Svijet | 09.06.2025.

Kraj ere intervencija?

Ko će "sjediti za stolom" odlučuju veliki, cijeli region od Bliskog istoka do Balkana bori se da ne završe "na jelovniku" geopolitičkih igara

Prava promjena nije kraj dominacije već njena profesionalizacija, decentralizacija i digitalizacija, gdje moć ne dolazi više iz aviona i tenkova, već kroz kod, kapital i kontrolu narativa.

Autor:  Fikret Mehović
Foto: Fikret Mehović

Izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa da "SAD više neće držati lekcije drugim državama" u stilu da je epoha zapadnih intervencija završena u političko-strateškom smislu ne znači stvarni kraj utjecaja Zapada, već najavljuje transformaciju metoda hegemonije u novom geopolitičkom kontekstu. Naizgled kao najava kraja jedne ere, ova tvrdnja je u stvarnosti indikator ulaska u sofisticiraniju fazu globalnog djelovanja, posebno Sjedinjenih Američkih Država, koje prilagođavaju svoje pristupe uvjetima multipolarnog svijeta, u kojem se direktna vojna intervencija više ne percipira kao legitimna, efikasna ni održiva.

Političko-ekonomski projekti kontrole

Historijski gledano, Zapad je ostvarivao svoju globalnu dominaciju kroz oružane intervencije, obojene revolucije, instaliranje režima, sankcije, međunarodne finansijske instrumente, ali i direktne vojne operacije. Te intervencije, iako formalno vođene iz humanitarnih, demokratskih ili sigurnosnih razloga, bile su u suštini  političko-ekonomski projekti kontrole resursa, tržišta i geostrateških tačaka. Ako bi takve operacije zaista prestale, Zapad bi izgubio jedan od ključnih instrumenata ostvarivanja interesa, što je u strateškom, ali i ekonomskom smislu neprihvatljivo. Upravo zato se ne radi o povlačenju, već o evoluciji imperijalne taktike.

U eri informacionog ratovanja, cyber dominacije, ekonomskog pritiska i tehnologije, Zapad i njihovi saveznici sve više zamjenjuju vidljive oblike intervencije (vojna prisustva, okupacije, otvorene prijetnje) sa modelima dubinske infiltracije, korištenjem lokalnih struktura vlasti, nevladinog sektora, digitalnih platformi i kontrole narativa putem globalnih medija i tehnoloških giganata.

Kraj miješanja nije stvarna opcija

Zamjena "pendreka" (militarizovanog uplitanja) "komercijalnim digitalnim nadzorom i političkom kooptacijom" postaje nova norma. Time se formira podatkovni imperijalizam, u kojem korporacije pod zapadnom kontrolom (npr. Big Tech) postaju instrumenti geopolitičke moći. Pored toga, globalne finansijske institucije (MMF, Svjetska banka), trgovački režimi i sigurnosni savezi poput NATO-a nastavljaju biti okosnice nevidljive intervencije.

Dakle, kraj "miješanja" Zapada u poslove drugih zemalja nije stvarna opcija. Umjesto toga, ono što gledamo je reinterpretacija koncepta dominacije manje agresivna u formi, ali možda jednako destabilizirajuća po efektu. Iz perspektive Washingtona, održavanje globalnog poretka u kojem SAD zadržavaju primat, nije samo pitanje moći već egzistencijalna potreba čitavog političko-ekonomskog sistema koji se oslanja na međunarodnu projekciju utjecaja.

Retorički manevar

Izjava da je era zapadnih intervencija završena može djelovati kao oslobađajuća poruka državama globalnog Juga, ali je u suštini samo retorički manevar. Prava promjena nije kraj dominacije već njena profesionalizacija, decentralizacija i digitalizacija, gdje moć ne dolazi više iz aviona i tenkova, već kroz kod, kapital i kontrolu narativa. U analizama i internim izvještajima koji su kružili među zapadnim diplomatama, naročito tokom perioda redefiniranja odnosa nakon Hladnog rata i dešavanja na Bliskom istoku, često se mogla čuti formulacija iako rijetko javno izrečena da su "pojedine zemlje i čitavi regioni, zbog svog geostrateškog položaja i prirodnih bogatstava, previše važni da bi se prepustili isključivo njihovim narodima da ih vode". Ova tvrdnja, duboko ukorijenjena u realpolitičkom pogledu na međunarodne odnose, implicira da su suverenitet i samouprava podložni ograničenjima kada određeni prostor ima ključni geopolitički značaj.

Globalni procesi

Izjava koju je izrekao jedan visioki zapadni diplomat prošle sedmice da je Bliski istok "gozbeni stol – ili si za stolom, ili na jelovniku" odražava realpolitičku logiku međunarodnih odnosa u kojoj moć, geostrateški položaj i savezništva određuju sudbinu država.

One koje nemaju kapacitete da utječu na globalne procese, niti su dio strateških saveza, često postaju objekti tuđe volje, a ne subjekti odlučivanja. U takvom poretku, o tome ko će "sjediti za stolom" odlučuju velike sile, na osnovu interesa, a ne pravde, pa se i cijeli regioni od Bliskog istoka do Balkana nalaze u konstantnoj borbi da ne završe "na jelovniku" geopolitičkih igara.