Zlatko Topčić ovogodišnji je dobitnik Nagrade “25. novembar” za knjigu godine. “Sretan sam. Isti dan mi sin Kerim magistrira i jave mi da sam dobitnik nagrade”, kaže na početku razgovora za Stav ovaj bosanskohercegovački pisac i scenarista koji je rođen u Sarajevu 30. aprila 1955. godine. Sin je pisca Zaima Topčića i Naile Selimić. Njegovi literarni počeci vezani su za pisanje kriminalističkih romana i novela, koje je objavljivao pod pseudonimom Gold Taucher.
Diplomirani pravnik, bio je pokretač, glavni i odgovorni urednik lista za književnost Slovo, jedan je od osnivača Društva pisaca Bosne i Hercegovine, njegov prvi generalni sekretar. Bio je direktor Kamernog teatra 55, Televizije Sarajevo i Biblioteke Sarajeva.
Njegove drame igrane su u bosanskohercegovačkim i međunarodnim teatrima, a autor je i devet romana. Napisao je nekoliko radijskih drama, producirao više od četrdeset pozorišnih predstava, a neke od najpoznatijih jesu Žaba i Helverova noć.
Djela su mu prevođena na dvanaest jezika, a priče i drame su mu uvrštene u nekoliko domaćih i inozemnih antologija. Napisao je scenarije za četiri dokumentarna filma, a scenarista je filmova Remake i Ostavljeni.
Živi u Sarajevu, na Grbavici, sa suprugom Amelom, s kojom ima sina Kerima. Godine 1993. biva zarobljen na okupiranoj Grbavici, odvođen u logor Kula i u živi štit. Pedeset godina ranije (1943) njegov otac Zaim (1920–1990) tokom Drugog svjetskog rata kao komunista biva zarobljen u logoru Jasenovac. Njihove su sudbine bile tema filma Remake.
STAV: Zanima me Vaše odrastanje, kako je izgledalo Vaše djetinjstvo, čime ste se zanimali, šta Vas je najviše interesiralo u tim ranim danima?
TOPČIĆ: Imao sam sretno djetinjstvo; onako kako nam se naknadno, protekom vremena i nakon mnogo godina, možda sve čini boljim nego što je zaista bilo. Pohranjujemo samo lijepe slike, ostale se valjda potiru – tako opstajemo, samo tako život pobjeđuje. Imali smo svega manje nego sada, ali nismo imali mogućnost poređenja, niti smo znali da nešto bolje uopće postoji – pa onda nemate za čim da uzdišete i zato u svemu prepoznajete ljepotu i vrijednost.
Djetinjstvo na Marindvoru, mahali u centru Sarajeva: skakanje nad ambisom novogradnji kao ogledanje dječačke hrabrosti, svakodnevno iskušavanje u školskim tučama koje su izvjesne kao ručak i večera, igranje fudbala u marindvorskim dvorištima koja su brusila naše vještine do perfekcije, jer ako šut nije savršeno precizan, lopta umjesto u golu završi pola metra iznad, u Berkinom prozoru ili Saninoj supi, a fudbal biva vraćen u kriškama, kao lubenica... Iz deset pokušaja, osam pogodaka u prečku štange za klofanje ćilima...
Ljetovanja s rajom u Podacama, turniri u malom fudbalu, najbolji strijelac i igrač turnira s “Adidasovom” trenerkom kao zasluženom nagradom... Poziv da dođem u FK “Sarajevo”, treninzi starijih juniora usklađeni sa školom, ponuda da potpišem prvi ugovor i očeva zabrana, koju sam jedva dočekao kao nepremostivu i spasonosnu prepreku, jer da sam imao dovoljno strasti koliko je potrebno za uspjeh, ili da mi život nije nudio drugi izbor, niko me ne bi mogao zaustaviti u naumu. Ovako, odgovornost je pripala ocu, a meni je ostao uzdah za propuštenim mogućnostima...
STAV: Imali ste tu privilegiju odrastati s ocem koji je bio poznati pisac. Čemu vas je učio Zaim Topčić, o čemu ste razgovarali?
