vratiti svoja građanska prava, ili nakon odslužene robije ili nakon što su neko vrijeme proveli u sivoj zoni komunističke nemilosti uz zabranu javnog djelovanja. Bez obzira na to što su bili vinovnici društvenog života u NDH, postajali su i istaknute ličnosti u bivšoj Jugoslaviji, a danas se po njima nazivaju i ulice i škole.

U svakom slučaju, pripremljeni popis imena donosi širi uvid u odgovor na pitanje “Ko je ko u društvenom životu NDH”. Kontekst je taj koji otkriva i revizionističku pamet i zlonamjernost naših “uglednih” historičara, poput prof. dr. Husnije Kamberovića, koji je jednostavno zaboravio uvažiti biografske činjenice mnogih uglednika koji su danas neosporne vrijednosti, a koji su na ovaj ili onaj način djelovali u NDH.

Historičar Kamberović pritom za medije ističe dvije ključne riječi koje su bitne u ocjeni događaja iz prošlosti: kontekst i komparativni pristup. Obje svjesno ili nesvjesno izostavlja, a posebice je zanimljivo insistiranje na nekoliko izdvojenih imena bošnjačkih velikana iz oblasti kulture, a izostavljanje imena Hrvata i Srba koji komparativno dijele isti “krimen”.

Popis imena u našem izboru, dakle, izostavlja one koji su bili dio političkog, vojnog i policijskog aparata te nesumnjivo pripadaju u red onih po kojima se ništa ne bi trebalo zvati. Koncentrirali smo se na imena onih koji su imali istaknuto mjesto u društvu i za vrijeme NDH i za vrijeme bivše Jugoslavije. U ovaj izbor nismo, zbog nedostatka prostora, uključili vjersku elitu, dominantno katoličku, ali i muslimansku. Treba istaći da je veliki broj vojnika, političara, naučnika, umjetnika i privrednika koji su bili aktivni u NDH nakon njenog sloma uspio pobjeći u inozemstvo (Južna Amerika, Evropa).

Iz arhive novinskih izdanja koja su izlazila u NDH vidljiva je živa djelatnost mnogih uglednika koji su onaj dio biografije vezan uz NDH revno izostavljali, naravno, s razlogom. No, očito je i to da je njihova korisnost komunističkom režimu bila razlog i da cenzorska režimska služba također sudjeluje u čišćenju biografija. Ujedno, ovaj popis otkriva do koje su mjere loši i selektivni pristupi u inicijativama koje kontinuirano predlažu Naša stranka i SDP BiH, uz prešutno odobravanje Naroda i pravde.

Prijedlozi u kojima se pokušava navesti javnost da prihvati inicijative promjena imena ulica i škola po jednom Mustafi Busuladžiću ili Enveru Čolakoviću naprosto su tragikomične, jer, kako ćemo vidjeti, to mora za sobom povući i posljedicu da se promijeni i ulica Tinu Ujeviću ili Juraju Neidhardtu ili Hamdiji Kreševljakoviću ili Jozi Penavi ili Zaimu Imamoviću ili Ivanu Miličeviću ili Hazimu Šabanoviću itd.

Prema logici i metodologiji Naše stranke i SDP-a, lista imena povećala bi se za najmanje stotinu imena u Bosni i Hercegovini, a kada bi se primijenila u Republici Hrvatskoj ta zemlja bi ostala bez dobrog dijela naziva ulica i škola. Odnosno, ako je kriv Alija Nametak jer je za vrijeme NDH bio pozorišni lektor i kulturno djelovao, onda to za sobom vuče i imena poput Rejhana Demirdžića, koji ima ulicu u Sarajevu, a koji je karijeru na “daskama koje život znače” započeo u NDH pod mentorstvom onih koji se danas kriminaliziraju i kojima se ponovo sudi nakon što su u komunizmu rehabilitirani i nakon što su u bivšoj Jugoslaviji imali istaknuto mjesto u društvenom životu.

