“Nisam imao ambicije da nešto pišem, ali kada je rat počeo, neprijatelji su ušli u asfaltnu bazu blizu našeg naselja i pokrali što im je trebalo, a ostale stvari, poput kancelarijskog materijala, razbacali su. Moja sestra i ja prolazili smo tim putem i ona je uzela sebi jedan bačeni rokovnik, a i ja sam uradio isto. Počeo sam pisati 20. aprila, ali sam se vratio i zapisao sve unazad do 8. aprila. Pisao sam kasnije svakog dana, 1.463 dana, čak i nakon rata nisam mogao prestati. To mi je, u jednu ruku, bilo i teret, jer sam znao da moram nešto zapisati, a, naprimjer, ništa se nije dešavalo. Kao dječaka od sedamnaest godina, tada me nije bilo mnogo toga strah, a vjerovatno, da sam bio stariji i svjesniji opasnosti, više bih se i plašio”, započeo je Šabić priču o nastanku dnevnika, dodajući da je zapisivao lične događaje i ono što je čuo da se desilo u susjednim selima i naseljima.

Padom Kula-Grada i predajom naoružanja civilno se stanovništvo s područja oko Zvornika, navodi naš sagovornik, ponadalo da je i rat gotov, no ubrzo je uslijedilo formiranje zloglasnog logora Liplje, u kojem je završilo 430 ljudi iz Liplja.

“Kada je logor oslobođen, moji su otišli prema Tuzli preko šume, a samo sam ja ostao u Jošanici i ondje sam bio narednih devet mjeseci, do 3. februara 1993. godine. Bio sam kurir u komandi i volio sam taj posao. Odgovaralo mi je to što sam dobivao informacije iz prve ruke o dešavanjima. Kada to nisam radio, brinuo sam se o kravi koja nam je ostala, a sijao sam i krompir. Kada kažem 'komanda', to nije bilo to u pravom smislu riječi. Mi smo, zapravo, željeli da to bude komanda i u selu su se sastali svi ljudi koji će braniti mjesto i rečeno je da se mora znati ko šta radi. Komanda se nalazila u jednoj kući, a Almir Seferović bio je komandant. Njega smo izabrali na putu, jer, da budem iskren, on je bio najpismeniji u našem kraju. Morali smo imati i komandira čete, a to je bio Muhamed Belkić za mjesnu zajednicu Jošanica. Imali smo i policajce koji su kontrolisali da li neko odbija ići na stražu, jer smo čuvali između 5.000 i 6.000 civila na tom području, od Jošanice, Kamenice, Sultanovića, Novog Sela. Ja sam dolazio oko sedam ili osam sati u komandu i dobivao sam zadatke. Išao sam, naprimjer, u Kamenicu, gdje su naši zarobili četiri puške pa će i nama koju dati. Nosio sam dopise u Novo Selo o tome kako će funkcionisati straža. Najduži put bio je do Pahljevića, gdje su me poslali da odnesem radiostanicu koju smo bili zarobili. Pahljevići su bili najudaljenije mjesto, četrdesetak kilometara išlo se prvo iz Kamenice, Gloda, preko Udrča, Cerske pa se siđe u Konjević-Polje, zatim ispred džamije na Kušlatu pa se spusti u Pahljeviće, jer se nije moglo ići normalnim putem kroz Drinjaču. Krenuo sam ujutro rano i sa mnom je krenula jedna djevojka rodom iz Pahljevića koja se željela vratiti kući, da nešto provjeri. Nismo prolazili kroz linije koje je držala Vojska Republike srpske i nije bilo ekscesa, a pješačili smo cijeli dan.”

Šabić je opisao i doček Nove 1993. godine. U jednoj su se kući, uz radio koji se napajao električnom energijom proizvedenom pomoću bicikla, okupile komšije koje su sebi priredile “gozbu”.

“U jednom smo bakarnom loncu iskuhali nakomljenog starog žita, a posolili smo ga solju dobivenom na poseban način. Naime, iz asfaltne smo baze donijeli drobljeni kamen kojim se zimi posipaju putevi pa smo ga potapali u vodi i s njega je spadala sol. Prokuhavali smo tu vodu i, kada se slegne, ostane malo soli pri dnu, koju smo kasnije isušivali. Ja sam sve vrijeme tog dočeka Nove godine zamišljao kako bi mi bilo da sam rođen u Americi, Turskoj ili Njemačkoj i kako bih tada slavio. Osim toga, glad je bila naša svakodnevica. Jednom smo čuli da je u susjednom selu ostala pšenica sadjevena i krenuli smo da to pokupimo. Tu je bila međulinija. Nas deset krenulo je po noći. Išli smo u koloni, a mene je strašno bolio zub. Gazimo kroz snijeg i konačno stižemo. Kidali smo vrhove pšenice kako bismo ponijeli što više. Počelo je svitati i morali smo se brzo vratiti. Rekli su nam da, uz to što smo nakidali, ponesemo i koliko ko može snopova. Ponio sam šest-sedam snopova i ujutro smo stigli nazad. Kada smo malo odspavali, počeli smo ponovo kidati pšenicu i vidjeli smo da je njih četvero donijelo snoplje koje je neko već bio pokidao. U mraku i u brzini to nisu mogli vidjeti. Prešli su toliki put, a donijeli su običnu slamu, na kojoj nema ništa”, prisjeća se uz osmijeh naš sagovornik.