TOPČIĆ: Odrastao sam među knjigama. Uvijek sam čitao mnogo izvan lektire – manje-više dosadne i ideološke, pa se pitate ko li je proglašava takvom i njom rastjeruje mladu publiku, sve do današnjeg dana! – pa sam, dok je moja generacija čitala Prežihova Voranca, Ćosića i napamet učila Gorski vijenac, vrlo rano otkrio, recimo, hispanoameričku književnost i sva ta čuda, od Borgesa do Huana Rulfa. Moj otac Zaim Topčić autor je, između ostalog, jako dobrog historijskog romana Zemlja heretika – evo, ove godine je pola vijeka od njenog objavljivanja u “Svjetlosti”, a nikako da dođe na svoj red u ediciji “Sto knjiga bošnjačke književnosti”.
STAV: Zašto nije došao na red?
TOPČIĆ: Otac je predviđen u ediciji, mislim, u 22. kolu. Ta je edicija stvar od nacionalnog značaja, ali, evo, prošlo je već nekoliko godina, a nije izašla nijedna knjiga. Kao dojučerašnji direktor JU Biblioteka Sarajeva, znam da ima ljudi koji traže tu knjigu, uglavnom studenti i profesori. Izašla prije tačno 50 godina i jednostavno je više nema, osim poneki primjer na internetu. Napravio sam nekoliko reprinta. Predlagano mi je da je ponovo izdamo u privatnom aranžmanu, ali nisam htio jer mislim da je snažnije kada knjiga izađe u okviru jedne takve reprezentativne edicije. Ima nekih inicijativa i naznaka da će to sve na sebe preuzeti Bošnjački institut.
STAV: Vratimo se Zemlji heretika.
TOPČIĆ: Šezdesetih, pa onda i ranih sedamdesetih, možda i kao diskretna reakcija na Maspok u Hrvatskoj i liberale u Srbiji (nota bene! – tadašnji unutrašnji neprijatelji Savka, Gotovac i Tripalo i družina oko Latinke Perović i Marka Nikezića pokazaše se krvavih devedesetih kao najčasniji među svojima!), u Bosni se javljalo nekoliko značajnih identitetskih djela koja su zborila o bosanskoj medievali i njenoj historiji i državnosti, među kojima je i roman Zemlja heretika, saga o Stjepanu II Kotromaniću i bosanskim bogumilima... Neću dramatizirati progone, ali mnogo godina kasnije, objasnit će nam se razlozi zbog kojih su se tada događali partijski sastanci do dugo u noć...
Otac nas je nastojao zaštititi od svih gadosti koje su mu se dešavale i od tajne zašto je godinu dana bio bez posla u sistemu u kojem je to bilo gotovo nemoguće, ali kroz maglu sam osjećao odjeke nekih čudnih i nerazumljivih zbivanja kojima, baš kao ni on, nisam bio dorastao... Spasilo ga je to što je ipak bio prvoborac i član Partije onda kada je to vodilo u Belediju i Jasenovac. Bio je nacionalno osviješten komunista. On mi je prenio ljubav prema historiji Bosne pa mi je otud odavno bilo jasno koje je naše pravo etničko ime. Eno, u mojoj prvoj drami Kolaps, koja je objavljena i kao knjiga, ja narod kojem pripadam – crno na bijelo – imenujem Bošnjacima! Bila je to davna 1985. godina, nigdje ni spomena tog imena! Na Ilidži danas jedna ulica nosi ime moga oca kojeg se u javnosti spomene svaki put kada se tamo sudare auti.
STAV: Šta znači nacionalno osviješteni komunista?
TOPČIĆ: To znači da se moj otac nikada nije izjašnjavao ni kao Srbin ni kao Hrvat, nego je, ako već nije mogao biti ono što jeste, ostao neopredijeljen. Znam šta nisam, pa možda nekada dođu druga vremena kada ću moći biti što jesam. I danas se u okruženju blagonaklonije gleda na izjašnjenje da ste musliman ili Musliman nego Bošnjak, jer cilj je bio da te imenom odvoje od pojma o zemlji, kao da ti pritom spočitavaju da, ako si Bošnjak, polažeš veće pravo na ovu zemlju, što je besmisleno, jer mi smo svi ovdje – donedavno, ali ipak dovoljno davno da se organizirano zaboravi! – bili Bošnjaci muslimani, pravoslavci, katolici... pa ako su ostali, agitiranjem i mudrim strategijama, u ireverzibilnom procesu prigrlili drugi identitet, neka nam ne zamjere i ne odriču pravo što smo mu mi ostali vjerni. Otac mi je prenio ogromnu ljubav prema srednjovjekovnoj Bosni pa sam pod njegovim utjecajem napisao roman Kulin, pa onda i dramu Kulin ban, koja je izvedena u ratu u Zenici.
