Ključ sreće i kasida ogrtača

U književnosti koja je stoljećima pisana u orijentalno-islamskom kulturnom krugu ljubav prema poslaniku Muhammedu, a. s., zauzima posebno mjesto. Mevludski spjevovi, kaside, miradžije, vefatname i druge književne forme opjevale su Poslanikov život i misiju, a neki od najljepših stihova te velike nadnacionalne književnosti jesu oni u kojima se izražava poštovanje i ljubav prema onom “zbog kojeg je i kosmos stvoren”. Ipak, jedan biser u okeanu tekstova spjevanih u čast Poslanika stoljećima zasjenjuje sve druge. Riječ o znamenitoj Kasidi Burdi, koju je u 13. stoljeću napisao čuveni egipatski sufija Imam Busiri, punim imenom Ebu Abdullah Šerefuddin Muhammed b. Said b. Hammad b. Muhsin el-Busiri. Rođen je 1212. godine i bio je izuzetno učen i pobožan. Pripadao je šazelijskom sufijskom tarikatu i bio učenik čuvenog Ebu'l-Hasana Šazelije, utemeljitelja šazelijskog derviškog reda. U Kairu je dostigao zvanje hafiza Kur'ana. Imao je vrlo zavidna znanja iz islamske historije, Poslanikova životopisa, retorike, hadisa, kaligrafije te arapske gramatike. U Kairu je za života otvorio i svoju samostalnu školu, a bio je poznat i kao pjesnik brojnih kasida u Poslanikovu slavu. Međutim, jedna njegova kasida ostala je posebno upamćena, a priča o nastanku tog čudesnog spjeva vjerovatno spada u red onih rijetkih hikaja znanih i na Istoku i Zapadu islamskog svijeta, od Kine do Bosne. Generacije muslimana pamtile su je i tumačile tako da skoro nije ostao niti jedan jezik kojim govore muslimani a da na njega ova kasida nije prevođena i tumačena. 

KASIDA KAO LIJEK

Iz dostupnih biografskih podataka zaključuje se da je Busiri imao dosta dramatičan život. Slovio je kao čovjek snažnog, stamenog i dosljednog karaktera. Međutim, bijaše dosta krhkog tjelesnog zdravlja. Njegova bolest još je više uznapredovala u godinama starosti. Pred kraj života potpuno bijaše paraliziran, što se često spominje kad god se govori o nastanku njegove Kaside Burde. Prema onome što prenose predaje i književnopovijesni izvori, u noći kad je Busiri završio svoju kasidu u stanju teške tjelesne paralize, u snu je vidio Pejgambera koji je zatražio od njega da mu pročita svoj pjesnički uradak. Poslaniku se, u Busirijevom snu, kasida veoma dopala, zbog čega je pjesnika ogrnuo svojim ogrtačem, kojim je i potrljao Busirijevo paralizirano tijelo. Kad se probudio iz sna, Busiri je ustanovio da je potpuno ozdravio.

Po toj predaji je ovo remek-djelo arapske poezije dobilo svoje općepoznato ime Kasidet ul-burda, tj. kasida ogrtača, a u nekim krajevima je nazivaju Kasidet ul-bur’a, što bi u prijevodu značilo kasida ozdravljenja. U svakom slučaju, oba naslova vezuju se za pomenuti događaj i čudesno Busirijevo ozdravljenje. Sutradan je Imam Busiri otišao na pijacu zbog nekih potrepština, gdje je sreo nekog pobožnjaka koji ga je poselamio i zamolio da mu izrecitira kasidu koju je spjevao u slavu Poslanika, a. s. Imam je kazao: “Ispjevao sam mnogo kasida njemu u slavu, koju od njih želiš da čuješ?” Ovaj je fakir odgovorio: “Onu koja počinje s riječima ‘Amin tezakurin...’” (tj. kasidet-ul burdu), što je jako začudilo Imama Busirija, koji mu reče: “Kunem se da niko ne zna za ovu kasidu. Reci mi, od koga si čuo za nju?”, a ovaj tajanstveni čovjek mu odgovori: “Kunem se Allahom da sam je čuo od tebe, prošle noći kada si je pjevao u snu Poslaniku, a. s., i kada je Poslanik, a. s., postao blagonaklon prema tebi, te ti je zbog njenog blagoslova Allah, dž. š., podario potpuni lijek od tvoje bolesti.” Onda je Imam Busiri ispjevao ovu kasidu tom pobožnjaku, a on je proslijedio cijelom svijetu.