Ako je kriv intendant pozorišta u NDH književnik Ahmed Muradbegović, zašto se ne problematizira ime Mladena Pozajića, po čijem imenu nosi škola u Sarajevu, a koji je u NDH bio rektor Muzičke akademije? Zar je moguće da je Ahmedov krimen bio veći od Mladenova? Ovime se otkriva i sav raskoš totalitarnog uma Naše stranke i SDP-a BiH koji je kudikamo gori i kudikamo rigorozniji i od samih komunista.

Dakle, prema takvoj logici, nesumnjivo je prvo ime ono književnika Ive Andrića, ali uvid u biografije potvrđuje da je Andrić tek vrh sante leda. Veličina te sante tek bi se mogla vidjeti u trenutku kada bismo donijeli popis svih ljekara, građevinskih i mašinskih inžinjera, raznih obrtnika i zanatlija koji su radili u NDH, a kasnije svoj rad nastavili u Jugoslaviji. Odnosno, oni koji su dizajnirali i popravljali oklopna vozila ustaškoj vojsci kasnije su svoj posao nastavili u JNA, baš kao što su i svi fudbalski reprezentativci NDH kasnije igrali u “Partizanu” i bili reprezentativci SFRJ. Ovaj popis donosi i zanimljivosti, često smiješne, jer otkriva da je Antun Augustinčić, autor najpoznatije skulpture Josipa Broza Tita koja je izložena u Kumrovcu i ispred Univerzitetskog kampusa u Sarajevu, 1943. izradio dvije biste Anti Paveliću.

Bez obzira na podvojena tumačenja, NDH se ne može nazvati državom jer je prije svega bila volja njemačkih i italijanskih okupacionih sila, marionetska je i kvislinška tvorba, a na koncu i konstrukt koji je kriv za teške ratne zločine i politiku genocida. Kada je riječ o Bošnjacima koji su djelovali tokom NDH i čije se biografije u današnje vrijeme problematiziraju, postoje tzv. rubne biografije ili sporni dijelovi biografija, ali one nikako ne spadaju na listu onih koji su provodili zločinačku politiku NDH, niti se mogu uspoređivati sa zločincima.

Bošnjaci nikada nisu insistirali ili branili imena ulica i škola koje su dobile ime po ratnim zločincima ranga Jure Francetića, Mila Budaka, Draže Mihajlovića ili nekog drugog četničkog vojvode. A zašto nisu? Jednostavno zato što imena ulica po takvim ličnostima nikada nisu ni davana. Ne postoji ulica potpredsjednika Vlade NDH Džafer-bega Kulenovića ili generala Junuza Ajanovića ili muftije ustaške vojnice i djelatnog ustaškog bojnika Akifa Handžića, primjerice. Ipak treba reći da je NDH aktivno provodila politiku koja je podrazumijevala da su Bošnjaci tzv. hrvatsko cvijeće, odnosno da su dio hrvatskog nacionalnog korpusa kojem je prirodna granica ona na Drini.

Da bi se provela ova vrsta politike, bilo je potrebno provesti jaku asimilacijsku propagandu koja je intenzivno trajala tokom čitavog trajanja NDH. Ustaškom režimu išlo je u prilog to da su Bošnjaci dolaskom NDH iza sebe ostavili hegemonističku vlast prve Jugoslavije, koja im je bila krajnje nesklona. No, ubrzo se pokazalo do koje je mjere NDH samo doprinijelo identitetarnim zastranjenjima bošnjačkih elita te ih na koncu dovela u poziciju teške kušnje i moralne kompromitacije. Štaviše, svoje su razočaranje Bošnjaci pokazali već u augustu 1941, kada potpisuju Muslimanske rezolucije pod vodstvom “El-Hidaje” i Mehmeda ef. Handžića. U njima osuđuju nasilje i progone Srba i Jevreja, što je bio čin velike građanske hrabrosti i jedinstven slučaj u čitavoj njemačkoj okupacionoj zoni.

No, bošnjačke elite u NDH nisu bile izvor bolesti, bile su tek simptom ili čak niže od toga – nuspojava. Stoga, posve je nejasno kako je moguće da se ime jednog Mustafe Busuladžića uzima kao predstavnika “nacifašizma” kod Bošnjaka. Ne samo da nije bio nacista i fašista i ustaša već mu je krimen jedna rečenica izvučena iz konteksta i to da je bio spiker na rimskom radiju, što je posve beznačajno s obzirom na biografije nekih uglednika koje iznosimo, a koji se danas uopće ne spominju kao problematične.