Zapravo, bila je to prva radiodrama kojom sam pobijedio 1989. na anonimnom konkursu Radija Sarajevo, u povodu osamstote godišnjice Povelje Kulina bana, kao moj kreativni revolt zbog prešućivanja tog događaja. Ali tu predstavu nisam uspio tada pogledati. Nisam mogao stići na premijeru jer su jaja, krompir i ostale namirnice upravo prolazile kroz objekat DB i naravno imale prioritet pa sam se vratio. Tekst sam u Zenicu, sjećam se, poslao preko Jovana Divjaka.
STAV: Je li vas otac “učio pisati”, je li Vam “usadio književnost”?
TOPČIĆ: Naši književni ukusi su se dosta razlikovali. Podržao je moje prve književne pokušaje, ali ne i “zastranjivanje” kada sam počeo pisati krimi priče i romane pod pseudonimom Gold Taucher u petparačkim izdanjima, od sarajevskih do zagrebačkih i novosadskih... Moj triler Chiversov roman objavljen je u izdanju Vjesnika i prodavao se po trafikama u nevjerovatnom tiražu i s još nevjerovatnijim honorarom, o kakvom sada ne mogu ni sanjati.
Nakon jednog razočarenja prestao sam pisati krimiće, ali sve nam se događa s nekim razlogom i 1982. godine iz štampe, uz velike pohvale kritike, u Veselinu Masleši, uz Svjetlost, najvećeg našeg izdavača, izlazi moja prva knjiga priča Životno pitanje, i to u glavnoj biblioteci Savremenici, zajedno s prvom Karahasanovom i petom knjigom Vitomira Lukića. Od tada pokušavam da se naviknem na male tiraže i još manje honorare. Godinu ranije, priča iz te zbirke Ljubavno pismo pobjeđuje na općejugoslavenskom anonimnom konkursu Oslobođenja za nagradu Ivo Andrić jednoglasnom odlukom petočlanog žirija, ali mi je isti odmah oduzima kada saznaje ime autora.
Doista, javnosti bi bilo teško objasniti da je pošteno pobijedio sin jednog od članova žirija i da otac fakat nije znao da je njegov sin poslao priču pod šifrom. Uostalom, Partija je tih dana baš krenula u obračun s nepotizmom i trebao joj je dobar primjer. Da mi umanji tugu zbog nepravde, koja će me puno puta pratiti u životu, otac je rekao da sam dobio – izgubio! – treću nagradu, ali punu istinu mi je, mnogo godina kasnije, otkrio jedan od članova žirija – Nenad Radanović. Djelomično me je utješio uvršćujući tu priču najmlađeg autora u svoju strogu Antologiju bosanskohercegovačke priče, koja je prevedena na engleski.
STAV: Vaš je otac bio zatočen u Jasenovcu. Kako je pričao o Jasenovcu i svojim komunističkim danima?
TOPČIĆ: Otac nije govorio o svojim jasenovačkim danima i sve što znam saznao sam iz njegovih knjiga koje su opsesivno varirale tu temu. Tek kasnije sam ga mogao shvatiti. Svakog 15. jula u nesanici je provodio noć na balkonu da bi mi, nekoliko godina pred smrt, kada se njegova nesanica podudarila s mojom, otkrio kako su ga tog datuma odveli na strijeljanje, da bi iz nekog razloga – za koji samo vjernici imaju objašnjenje! – ustaše prestale s likvidacijama baš kada je on došao po svoj dio smrti. Ima jedna scena u filmu Remake koja prikazuje tu situaciju... Čudo se zaokružuje 15. jula 1990, kada zaista umire, u vrijeme slatkih zabluda kojima je robovao do posljednjeg daha... Eto, dvije situacije koje djeluju kao književna ili filmska konstrukcija, a koje je namislio majstor život! Kao da su decenije između tih datuma bile samo životno doigravanje, poklonjeni play off.
