Adnan Repeša, Iza šutnje su planine, “Buybook”, Sarajevo/Zagreb, 2021.

“Zamisli, jednom umreš i to je ta vječnost. Nema te i više te nikad neće biti. Ili neće u ovom obliku. Možda nešto od mojih tragova ostane u pričama što ih zapisujem ovom uzdrhtalom rukom, ali koja korist od toga; priče ne pružaju utjehu. Jednom, kad me ne bude u tijelu, htio bih ostati u svome zapisu. Pa i ovo što upravo pišem samo je puka uobrazilja, nekakav pokušaj da sve poduhvatim, da izbrojim svaku pređenu stopu te sagledam čak i sitan koračić. Ali to je uzaludan napor i nemoguć podvig: jer uvijek nešto izmakne i ostane bez sadržaja.” (str. 10.)

Navedenim autoreferencijalnim fragmentom Repeša je pokušao u mrežu refleksije uloviti šta i kako ovog svog rukopisa: ispisao je prozu koja je začudna i iskričava, blagorijeka i oštrobrida istovremeno – prozu koja je lako mogla biti i knjiga pripovijedaka, a zaokružena je ipak kao romaneskna struktura. Ovo je lirsko-refleksivna simfonijska poema (Debussy je komponirao Preludij za poslijepodne jednog fauna uzimajući Mallarméovu istoimenu pjesmu kao predložak) – pokušaj da se u jezički izraz okupe, saberu i povežu mirijade svjetlucavih odbljesaka s kojima i u kojima blago namreškana površina Jezera-Života reflektira sunčanu svjetlost Božanske Istine. Lirsko-romaneskni subjekt koji u ich formi pokušava rekonstruirati sadržaje i dionice, likove i doživljaje iz djetinjstva i rane mladosti, iz najosjetljivijeg doba vlastitog sazrijevanja (uglavnom je to druga polovina 80-tih godina prošlog vijeka, do uoči samog rata protiv čovjeka i protiv čovječnosti, koji će na ovim prostorima biti vođen 90-tih), prostorno je situiran u zavičajni ambijent hercegovačkog juga, s posve prepoznatljivom topografijom Blagaja i Bune i krševitog i plodnog područja nešto južnije od Mostara. Upotrijebili smo izraz “lirsko-romaneskni subjekt” upravo zbog toga što je punijim svojim zamahom, pa i najvećim dijelom ova proza ispisana u duhu Huminih osebujnih i prebogatih literarnih kondenzacija i sublimacija hercegovačkog Juga – iako je sasvim na mjestu i zapažanje Nedžada Ibrahimovića (jednog od recenzenata) o čvrstim (možda bismo mogli reći i podzemnim) vezama našeg autora s Kovačem i s njegovim “samoosvještavajućim” (kako je rečeno) pripovjedačkim i romanesknim rukopisom.

Tokom cijele prve trećine rukopisa čitatelj je gotovo omađijan, opsihren, osupnut energijom koja zrači s ovih stranica – energijom stišanog, polaganog i gotovo smjerno-skrušenog nastojanja spomenutog subjekta da u iskričavim kristalima i fraktalima sjećanja dozove prizore, ambijente, raspoloženja, sjećanja, likove i događaje iz doba vlastitog sazrijevanja. Ta stišana lirsko-refleksivna matica (koju jedva da i “čujemo”, kao neki pozadinski šum koji dolazi od izmaknutog riječnog toka), sprva nas začuđuje svojom nepretencioznošću – kao da sve do polovine teksta iščekujemo kad će napokon doći do “udara”, kad će se u snažnijoj, uzbudljivijoj i sadržajnijoj fabulativnoj matici početi odmotavati ta neka “radnja”, to neko konkretno, kvrgavo, glasno i opasno zbivanje (što ga u majstorski doziranim minimalističkim potezima već od polovine romana počinje nagovještavati sve dotad više lirski nego romaneskni subjekt). No, ništa od toga, do kraja ćemo se uvjeriti da ovo nije ratni roman (u žanrovskom smislu) – ali ćemo u naknadnom, drugom iščitavanju (dionica ili cjeline teksta) osjetiti i pomisliti: u kojoj još prozi iz naše novije produkcije ima toliko i tako “osjenčenih” sublimata i kondenzata bola, patnje, tragizma ljudskog opstojanja?! Repeša je od onog najtananijeg i gotovo dematerijaliziranog uspio napraviti stvarnost i istinu umjetničkog djela, čija težina nas zbiljski pritiska i pogađa – bez dramatike povijesno-socijalnih gibanja i vrtloženja, bez povišenih tonova i bez onih krvavo jarkih ili mračnih obojenja zlehude narogušene stvarnosti. Ako se upitamo – kako mu je to pošlo za rukom, prvi od mogućih odgovora mogao bi biti ovaj: zato što i tako što je uspio iznaći aspekt (ugao gledanja, frekvenciju, modulaciju) iz kojih sama stvar emanira svoju bit.

