Ponovo smo podcijenili ono što bi trebalo biti među našim najvećim vrijednostima – kulturu i ljude koji su je stvarali. Ovoga puta pred nama je zaostavština Dževada Karahasana, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, koja će ostati u Austriji.

Vijest da će njegova rukopisna građa biti pohranjena u Grazu izazvala je brojne reakcije. I nije teško razumjeti zašto. Jer Karahasanova zaostavština nije samo zbir rukopisa, bilješki i knjiga. Ona je dio kulturnog pamćenja Bosne i Hercegovine, trag o čovjeku koji je svojim djelom ovu zemlju decenijama iznova tumačio, branio od pojednostavljivanja i smještao je u širi evropski kulturni prostor.

Velika greška

Zaostavština ostaje u Austriji: Zašto se BiH odrekla Dževada Karahasana?

Među reakcijama posebno je odjeknula ona njegovog dugogodišnjeg asistenta i saradnika, profesora Almira Bašovića, koji je podsjetio na ono što je možda i najvažnije u cijeloj ovoj priči – kako je sam Karahasan razumijevao Bosnu.

- Dževad Karahasan veliki je čovjek koji je tvrdio da Bosna nije ni geografski, ni politički, ni ideološki, ni ekonomski, ni vojni fenomen. Bosna je za njega bila, prije svega i više od svega, kulturni fenomen. Kultura je žilava. Zato je Bosna opstala, uprkos svim napadima na nju - napisao je Bašović.

A onda dolazi rečenica koja ovu priču iz književnosti i kulturne baštine pretvara u pitanje odnosa prema vlastitoj zemlji:

- U skladu s tim, ko god vam danas kaže da brani Bosnu, a ništa ne radi za njenu kulturu, taj naprosto – laže. On Bosnu urušava iznutra - ukazao je Bašović na jačinu Karahasanovih riječi. 

Teško je na ovu temu dodati mnogo više. Jer upravo kultura često ostaje posljednja linija odbrane jednog društva – ono što preživi političke sisteme, granice, krize i promjene generacija. Karahasan je to razumio bolje od mnogih. Njegovo djelo nije Bosnu zatvaralo u lokalne okvire, nego ju je činilo dijelom jednog mnogo većeg kulturnog razgovora.

Zato Bašović završava pitanjem koje danas zvuči gotovo bolnije od same vijesti o zaostavštini: "A mi se kao još uvijek čudimo gdje je završila Karahasanova zaostavština…“

Možda bismo, umjesto čuđenja, trebali postaviti mnogo jednostavnije pitanje: jesmo li učinili dovoljno da ono što su najbolji među nama stvarali ostane ovdje? Jer ako kulturu stalno ostavljamo za neko bolje vrijeme, a njene ljude počinjemo cijeniti tek kada ih prepoznaju drugi, onda problem nije samo u tome gdje će završiti nečiji rukopisi. Problem je u tome gdje smo mi smjestili vlastitu kulturu na listi vrijednosti.