STAV: Vaša je majka bila kćerka uglednika, Vašeg je dede bilo pola Hercegovine?
TOPČIĆ: Moja majka Naila bila je unuka Zaim-bega Selimića, vakifa, dobrotvora i zemljoposjednika, vlasnika vodopada Kravice, možda najljepše destinacije u našoj zemlji. Bio je, kažu, skroman i plemenit čovjek, pa kada je obnovio džamiju na Žabljaku, nije htio da se, mimo običaja, njegovo ime ukleše u kamenu. O tome sam pisao u svom romanu Završna riječ, koji je imao više izdanja u Hrvatskoj, Bosni i Belgiji, a donio mi je nagrade Skender Kulenović i Kaimijinu nagradu za najbolju knjigu 2011/2012. godine. Poslije rata, sva ta plodna zemlja puna bajama, smokava i zlatnog grožđa nacionalizirana je u agrarnoj reformi, u novoj fazi procesa razvlašćivanja Bošnjaka, ali ako ikada dođe do restitucije, neću turistima naplaćivati ulaznice ni zabranjivati vjerske obrede, nego ću na obali jezera napraviti kuću od kamena i kiseliti noge u Trebižatu, onako kako je Zaim-beg uživao do stote, pućkajući škiju sve dok mu bradu ne bi ofrljila žar na uglu usana.
STAV: Je li brak vaših roditelja bio sudar svjetova – begovica i uvjereni komunista?
TOPČIĆ: Ma ne, to je bila velika ljubav koja je nadvladala klasne razlike. Da, moj je otac bio komunista – još tačnije antifašista – odnoseći se prema Titu i Partiji na onaj način na koji se vjernici odnose prema Bogu. Dobro – pretjerujem, ali ne puno! Nama to danas može izgledati smiješno. Bile su to zapravo unekoliko slične civilizacijske, općeljudske vrijednosti, jednakost i bratstvo među ljudima – pa zar to ne nalažu sve religije? Druga je stvar u šta se to prometnulo. To je bila jedna veoma plemenita utopija, koja je, međutim, skupo plaćena. Utopija koja je veoma daleko od stvarnog života. To su bili isti zanesenjaci kakvi su bili oni naši momci koji su patikama 1992. godine krenuli srcem na tenkove.
STAV: Uporedite mi ta dva vremena, šta je u ono doba trebalo da se izda knjiga, a šta danas? Kako je tada izgledala potraga za novcem?
TOPČIĆ: Bilo je to vrijeme koje je znalo vrijednosti i stroge procedure, rukopisi su se pomno birali i slali na recenzije nepoznatim ljudima koje su plaćali izdavači, a ne autori, i nisu bile apriori afirmativne. Predate rukopis u proljeće i strepite do jeseni, iščekujući sud ljutih recenzenata i konačnu odluku urednika koji su se i krili od bijesa mediokriteta nekim uređivačkim odborima. Tiraži su bili nešto veći, od hiljadu primjeraka pa naviše, i mogli ste knjige domaćih autora vidjeti ravnopravno u izlozima knjižara, a ne, kao danas, skrivene u zidovima, naslonjene hrbatima jedne na druge, kao da netaknute kunjaju. Kada sam svoju knjigu ugledao u izlogu Svjetlosti u Titovoj, kod čuvenog knjižara Stipe Vilića i, pogotovo, kada me je on oslovio imenom, znao sam da sam definitivno postao pisac – zamalo pa književnik! – i da povratka i uzmaka više nema. Proveo sam u Stipinoj knjižari mnoge dane, čitajući periodiku ili nove knjige, prebacujući kao roda težinu s jedne na drugu nogu.
STAV: U čemu je razlika između pisca i književnika?
TOPČIĆ: Nedavno sam na Facebooku objavio post na tu temu, praveći distinkciju između pojmova koji su naizgled sinonimi.
Jedno su pisci, a drugo su književnici.
