"Vratio sam se u Tiberijadu u podne i utvrdio da se u njoj deskio pogrom“, napisao je Yosef Nachmani 22. aprila 1948. ogorčeno u svom dnevniku. Nachmani je bio jevrejski član gradskog vijeća Tiberijade. On i drugi očevici detaljno su opisali ono što su smatrali velikom sramotom za državu koju su sanjali i koju su tek počeli osnivati.

“Jevreji su lutali gradom u velikom broju i u grupama, pljačkajući kuće i trgovine Arapa. To me jako pogodilo. To je tako ružno. To mrlja našu zastavu ”, napisao je Nachmani. Čak ni pripadnici jevrejske milicije Haganah nisu mogli gomilu staviti pod kontrolu. “Dali su loš primjer i sami sudjelovali u pljački. (...) Došli su s vozilima i čamcima i ukrcali sve vrste predmeta poput frižiudera, kreveta itd. Nosili su dozvole svojih komandanata kojim im je omogućeno da stvari ponesu sa sobom", piše u članku objavljenom u njemačkom magazinu Spiegel koji detaljno piše o pljački neviđenih razmjera palestinske imovine. Spiegel nastavlja dalje.

Kad je ovo napisao Yosef Nachmani, rezolucija UN-a iz novembra 1947., koja je predviđala podjelu Palestine na jevrejsku i arapsku državu, bila je stara šest mjeseci. Većina ju je Arapa odbila. Neposredno nakon rezolucije UN-a, jevrejska stambena područja i naselja bila su meta napada; Arapi su naišli na žestok otpor. Borbe su brzo eskalirale u građanski rat, koji je prerastao u rat nakon uspostave Države Izrael 14. maja 1948. godine, kada su vojske nekoliko arapskih država napale mladu jevrejsku državu.

Čak i u fazi građanskog rata, Palestinci su bili daleko inferiorniji od oružanih jevrejskih snaga, koje su se sastojale od velike paravojne formacije Haganah i ultranacionalističkih borbenih organizacija Irgun i Lechi. Velikom ofanzivom iz aprila 1948. godine, jevrejske milicije uspjele su u roku od nekoliko sedmica preuzeti kontrolu nad važnim gradovima kao što su Tiberijada, Haifa i Jaffa, kao i brojnim palestinskim selima.

Nakon osvajanja Tiberije 18. aprila, njeni arapski stanovnici morali su napustiti grad. Kad su se Britanci, koji su državom upravljali do sredine maja, konačno povukli, pala je posljednja prepreka za masovnu pljačku napuštenih stambenih područja. Iako je lokalno jevrejsko vodstvo, kako je to Yosef Nachmani opisao u svom dnevniku, to izričito zabranilo, a neki su borci čak pokušali zaustaviti pljačkaški čopor upozoravajućim hicima, brojni civili navalili su na prazne kuće i trgovine.

Gotovo da nijedan pljačkaš u Tiberiji, uključujući jevrejske milicije, nije izveden pred lice pravde. Prema izraelskom historičaru Adamu Razu, Tiberija je bila presedan koji je doveo do potpune dezinhibicije sa jevrejske strane i na kraju do pljačke većine arapskog vlasništva na svim kasnije osvojenim teritorijima.

Njegova knjiga "Pljačka arapskog vlasništva u ratu za neovisnost", nedavno objavljena u Izraelu na hebrejskom, otviorila je burnu raspravu ali i frontove. Raz prati procese koristeći brojne, ranije nepoznate izvore. Svojom opsežnom istragom obrađuje temu koju je izraelska javnost desetljećima držala u tajnosti i tabuom.

Taj 37-godišnji historičar manje se usredotočuje na uključivanje palestinske zemlje i nekretnina od strane izraelske države, što je u velikoj mjeri obrađeno. Umjesto toga, opisuje se pljačka pokretne imovine Palestinaca, odnosno sadržaja hiljada i hiljada kuća i stanova, što još nije istraženo: od predmeta za domaćinstvo preko namještaja i tepiha do gramofona, knjiga i ličnih predmeta.

Trgovine, radionice, tvornice, pa čak i džamije i crkve bile su očišćene. Plijen je također obuhvaćao domaće životinje i, ako ne i namjerno uništene, poljoprivredne mašine i proizvode.

"Odjeljenje za arapsku imovinu", koji je ubrzo osnovalo jevrejsko vodstvo, a koji je kasnije proširen da bi postao Ministarstvo za manjine, bavio se raširenim prepadima. Ali čak ni vlasti nisu mogle zaustaviti navalu pljačkaša. Naprotiv: opseg je postajao sve veći.

To je postalo očito kad je bogata arapska četvrt lučkog grada Haife pala 22. aprila 1948. U pljački nisu učestvovali samo jevrejske milicije i stanovnici gradova svih socijalnih i dobnih grupa. Dobro organizirane grupe iz susjednih gradova i kibuka stigle su s kamionima. Upotreba sigurnosnih snaga bila je odgođena i ograničena. Službenici zakona nisu mogli spriječiti pljačku koja se nastavila mjesecima jer su neki od njih i sami sudjelovali u krađi; tako to opisuje Adam Raz.

