Svako od nas svoj posao, bez obzira na struku, treba obavljati na najprofesionalniji, najodgovorniji i najdostajanstveniji način, da bi u kasnijem periodu života s ponosom mogao sagledati rezultate svojih dugogodišnjih aktivnosti. Baš tako bismo mogli opisati akademsko-stručni angažman Enesa Durmiševića, profesora emeritusa, koji se od početka svoje naučno-istraživačke karijere bavio proučavanjem državnopravne historije Bosne i Hercegovine, s posebnim fokusom na promoviranju i zaštiti nacionalnog identiteta Bošnjaka i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Krajem prošle godine Durmišević je okrunio svoju akademsku karijeru kapitalnim djelom Bosna i Bošnjaci – od istočnog pitanja do genocida, a u kojem je na više od 600 stranica sublimirao svoj višedecenijski akademski rad i svoje djelovanje. Dosljednost u stavovima, predanost afirmiranju državnosti Bosne i Hercegovine i njenog jačanja na putu promoviranja istine osnovne su akademske karakteristike djelovanja autora koji je izgarao na “otvaranju očiju” Bošnjacima samo s jednim ciljem, da više nikad ne budu žrtvom nijednog zločina, a posebno zločina genocida. U tom smislu, Durmišević je često ukazivao na propuste “unutar naših redova”, zbog čega su njegove poruke često bivale pogrešno shvatane.

Knjiga profesora Durmiševića podijeljena je na četiri dijela. Prvi dio, pod naslovom Političko-pravna i kulturna historija Bosne, sadrži 19 poglavlja koja tematiziraju pitanje srednjovjekovne Bosne i dvorske kancelarije, kao onovremenog upravnog organa vlasti koji je bio ključna karika prilikom izdavanja povelja bosanskih banova, odnosno kraljeva. Na ovo poglavlje hronološki se nastavljaju članci o nekim ustanovama feudalnog običajnog prava u Bosni i kontinuitetu bosanske pismenosti (od glagoljice, preko bosančice, do begovice).

Navedenim poglavljima autor je akcentirao temelje bosanske državnosti, bošnjačke pismenosti i političkog kapaciteta koji su imali “dobri Bošnjani”.

SVAKI PUT IZNENAĐENI GENOCIDOM

U prvom dijelu knjige Durmišević objašnjava Istočno pitanje (Res Orientales), koje ni do dan-danas nije prestalo biti aktuelno, kako na regionalnom, tako i na širem, evropskom i svjetskom nivou. Poglavljima o muslimanima u srpskoj kulturno-političkoj misli te “turskoj krivici”, kao jednom od motiva genocida nad Bošnjacima, autor je proniknuo u dubinu mračnih, genocidnih ideja i planova, koji su samo tokom 20. stoljeća u nekoliko valova bili provođeni nad Bošnjacima. Nažalost, svaki put, izuzev posljednjeg genocida, Bošnjaci bi ostajali uskraćeni za istinu o genocidu i za slobodno prenošenje istine, tako da je genocid ponavljan, a Bošnjaci svaki put bivali “iznenađeni”.

Posebno valja naglasiti značaj poglavlja u kojem autor piše o Evropi i Bosni na kraju 20. stoljeća, odnosno o genocidu na tenderu, a koje je još kod prvog objavljivanja izazvalo veliku pažnju javnosti, prije svega zbog aktuelnosti teme, autorove otvorenosti u stavovima i jasnom iznošenju istine, bez friziranja i cenzuriranja.

Osim navedenog, posebna pažnja u prvom dijelu knjige posvećena je statusu vjerskih zajednica u našoj zemlji, njihovoj ulozi u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kao i mogućnosti ostvarenja vjerskih prava u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.

U nekoliko poglavlja Durmišević je iznio i nekolicinu svojih osvrta na onovremeno aktuelna pitanja, kao što su poglavlja o popisu stanovništva, društvenim procesima u Bosni i Hercegovini na putu u Evropsku uniju, političkoj čitanci za Bošnjake i sl.

Summa summarum, u prvom dijelu knjige autor je predstavio veći broj naučnoistraživačkih radova i manji broj intervjua, odnosno novinskih članaka koji predstavljaju autorovu slobodnu interpretaciju percepcije onovremenih aktuelnih dešavanja. Ti su radovi naročito zanimljivi jer svakom čitaocu daju priliku da sagleda koliko je Durmišević još tada, analizirajući bošnjačku društveno-političku zbilju slobodno, otvoreno i alarmantno, predstavio vlastite stavove o aktuelnim pitanjima, provocirajući javnost, posebno onu bošnjačku, da se trzne iz apatičnosti, da se probudi i oglasi, pomažući u iznalaženju što boljih puteva rješavanja aktuelnih i potencijalnih problema. Čini nam se stoga da su Durmiševićevi osvrti na aktuelna dešavanja predstavljali svojevrsni apel, poziv akademskoj javnosti da ne bježi od aktuelnih tema, da ih slobodno i dosljedno komentira, elaborira te da dosljedno stane iza svojih riječi, što akademskoj zajednici kod Bošnjaka itekako nedostaje. U tome vidimo važnost reafirmacije davno iznesenih autorovih stavova, koji ne moraju imati težinu naučnih istina, ali svakako provociraju akademsku zajednicu da izađe iz udobnih kancelarijskih enterijera i preuzme terete odgovornosti za stanje u kojem se danas nalazi kako Bosna i Hercegovina tako i Bošnjaci, jer svi nosimo dio odgovornosti. U suprotnom, akademska zajednica, koja bi postala dovoljna sama sebi, očekujući da će neko drugi riješiti naše probleme, postaje odgovorna za kobne posljedice nečinjenja, ako ne pravno onda sigurno moralno.

PRAVNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE

U drugom dijelu knjige, pod naslovom Islam i Bošnjaci u evropskom kontekstu, Durmišević nam donosi deset poglavlja u kojima obrađuje pravni položaj Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, odnosno nastanak i razvoj islamskih institucija kao što su medrese i više islamske šerijatsko-teološke škole. Posebnu pažnju autor posvećuje važnosti institucionalizacije islama u postosmanskom periodu, imajući u vidu da su se Bošnjaci nakon povlačenja Osmanskog carstva iz Bosne i Hercegovine našli na čistini, bez bilo kakve institucionalne zaštite njihovih vjerskih prava i ustanova. S tim u vezi, autor posebnu pažnju posvećuje autonomnom organiziranju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarskog perioda, pravnom položaju Islamske (vjerske) zajednice Kraljevine Jugoslavije od 1930. do 1936. godine, kao i predstavljanju nemjerljive uloge imama u navedenom periodu.

Uvažavajući značaj svekolikih reformskih procesa koje je predvodio reis Čaušević, Durmišević mu je u svojoj knjizi posvetio posebno poglavlje oslikavajući u njegovoj ličnosti obnovitelja vjere i čuvara bošnjačkog dostojanstva.

Iako se navedeno poglavlje nalazi pri kraju drugog dijela knjige, smatramo da bi ga, zbog aktuelnosti trenutnih prilika u našoj zemlji, trebalo iščitavati prije svih ostalih poglavlja, i to po nekoliko puta.

Ukazujući na značaj prožimanja laiciziranog i sakralnog pravničkog obrazovanja, autor je obradio i razvoj pravnog obrazovanja i pravne nauke u Bosni i Hercegovini, kao i tradiciju izučavanja bosanske pravne historije. Uviđajući koliko je značajna Ahdnama za bosanskohercegovačku pravnu kulturu, ali i društveno-političke odnose općenito, te koliko je potrebna njena reafirmacija danas, Durmišević je posebnu pažnju posvetio islamskim korijenima Ahdname, kao i ukazivanju na njen značaj kao rezultata višestoljetne pluralizacije muslimanskih država, odnosno prije svega slobode koju Ahdnama podrazumijeva.

O ŠERIJATSKOPRAVNOJ NAUCI U BOSNI I HERCEGOVINI

Treći dio knjige Durmišević je naslovio Polisemija šerijatskog prava, apostrofirajući samim naslovom višeznačnost tog stoljećima primjenjivanog pravnog sistema na tlu Bosne i Hercegovine, kao i ostalih balkanskih zemalja. U navedenom dijelu, a kroz jedanaest poglavlja, autor je dao osnovne napomene o pojmu, prirodi i izvorima šerijatskog prava, pojašnjavajući na početku detaljnije idžtihad kao najviši izraz islamskog genija, što je od posebnog značaja za očuvanje kontinuiteta aktuelnosti islamske misli, odnosno primjene šerijatskih normi in concreto.

Posebno zanimljivim čini se autorovo apostrofiranje organizacije i rada šerijatskih sudova u Bosni u drugoj polovini 19. stoljeća, čija je djelatnost posebno važna iz aspekta proučavanja razvoja pravne nauke u Bosni i Hercegovini.

Zenit u istraživanju aplikativne dimenzije šerijatskog prava Durmišević je predstavio u poglavlju o utjecaju šerijatskog prava na Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru. Ukazujući na značaj vakufa, autor je u ovom dijelu obradio pojam mukata vakufa i njihov značaj u različitim političkim sistemima. Uvažavajući doprinos koji su šerijatskopravnoj nauci u Bosni i Hercegovini dali istaknuti Bošnjaci, autor je zasluženo mjesto dao pravnom geniju Mehmedu Begoviću, reformatoru šerijatskog prava, ali i svome saradniku, profesoru i kolegi Mustafi Imamoviću, kojem je posvetio posljednji, četvrti, dio knjige. Tako je autor kroz tri poglavlja posljednjeg dijela svoje knjige osvijetlio rad Mustafe Imamovića, zahvaljujući time svome učitelju, vizionaru, bošnjačkom intelektualcu i izuzetnom znalcu na najdostojanstveniji način. Kao da je tvrdnjom da je za Imamovića Bosna bila njegov stvarni svijet Durmišević sve nas pozvao da se što prije vratimo našoj Bosni, vizijom, misijom, životom i djelom.

Na kraju, važno je naglasiti da je svako poglavlje u knjizi moguće čitati zasebno, tako da je svakom čitaocu omogućeno da shodno vlastitoj želji i informativno-istraživačkoj zainteresiranosti uplovi u onu dionicu bošnjačke i bosanskohercegovačke historije koja ga najviše zanima.

Knjigu Bosna i Bošnjaci – od istočnog pitanja do genocida izdala je i štampala Dobra knjiga. Za početak, bilo bi od velike koristi kad bi navedeno djelo našlo svoj put ka bibliotekama obrazovnih, kulturnih i akademskih ustanova, profanih i sakralnih, jer su sve one podjednako zadužene da obrazuju savjesnu, odgovornu, pametnu, dostojanstvenu i čestitu omladinu, budućnost Bosne i Hercegovine.