Pisci su intelektualni proleteri, rudari zatvorenih majdana, opća mjesta bez tijela i imena, trudbenici u znoju lica svoga, nepoznati, nepriznati i nepročitani. Znamo sve njihove slabosti i o njima bez straha pričamo viceve za koje tvrdimo da su anegdote. Obični su i veoma liče na svakog od nas. Znaju praviti gluposti poput djece. Obraćamo im se s ti, ne zato što su nam bliski nego iz straha da se jednoga dana i oni ne iščile u književnike. Oni su N.N.
Književnici su, međutim, namrgođeni nosači identiteta, savjest društva, svjedoci vremena, oni su naše zastave pale na pola koplja. Na današnji dan... rođen je... ne, nego je umro... najveći među nama malima... i tako dalje.
Oni zure s novčanica velikih apoena, po njima se zovu aleje i široki bulevari, savijeni su pod bremenom koji nose na nejakim svojim plećima. Oko njih se gloži neuki puk i vode podrobni ratovi, za njihovu naklonost se bore tumači smrti. Književnici su inženjeri ljudskih duša, najdublji izraz naših postignuća, oni su argumenti pokoljenjima koja lutaju njihovim stopama. Oni su naše jasne upute, naša nadahnuća! Možda su nekada i bili pisci, ali su greškom iščilili u leptire. Na vrhuncu, i iza smrti, postali su poznati, priznati i nepročitani. Eno ih! Na svakom većem trgu biste su književničke, izlivene u blistavoj bronzi, po kojima kakaju nezahvalne ptice.
Eto... etablirane, okoštale veličine među kojima zaista ima velikana, ali i onih koji su se na postamente popeli političkim lojtrama. Nauštrb pravih a skrajnutih. Evo, recimo, Derviš Sušić, nesporna književna veličina! Ali dozvolio je sebi jednu malu ljudsku slabost koju naša čaršija ne može da mu oprosti, a oprostila je mnogima puno više i puno gore. Skoro da mi je manje sporna knjiga koliko su moralno dvojbeni motivi da je napiše.
STAV: Parergon?
TOPČIĆ: Da. Knjiga na koju je, možda s razlogom, pao zaborav, ali kao da je anatema bačena i na njegova ostala djela po kojima je zaista veliki. Taj Parergon! Majstor, i kada griješi – a kazao je tamo i poneku zdravu riječ! – čini to sa stilom. Knjiga za koju treba poznavati kontekst da bi je se razumjelo. Nije to ništa novo čime smo zatečeni, to da se traži ravnoteža u grijesima, kao što se danas, poslije ovog rata, traži i nudi ravnoteža u krivici – u svjetlu podatka da 82 posto civilnih žrtava čine Bošnjaci! – da se sve pravedno poravna i podijeli na ravne časti, kao zalog budućnosti. Tako je i on uradio domaću partijsku zadaću i odrađivao svoje sinekure, meo ispred svojih vrata u situaciji kada je Partija krenula u obračun sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom, pa, eto, red je da se spomene tronožac, a ko će to bolje od člana CKSKBiH?!
STAV: Kako su izgledali književni krugovi u predratno doba? S kim ste se družili, ko su bili privilegovani, o čemu se razgovaralo?
TOPČIĆ: Dakako, bilo je i tada književnog bofla i protekcija, klanova i jaranskih kritika, kao što će ih uvijek biti. Nisam od onih koji, uzdišući za mladošću, idealiziraju ta vremena. Pisci su tada bili književnici, društveno-politički radnici kojima je, ako nisu imali pametnijeg posla u nekoj budžetskoj ustanovi, samoupravno društvo njegovalo iluzije o važnosti boemštine i davalo dvosobne stanove, a slikarima ateljee u potkrovlju.
Najpodobnijima su se svečano obilježavale godišnjice rođenja i obljetnice prvih književnih pokušaja, a mnogi nebrušeni talenti iz provincije preskočiše nas Sarajlije i useliše u udobne kadrovske stanove.
