Izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa da "SAD više neće držati lekcije drugim državama" u stilu da je epoha zapadnih intervencija završena u političko-strateškom smislu ne znači stvarni kraj utjecaja Zapada, već najavljuje transformaciju metoda hegemonije u novom geopolitičkom kontekstu. Naizgled kao najava kraja jedne ere, ova tvrdnja je u stvarnosti indikator ulaska u sofisticiraniju fazu globalnog djelovanja, posebno Sjedinjenih Američkih Država, koje prilagođavaju svoje pristupe uvjetima multipolarnog svijeta, u kojem se direktna vojna intervencija više ne percipira kao legitimna, efikasna ni održiva.
Političko-ekonomski projekti kontrole
Historijski gledano, Zapad je ostvarivao svoju globalnu dominaciju kroz oružane intervencije, obojene revolucije, instaliranje režima, sankcije, međunarodne finansijske instrumente, ali i direktne vojne operacije. Te intervencije, iako formalno vođene iz humanitarnih, demokratskih ili sigurnosnih razloga, bile su u suštini političko-ekonomski projekti kontrole resursa, tržišta i geostrateških tačaka. Ako bi takve operacije zaista prestale, Zapad bi izgubio jedan od ključnih instrumenata ostvarivanja interesa, što je u strateškom, ali i ekonomskom smislu neprihvatljivo. Upravo zato se ne radi o povlačenju, već o evoluciji imperijalne taktike.
U eri informacionog ratovanja, cyber dominacije, ekonomskog pritiska i tehnologije, Zapad i njihovi saveznici sve više zamjenjuju vidljive oblike intervencije (vojna prisustva, okupacije, otvorene prijetnje) sa modelima dubinske infiltracije, korištenjem lokalnih struktura vlasti, nevladinog sektora, digitalnih platformi i kontrole narativa putem globalnih medija i tehnoloških giganata.
Kraj miješanja nije stvarna opcija
Zamjena "pendreka" (militarizovanog uplitanja) "komercijalnim digitalnim nadzorom i političkom kooptacijom" postaje nova norma. Time se formira podatkovni imperijalizam, u kojem korporacije pod zapadnom kontrolom (npr. Big Tech) postaju instrumenti geopolitičke moći. Pored toga, globalne finansijske institucije (MMF, Svjetska banka), trgovački režimi i sigurnosni savezi poput NATO-a nastavljaju biti okosnice nevidljive intervencije.
Dakle, kraj "miješanja" Zapada u poslove drugih zemalja nije stvarna opcija. Umjesto toga, ono što gledamo je reinterpretacija koncepta dominacije manje agresivna u formi, ali možda jednako destabilizirajuća po efektu. Iz perspektive Washingtona, održavanje globalnog poretka u kojem SAD zadržavaju primat, nije samo pitanje moći već egzistencijalna potreba čitavog političko-ekonomskog sistema koji se oslanja na međunarodnu projekciju utjecaja.
Retorički manevar
Izjava da je era zapadnih intervencija završena može djelovati kao oslobađajuća poruka državama globalnog Juga, ali je u suštini samo retorički manevar. Prava promjena nije kraj dominacije već njena profesionalizacija, decentralizacija i digitalizacija, gdje moć ne dolazi više iz aviona i tenkova, već kroz kod, kapital i kontrolu narativa. U analizama i internim izvještajima koji su kružili među zapadnim diplomatama, naročito tokom perioda redefiniranja odnosa nakon Hladnog rata i dešavanja na Bliskom istoku, često se mogla čuti formulacija iako rijetko javno izrečena da su "pojedine zemlje i čitavi regioni, zbog svog geostrateškog položaja i prirodnih bogatstava, previše važni da bi se prepustili isključivo njihovim narodima da ih vode". Ova tvrdnja, duboko ukorijenjena u realpolitičkom pogledu na međunarodne odnose, implicira da su suverenitet i samouprava podložni ograničenjima kada određeni prostor ima ključni geopolitički značaj.
Globalni procesi
Izjava koju je izrekao jedan visioki zapadni diplomat prošle sedmice da je Bliski istok "gozbeni stol – ili si za stolom, ili na jelovniku" odražava realpolitičku logiku međunarodnih odnosa u kojoj moć, geostrateški položaj i savezništva određuju sudbinu država.
One koje nemaju kapacitete da utječu na globalne procese, niti su dio strateških saveza, često postaju objekti tuđe volje, a ne subjekti odlučivanja. U takvom poretku, o tome ko će "sjediti za stolom" odlučuju velike sile, na osnovu interesa, a ne pravde, pa se i cijeli regioni od Bliskog istoka do Balkana nalaze u konstantnoj borbi da ne završe "na jelovniku" geopolitičkih igara.