Pripovjedač ili romaneskni subjekt sȃm je, u uvodnom dijelu romana, specificiran, izdvojen, “podrugojačen” – upravo tako i toliko kako je i koliko je bilo neophodno da se “kristalna struktura” (koju možemo uporediti s kristaliziranjem šećera u sazrijevajućem voću) iznutra, iz osebujnosti senzusa, duševnosti, mentaliteta i jezika “preslika” i na svijet, sredinu, ambijent, epohu... unutar kojih se, opet, sve to zbiva. Vrlo je upečatljiva Repešina vještina kojom u biće teksta (kao supstancijalni kod njegov) pomno unosi i udijeva i sve do kraja održava transtemporalnost, kontingentnost tog što nazivamo zbiljom: kao što se sjećanja “prošivaju” suptilno upletenim i jezički sažetim “vraćanjima u stvarnost” onog koji pripovijeda (u njegovo “sada”) – tako se i simboličko-metaforičke kondenzacije, jedva primjetno, ali zapravo snažno, očituju kao nabačaji, nagovještaji, “razviđanja” onog što tek treba da se desi, a do čega tekst neće ni imati ambicija da dobaci. Slike, pa čak i likovi ili njihova očitovanja zadobijaju, kako se tekst “odmotava do kraja”, tu snagu i silinu simbola – ono što je “figuralno” uneseno kao sadržaj ili bolje reći kao element zbilje o kojoj je sve vrijeme riječ naknadno počinje da emanira značenje ili smisao (koji korespondiraju sa suštinom, sa samom stvari – i sa samom stvari iz koje se tekst ispisuje, i sa samom stvari iz koje čitalac recipira, doživljava i interpretira taj tekst). 

Izvanredne pripovjedne minijature razbacane su posvuda po ovom rukopisu – naprimjer, likovi raskošno uvijek pripitog ili pijanog portira Ahmeta, s briljantnim skoro plesačkim gegovima, pokretima i tikovima koji su uveseljavali djecu rastrčanu za njim (a koji je ipak iškolovao sva tri sina), tajanstvene i magnetski lijepe Biljane, mudre tkalje-katolkinje (koja će dječaku strpljivo objašnjavati tajnu estetskog učinka tkanja, a potom se, konopom koji je s ljubavlju i pažnjom izvezla i uprela, objesiti, ne čekajući da je bolest dokrajči), pa lik ciganskog ceribaše Muradifa, velikog dječakovog prijatelja, ili sa suprotne, mračne strane situirani lik pijanog vozača (koji je uoči rata pušten s robije u Foči, pa dolazi da se “predstavi” sestri što ju je u crno uvio uzrokujući nesreću u kojoj će joj poginuti brat)... Sve je u toj mjeri sažeto i kondenzirano da se pripovjedne dionice nadaju u ušima čitaoca kao kaplje kišnice, koje, padajući s ruba krova na limenu okapnicu na dnu prozora evociraju u nama zvuk kiše – punije i obuhvatnije negoli šum pljuska kojem bismo bili vani izloženi; redoslijed u kom se sjećanja kondenziraju u svijesti i pod perom pripovjedača-zapisivača sve manje će nam (kako idemo ka kraju) izgledati slučajan i proizvoljan (upravo u onoj mjeri u kojoj će on sam, sa svojim motivom da sklopi sve to u rukopis, postajati zreli subjekt, odrastao i formiran-profiliran čovjek). Možda nam i neće skoro ništa od sadržaja ove knjige biti dočarano i plasirano u bilo kakvom romanesknom ključu – ali će, do kraja pročitan, ovaj rukopis i između redova otkriti one najdublje uzroke i razloge ljudske nesreće (posve prešutjevši paklenske forme destrukcije u kojima će se ta nesreća tokom rata očitovati, a koje mi, kao čitaoci pripadajući vremenu i prostoru, itekako podrazumijevamo i poznajemo). Zato, zbog na ovaj način dohvaćene punine i zaokruženosti zaušćenog i tematiziranog, ovo ipak jest roman (koliko god samim načinom kako je ispisivan sam od sebe predstavljao i inducirao upitnost, neizvjesnost ili čak nemogućnost romana kao forme i kao žanra, u klasičnom smislu, ovdje i danas).

Još jedan dragi kamen u juvelirnici hercegovačkog podneblja zabljesnuo je, unutar produkcije naše najnovije književnosti, još jedna zvijezda na južnom nebu našeg jezika otpočela je odašiljati svoju svjetlost – punog sjaja i osebujne ljepote. Uz Mehmeda Begića, Senku Marić, Adnana Žeticu, Anitu Pajević, Almina Kaplana, Marka Tomaša, Eminu Kovačević..., doista možemo govoriti o zvjezdanom južnom nebu bosanskohercegovačke književnosti, i danas i sutra.