Profesori s Filozofskog fakulteta bijahu posebno na visokoj cijeni i redom su dobivali Šestoaprilske nagrade nakon deset godina staža, isto onako kako su radnici za jubileje vjernosti dobijali ruske satove s ugraviranom posvetom. A mnogi među njima žestoko i gorko uzvratiše ovom gradu, koji je oduvijek više cijenio tuđe nego svoje, koje ionako ima na svojoj strani! Eno ih kako iz daleka uzdišu nad onim Sarajevom, zgražavajući se nad ovim Sarajevom, s nekim novim ljudima i običajima i navikama, sasvim drukčijim i gorim, zaboravljajući otkud su onomad došli, kao da su oni koji su se popeli na prvo ili sedmo brdo, sve odreda bili ljubitelji bijelog baleta, lijepe književnosti, konceptualne umjetnosti i Ars Aevija. Sarajlija se ne postaje samo rođenjem, nego opredjeljenjem i odbranom, niti prestaje odlaskom i smrću, nego psovkom i izdajom.
STAV: Da li je iko od njih dao naslutiti makar naznake horora koji nas čeka?
TOPČIĆ: Piscima je jezik domovina. Oni su uvijek u prvim patriotskim redovima, a mnogi su i profesionalni nacionalisti u čijem su se unosnom statusu i sudbini ogledale i nadgoranjavale velike nacije i nebeski narodi. Godišnje skupštine Udruženja književnika bile su posebno medijski atraktivne pa su najambiciozniji autori od ranih sati zauzimali mjesta u prvom redu, nadohvat kamera. Zauzimali su poze koje ćemo sutra gledati na slikama u Oslobođenju, a ambiciozniji među njima bi uvijek nastojali nekim ekscesom skrenuti pažnju na svoj lik i djelo.
Vodilo se strogo računa o nacionalnoj strukturi laureata, više nego o njihovom djelu, tako da nijedna nacija ne bude zakinuta za klasika. U duhanskim i alkoholnim isparenjima dadoše mnogi oduška nacionalnoj ugroženosti, navodeći svoj primjer kao najupečatljiviji, pa mnogi zaslužiše sinekure i udobne kadrovske stanove u zamjenu za relativnu političku korektnost koja će se, međutim, preobratiti u prvim iskušenjima. Trebalo bi otvoriti dosjee UDBE, napraviti među piscima lustraciju, pa pročitati zapisnike književnih žbira koji su kroz mahmurluk nastojali rekonstruirati i tumačiti kafanske polemike.
Bilo je zanimljivo iz prikrajka slušati anegdote najžovijalnijih među bohemskim piscima, ali docnije u njihovim knjigama više nisam nalazio ni tragove duhovitosti koju su zastupali po kafanama, kao da su svoju besmrtnost ipak shvatali preozbiljno. Uočio sam, međutim, kako je bilo opasno napuštati to društvo, makar na trenutak i u velikoj nuždi, jer bi se sažete ocjene njihovog djelca u očima oni koji su ostali kretale u rasponu od načitan a bez dara do darovit a nepismen.
Samo mi rođeni u ovom gradu nikada nismo imali zemljake na uredničkim pozicijama u izdavačkim kućama ni na televiziji, pa nam se povrh svega narugaše kao Sarajlijicama. Otvarao je ovaj dobri i naivni grad uvijek širom vrata, davao krov nad glavom i kitio kolajnama svakog epskog šumnjaka.
STAV: Je li Sarajlijica ultimativna uvreda za Sarajliju?
TOPČIĆ: Sarajevo je uvijek bilo široko otvoreno i naivno dočekivalo nebrušene talente iz kojekakvih vukojebina. I odmah su, kao podstanari, dobijali stanove i sinekure. Ta blesava otvorenost Sarajeva pokazala se njegovom slabošću. Skorojevići su je takvom doživljavali pa su se, dok su oštrili instinkte na putu do škole pješačeći sedam kilometara, uznosili svojim sarajevskim postignućima pred nama kojima je sve bilo lako i nadohvat. I danas psuju grad koji im je sve dao. Oko mene se Sarajevo ne treba truditi, mene ionako ima na svojoj strani. Ali njih treba obasipati kolajnama, pažnjom, kvadratima... boreći se za ljubav koja će ostati neuzvraćena.
STAV: Počele su pripreme za snimanje filma o Prijedoru za koji ste napisali scenarij. O čemu govore Trake?