Slične scene dogodile su se u Jeruzalemu krajem aprila nakon što su arapski stanovnici pobjegli iz svojih četvrti izvan starih gradskih zidina. U okruzima vila Katamon, Talbija i Baka pljačkaši su zatekli posebno bogat plijen. I ovdje su, pored naoružanih boraca, učestvovali i pripadnici svih mogućih slojeva stanovništva - vođeni nezasitnom pohlepom. Jedan od svjedoka izjavio je desetljećima kasnije: "Muškarci, žene i djeca trčali su amo-tamo poput opijenih miševa."

U autobiografskom romanu „1948.“, književnik Yoram Kaniuk, tada pripadnik elitne jedinice Palmach, prisjetio se gotovo orgijske scene s ukradenim bocama šampanjca. „Mi - svi koji nismo poginuli - svukli smo se goli i tuširali se jedan za drugim šampanjcem. Stajali smo tamo poput vojnika u raju, pod ugodno pjenušavim mlazom pića za koje tada nismo ni znali. Vjerojatno smo bili prvi vojnici u svjetskoj historiji koji su se obasipali pjenušavim šampanjcem umjesto da su ga popili."

Nisu bile pošteđene ni kuće, koje su već bile potpuno opljačkane. Organizirane bande doslovno su ih porekopale: izvađene su slavine, pločice, vrata i prozori, krovna konstrukcija, sve je demontirano kako bi se recikliralo ili prodal na crnom tržištu.

Nesputanom pljačkom pogođeni su i gradovi Jaffa, Akko, Lod i Ramla, gdje su pljačkane i teško oštećene i džamije, crkve i groblja. Ti su događaji izazvali opći užas u zemlji; historičar Raz pronašao je dokaze o tome u brojnim privatnim i unutarnjim službenim prepiskama, kao i na sastancima stranaka i kabineta. Ipak, pljačka se nastavila. Zašto?

Raz to objašnjava ulogom Davida Ben-Guriona, koji je u to vrijeme vodio jevrejsku zajednicu Yishuv. Osnivač jevrejske države ignorirao je sve pozive vladajuće elite da poduzme dosljedne mjere protiv pljačkaša. Ben-Gurion je također aktivno spriječio napore mladog "Ministarstva za manjine" i raspustio ga početkom jula 1949.

Kao prvi izraelski premijer, rijetko je zamjerao sramotno ponašanje svojih sunarodnjaka, radio je to samo kada mu je trebao argument u nekoj nakani, Tako je u julu 1948. godine na sastanku s visokim vojnim dužnosnicima kazao: "Pokazalo se da je židovski narod lopovski narod." To je bila direktna kritika milicijama Irgunu i Lechiju, koje je bilo teško disciplinirati, pa ih je želio diskreditirati i raspustiti.

Teza Adama Raza je da je Ben-Gurion tolerirao pljačku i da je to bio dio Ben-Gurionove cjelokupne strategije tjeranja što većeg broja domaćih Arapa iz zemlje. Pljačka sve njihove imovine - kao i kasnije oduzimanje preostalih kuća i uništavanje stotina arapskih sela - trebali bi ih obeshrabriti u skrivanju planova za povratak. Kasnije, u svakom slučaju, izbjeglicama i raseljenim Palestincima prisilno je onemogućen povratak svojim kućama.

Izraelski historičar također postavlja pitanje jesu li pljačkaši pored pohlepe imali i motivaciju sličnu onoj Ben-Guriona. Na to ne daje jasan odgovor. U konačnici, to mu je od sekundarne važnosti, jer bi pljačkaši postali suučesnici u zločinu o kojem se od tada u Izraelu više jednostavno nije govorilo.

Raz to naziva "paktom šutnje". Godinama, osim nekoliko prilično nejasnih izjava, nikada nije ozbiljno otvorena priča o pljačkanju palestinske imovine. Posebno je zapanjujuća činjenica da je velik broj ljudi iz svih sfera života bio svjedok ili sudionik pljačke. Prema Razu, šutnja je pomogla uklanjanju palestinske baštine iz kolektivnog sjećanja jevrejskih Izraelaca. Smatra da je ovo namjerni politički čin.

Lijevo liberalni izraelski list »Haaretz« objavio je priču o njegovoj knjizi nedugo nakon što je objavljena u oktobrz 2020. Urednici su objavili izbor iz poplave pisama poslanih na njihovu adresu, popraćen lilnom bilješkom glavnog urednika Alufa Benna: Nedugo prije smrti, njegova tetka mu je kazala da joj je stariji brat, otac Alufa Benna, donio bicikl iz Ramle u Arabiji. I u nekom trenutku majka mu je pričala o ogrlicama, suvenirima boraca iz uništenog palestinskog sela Tantura.

Među reakcijama čitatelja bile su i reakcije branitelja. Bivši član Haganah branio je svoje suborce, koji su tada bili raspoređeni u Haifi, od optužbi za pljačku. Drugi su osudili pljačku.

Iako se debata u Izraelu do sada vodila samo s lijeve strane, knjiga Adama Raza naišla je na posebno snažan odgovor palestinske strane. Novine iz istočnog Jeruzalema "Al-Quds" odmah su objavile članak iz "Haaretza" na arapskom jeziku. A u Ramali se već radi na arapskom prijevodu knjige. Palestinski istraživački institut "Madar", specijaliziran za izraelske studije, planira je objaviti u junu.