Dolaskom Užičkog korpusa sve se civilno stanovništvo “sklonilo” u Cersku, dok su se vojno sposobni muškarci skrivali u šumama na planini Udrč. Šabić kaže da je ondje proveo 21 dan i da su preživljavali kuhajući čaj od korijenja mladih bukvi i listova, a kada bi to okolnosti dozvoljavale, prilazili su kućama u nadi da će na njivi naći pokoji zaostali krompir. Tih je dana Šabić zabilježio i tužnu “molbu” za pronalazača dnevnika ako se njemu nešto dogodi. Zapisao je da, ako on pogine, moli onog ko nađe dnevnik da njegovoj majci ne govori da je umro gladan i da se posljednjih dana života veoma napatio.

“To je sve trajalo cijeli januar. Zima, snijeg, nema se šta jesti. Nakon što su ga neprijatelji tri dana ganjali po šumama, moj je otac uspio doći do mene. Vratio se sam, iako je nazad krenuo s nekom grupom koja je bila ‘razbijena’. Došao je bos. Kada smo odlučili da više nemamo šta raditi u njedrima Udrča, a ni u svojim mjestima, koja su bila zapaljena, i kako opet nismo imali hrane, odlučeno je da se kolektivno iselimo prema Tuzli. Otac je krenuo kao večeras, a ja sam u posljednjoj grupi, noć poslije. On mi je više puta sugerisao da se riješim dnevnika jer sam u njemu zapisivao stvari koje su mogle biti pogubne za mene ako padnem u neprijateljske ruke. Predlagao mi je da ga u nekoj kanti negdje zakopam pa da ga otkopam kada se vratimo. Ipak, odlučio sam se da ga zadržim. Izašle su tri grupe tokom tri noći. Otac je otišao u grupi s oko 2.000 stanovnika i snijeg je bio utaban. U njegovoj se grupi čak i nekoliko osoba smrzlo, dok su mnogi zadobili promrzline. Mislim da su nas prešutno pustili da izađemo. U akcijama je ginulo više neprijatelja nego naših momaka i to je nešto što je nevjerovatno s obzirom na njihovu opremljenost. Oni su sigurno razmišljali kako je bolje da nas puste da idemo, nego da i dalje ginu, a njima će svakako ostati ta teritorija. U tri noći prešlo je približno 6.000 ljudi i to je ogroman broj kada znate da između dva rova nečujno ne može proći ni pet ljudi. Mi smo išli cijelu noć kroz snijeg, a padala je i ledena kiša. Velika se grupa ljudi kroz mrak polahko kretala, a kretanje nismo mogli baš kontrolisati. Imali smo i nekog naoružanja, četrdesetak pušaka, od kojih je pola išlo na čelo, a pola na začelje kolone. No, u jednom trenutku, negdje oko Planinaca, ta se kolona prekinula. Inače, ja sam išao na začelju kolone, a uz lovački snajper, nosio sam i bebu našeg Muharema Sinanovića zvanog Šiško, koji je predvodio kolonu. Neki su bili malo brži, neki su preko nekog potoka prelazili sporije i prekinula se kolona, a u jednom trenutku dolazi do nas neko sa sredine kolone i kaže da mi koji imamo nešto naoružanja odemo na početak ove naše, prekinute kolone i da je predvodimo. Meni je to dobro došlo da predam dijete nekom drugom jer sam, onako iscrpljen, već bio na ivici snage. Nas deset-petnaest dolazimo na čelo te naše kolone i ispred vidimo samo tragove, a ne znamo kuda trebamo ići. Tragovi su vodili na sve strane. Tada sam se nenormalno uplašio i uspaničio. Neko smo vrijeme pratili tragove, a u međuvremenu se Šiško vratio po nas i, kada sam ga vidio, znao sam da smo spašeni, jer je on prolazio tim putem i znao je kuda trebamo ići. Rekao je da nam je preostalo još malo puta do naše teritorije...”

Šabić navodi da se ubrzo tog dana sastao s ostatkom porodice koja se nalazila u Kikačima, u blizini Tuzle.

Godinama poslije borio se s posttraumatskim stresnim poremećajem, a u tome mu, tvrdi, najviše pomaže rad. U međuvremenu je zasnovao i vlastitu porodicu i kaže da je mogao razumjeti zašto se njegov babo sa slobodne teritorije vratio po njega riskirajući vlastiti život tek kada je i sam postao otac.