TOPČIĆ: Kao čovjek i pisac koji je opsesivno posvećen njegovanju kulture sjećanja na agresiju protiv Bosne, napisao sam scenarij i pokrenuo projekt Trake, o tragediji Prijedora, koji je podržan i ocijenjen maksimalnim ocjenama, prvorangiran na konkursima Fondacije za kinematografiju FBiH i Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo. S pravom očekujem da će i finansijska podrška u narednim fazama biti na tom nivou. Projekti od nacionalnog značaja u susjedstvu i komšiluku imaju posebne fondove i izdašna budžetska finansiranja, a ovdje to uglavnom ide na mišiće i na individualnu energiju. Duboko vjerujem u ovu priču, siguran da će imati i gledatelje i komercijalni interes bez obzira na tešku temu, kao što je imao i Remake, najgledaniji poslijeratni domaći film.
STAV: Kazali ste mi da je pisanje, posebno o ratu, dio terapije ka ozdravljenju. Jesu li i Trake dio terapije?
TOPČIĆ: Biram teške, rizične teme. Kada sam bio u živom štitu u Ozrenskoj ulici za Božić '92, i potjerali nas tamo gdje oni nisu smjeli ni nos pomoliti, vidio sam kako ljudi padaju mrtvi oko mene. Bogu smo najbliži kada nas obaspe strah od smrti. Remake je neljubazno saopštena istina, udara u glavu i bit, nije dizajniran za žirije festivala, iako je pobijedio na četiri. Svijet smo obišli s Remakeom i u razgovorima s publikom nakon projekcija sam se uvjerio da je mnogima tek tada postalo jasno šta se ovdje desilo. Zato su važne Trake, zato je priča o Prijedoru važna jer nigdje, osim u Srebrenici, nije iskazana sva ta puna lepeza zločina, fašističkih načina i metoda ubijanja kakva je iskazana u Prijedoru. Jedan mali Prijedor, a 3.176 ubijenih! 102 ubijene djece. Logori Omarska, Manjača, Keraterm..., Tomašica, u kojoj žitka glina mumificira leševe, kao da su od jučer. Bijele trake. Elitocid. O tome ja pričam u svom scenariju. O legendarnom doktoru Esi Sadikoviću, o heroju Slavku Ećimoviću, o uglednicima i intelektualcima koji su prvi likvidirani, o dvjesto fudbalera prijedorskih klubova koje su pobili njihovi suigrači. O ljudima koji su preživjeli logore i nisu nađeni u jamama samo zato što spasonosno nisu stigli završiti fakultete i visoke škole.
STAV: Kako i zašto ste ostali na okupiranoj Grbavici, je li bilo šanse da prebjegnete? Kako su izgledali susreti s komšijama, kada ste se najviše prepali, kada ste se pozdravili sa životom? Sretnete li danas nekoga s druge strane? Kako se bilo vratiti nakon svega?
TOPČIĆ: Svoja grbavička ratna iskustva opisao sam u revidiranom izdanju romana 28.6.1914. Dakle, tek tri decenije kasnije sam smogao snage da to zlo, taj užas, pokušam umjetnički artikulirati, pripisujući ga drugom vremenu. Sve je bilo predvidivo, a ipak nam se desilo iznenada i u nevjerici. Grbavica je blokirana na svim punktovima i ja sam tek tada shvatio da okruženje čine zgrade u kojima su stanovala vojna lica. Gledaš kako ljudi preko noći navlače nove maske, ili ih skidaju, a dojučerašnje komšije, prvoborci i partizani sa spomenicama se vraćaju u 1944. godinu, kada ih je Tito masovno amnestirao i umjesto kokardi na čelo im stavio petokrake zvijezde, kao da je ideologija modni detalj.
Počinju pretresi stanova, možda objektivno ne najgori period, ali još si zatečen i nespreman, a ta te manja zla vakciniraju za puno veća koja slijede, pa si otporan i imun. Zatim, na vijestima čujem pozive iz Kamernog teatra 55 da se javim jer počinju probe za predstavu Kako Musa dere jarca, tekst koji sam Gradimiru Gojeru ostavio na kancelarijskom stolu desetak dana uoči rata. Biti Bošnjak na Grbavici – tada je značilo biti na slobodnom odstrelu svakom seljačiću koji prvi put kroči na asfalt, a povrh biti Bošnjak i pisac kojem se priprema predstava prijetećeg naslova u Alijinom pozorištu – onda ste sigurno u velikoj nevolji i samo vas samo čudo može izbaviti. Veliko čudo, koje se, međutim, desilo, uprkos tolikim bezizlaznim situacijama iz kojih izlaziš neokrznut, pa tašto pomisliš da si dio neke dublje nakane.