Primjerice, poznatog doajena sevdalinke Zaima Imamovića, koji je na Hrvatskom krugovalu pjevao sevdalinke nakon ustaškog pozdrava Za dom spremni i nastupao kao poštovani sevdalija na raznim ustaškim teferičima tokom postojanja NDH. Zašto bi, stoga, bila problematična ulica rimskog spikera Mustafe Busuladžića, a nije problematična ona doajena ustaškog radija Zaima Imamovića? Uostalom, sličan krimen postoji i u biografiji velikog pjevača Ive Robića, koji je ustaše svojim glasom oraspoloživao i u jutarnjem i u večernjem programu.

U suštini, javni linč koji se provodi zadnjih nekoliko godina pokušaj je da se stavi znak jednakosti između nacifašizma i pokreta “Mladi muslimani”. Jednačina je vrlo jednostavna: Mustafa Busuladžić bio je nacifašista = Mustafa Busuladžić bio je jedan od osnivača “Mladih muslimana” = “Mladi muslimani” su nacifašistička organizacija = u krugu “Mladih muslimana” je osnivana SDA = Alija Izetbegović je “Mladi musliman” = SDA je nacifašistička organizacija. Pokušaj je to i relativizacije i izjednačavanja uloga u Drugom svjetskom ratu, strategije koja se nastavila sve do današnjih dana i koja je djelatna i u odnosu na period agresije na BiH od 1992. do 1995.

Jednostavno, prije svega srpskoj propagandi, a dijelom i hrvatskoj, potrebno je da stavi u istu ravan zločinačke politike koje imaju svoj korijen u pokretima iz Drugog svjetskog rata. Bošnjaci, s druge strane, nisu imali svoj izvorni zločinački pokret, ali jesu se u jednom broju priklanjali zločinačkim politikama: dominantnije onoj ustaško-hrvatskoj ili nacističko-njemačkoj, a u manjoj srpsko-četničkoj. Činjenica da su u velikom broju bili i nosioci NOB-a namjerno se prešućuje, a orden antifašizma sistemski je pripisivan Srbima koji su na taj način dobijali i višu moralnu poziciju u jugoslavenskom društvu.

Zašto onda, uprkos što danas imamo znanja o takvoj strategiji, neki bošnjački historičari i dalje pristaju na to da selektivno posmatraju društvene uloge ličnosti iz Drugog svjetskog rata, za nas ostaje misterija. Ne želimo se pritom prepuštati sumnjama, iako je jasno da je riječ o provođenju i sudioništvu u puno široj strategiji nacifikacije i fašizacije bošnjačke nacionalne politike s krajnjim ciljem kriminalizacije najveće i realno jedine izvorne bošnjačke nacionalne stranke.

Naravno, iznesenim popisom društveno aktivnih uglednika u NDH mi ne želimo poticati niti progon niti reviziju, niti se postavljati u poziciju sudija i moralnih ovršitelja, već samo dati uvid u širi društveni kontekst te upozoriti da se otvara “Pandorina kutija”. A nju nije zatvorio niko drugi nego režimska Komunistička partija. Oni koji je otvaraju moraju znati šta bi iz nje moglo izaći. Naravno, ako se krene u ovaj proces, to znači da se ne može stati samo na NDH, to znači da će se morati preispitati i biografije nakon 1945. i krenuti u proces otvaranja vrlo bolnih rana koje nazivamo “komunistički zločini i njihovi izvršioci”.

Činjenica jeste da se na ovom nikada nije insistiralo, ne zato što bi se željelo nešto zataškati već iz razloga da se ne produbljuje polarizacija ionako narušenih društvenih odnosa u BiH. Upravo je to znao i Alija Izetbegović kada je preuzeo vlast 1991. Nije se svetio i nije insistirao na revizionističkom pristupu, a taj princip ostao je kao djelatna praksa stranke koju je osnovao do današnjih dana.

VIŠE O TEMI: Šta su u NDH radili Zaim Imamović, Rejhan Demirdžić, Juraj Neidhart...