Tada se zareknem i obećam da ću, ako mi se usliše molitve koje znam iz Derviša i smrti, sav preostali život posvetiti svjedočenju zlu. Moje opsesivno bavljenje tom temom je ispunjenje tog obećanja. Ja sam, eto, zaista čovjek od riječi!
Nemam živce da slušam demagogiju a la ko nas to zavadi?!, šta nam je ovo trebalo?! i svi su pucali i činili zločine!. U meni takvi nemaju tolerantnog sagovornika. Nakon rata, s gađenjem sam se vratio u svoj opustošeni stan i sjeo na hladan pod, spreman da u četrdesetoj krenem ponovo i bez ičeg, samo s ovo nešto slika u glavi i s guščijim perom u rukama, jedinom mojom imovinom koju mi niko ne može oteti ni zapaliti.
STAV: Zašto 28.6.1914. smatrate svojim životnim djelom?
TOPČIĆ: Roman 28.6.1914. smatram svojim životnim djelom, knjigom u kojoj sam najpotpunije ostvario svoju poetiku. Roman o jednom od najznačajnijih datuma u historiji svijeta, o Sarajevskom atentatu, čiji pucnji, ako pravilno razumijemo jednu nit koja ih spaja kroz vrijeme, još uvijek odjekuju svijetom i našim životima. U njemu, preplićući fikciju i fakciju, dokumentarno s pseudodokumentarnim, obrađujem mnoge potpuno nepoznate i kontroverzne pojave i događaje koji su nas presudno oblikovali kao narod. Zapravo, to je roman o Sarajevu i teškom usudu koji ga prati, gradu slavnom po nesrećama nesrazmjerno većim od njega.
STAV: Nevjerovatna je i vrlo simpatična činjenica da je vaša vjerovatno najpoznatija i sigurno najprodavanija knjiga biografija Safeta Sušića?
TOPČIĆ: Knjiga o Safetu Sušiću je jedina knjiga koju sam napisao po narudžbi. Da, može se pisati po narudžbi, kao što narudžbom svijet dobi tolika velika djela... Ne vjerujem u božanska nadahnuća, niti pisce kao božanske medije kroz koje progovara... Nešto u sebi nosite, nešto možete ili ne možete. Nema banalnih tema, postoje samo banalni načini. Iz vizure nekoga ko je uobražavao da može postati veliki fudbaler pisao sam o nekom ko je to zaista bio. Jedan sam od onih koji nije propuštao utakmice na Koševu, u vremenskom rasponu od 1967, kada Sarajevo igra s Manchester Unitedom (0:0. i 1:2) sve do rata '92. Hobi je to moj – kao što je neko numizmatičar ili skuplja poštanske marke...
Međutim, više ne idem na utakmice, pratim samo reprezentaciju i mečeve klubova u kojima igra Džeko – jedini koji Sušićev status može dovesti u pitanje. Mnogi nakon Safeta Sušića su igrali za veće klubove, osvajali značajnije trofeje i potpisivali unosnije ugovore, ali niko s ovih prostora nije mu bio, i neće zadugo, biti ravan u fudbalskoj vještini. On je gotovo sam pobjeđivao najveće fudbalske reprezentacije, igrajući se sa suparnicima kao s djecom, ili kako kaže: Mogao sam isto što i Messi, ali jednom mjesečno, a on svaki dan.
Ta romansirana biografija govori o jednom minulom vremenu i minuloj državi kada su njegovi podvizi uveliko nadilazili banalnost jedne igre. Jedno poglavlje opisuje scenu u kasarni u Derventi kada Safet Sušić svjetskim prvacima Argentini u Beogradu daje tri gola i različit doživljaj tog podviga koji će se, međutim, podrobno objasniti deceniju kasnije.