Poznato je da se Kasida Burda predavala u medresama diljem Osmanskog Carstva, na nastavnim satima retorike i književnosti, da se tumačila na privatnim sijelima i da su oni koji su je naučili napamet dobijali posebnu idžazetnamu. Bila je i nezaobilazna referenca mnogih autora koji su, radi spisateljskog bereketa u pisanju svojih književnih djela, započinjali ili prožimali vlastiti tekst stihovima Burde.

Busirijeva Kasida Burda ima u originalnoj verziji 161 distih. Komentatori i prevodioci spjev dijele na deset tematskih cjelina. U prvom dijelu obrađuje se ljubav prema Poslaniku (12 bejtova/distiha). U drugom dijelu govori se o lošim nastojanjima čovjekova nefsa i da se treba kloniti strasti (16 distiha). Treći dio vezan je za veličanje Božijeg poslanika Muhammeda. U tom dijelu opisani su životni i misijski problemi kroz koje je Vjerovjesnik prolazio (30 distiha). U četvrtom dijelu spomenute su mudžize koje su se dogodile Poslanikovim rođenjem (13 distiha). U petom dijelu govori se o Poslanikovim mudžizama (16 distiha). U šestom dijelu obrađuje se Kur'an Časni (17 distiha). Poslanikov miradž obrađen je u sedmom dijelu (13 distiha). Osmi dio bavi se Poslanikovim džihadom (22 distiha). U devetom dijelu pjesnik od Poslanika traži šefaat (12 distiha). U posljednjem, desetom dijelu pjesnik upućuje dovu za Poslanikovu porodicu, njegove prijatelje i sve one koji slijede islamski životni put (10 distiha).

Budući da je Imam Busiri izliječen kasidom, s vremenom su njegovom spjevu pripisana ljekovita svojstva, a u narodu je učena radi stjecanja duhovnog i materijalnog blagostanja. Kako piše dr. Avdija Salković, brojni prijepisi Kaside Burde u našim bibliotekama svjedoče da je ovo znamenito djelo u bošnjačkoj tradiciji prisutno duže od pet stoljeća. “Jedan od prvih prijepisa sa ovih prostora pripada Halilu bin Husamu iz Donjeg Vakufa (1617.), dok je cjeloviti prijevod na bosanski jezik uradio Halil Hrle Stočanin (1868.). Prijevod imama i književnog historičara Hifzije Suljkića (1973.) može se ocijeniti kao najbolji,  najdosljedniji prijevod Kaside Burde na bosanski jezik”, piše Salković, ističući da je Kasida Burda itekako utjecala na brojne bosanske mevludske spjevove, posebno Safvet-bega Bašagića i Rešada Kadića.

KLJUČ SREĆE

Na spjev Imama Busirija napisani su brojni komentari, a jedan od njih, pisan u stihu pod naslovom Miftahu's-Sa'ade (Ključ sreće) osmanskog autora Sejjida Hasana Rizajia el-Aksaraja, sačuvan je u Novom Pazaru. Ovaj vrijedni rukopis, koji se trenutno čuva u gradskom muzeju “Ras”, prošlog je mjeseca preveden i uz faksimil objavljen na bosanskom jeziku. Bogato opremljenu knjigu čiji je izdavač muzej “Ras” priredio je i predgovor napisao dr. Avdija Salković, a stihove Kaside Burde Imama Busirija i stihovane komentare El-Aksaraja vješto je upjevao pjesnik Hadžem Hajdarević. Štampanje knjige podržala je Turska agencija za saradnju i koordinaciju (TIKA).

“Riječ je o interlinearnom, stihovanom prijevodu i komentaru Kaside Burde na osmanski jezik. Zanimljivo da je djelo, kaligrafski, prepisano u dvije različite boje. Nakon svakog distiha kaside na arapskom jeziku, slijede distisi komentari na osmanskom jeziku. Samom tekstu kaside i osmanskog šerha prethodi uvod započet bismillom, a u kojem pjesnik, nakon zahvale Allahu i hvaljenja poslanika Muhammeda, govori o autoru Imamu Busiriju i o svojim razlozima pisanja komentara. Nakon kaside, slijedi mješoviti arapsko-osmanski tekst, u kojem se nalazi autorova dova”, piše Salković. Na kraju rukopisa zabilježeno je da je prepisan 1212. hidžretske godine, što odgovara 1797. godini po gregorijanskom kalendaru.

Salković navodi da je kao autor prijepisa upisan izvjesni “Ibrahim, sin Edhema, sin rahmetli Alije, učenik Mustafe Hašimija”. Iz samog teksta nije poznato je li ovaj rukopis prepisan u Novom Pazaru, a dr. Salković pretpostavlja da nije. “Ako se uzme u obzir činjenica da je Mustafa Hašimi Kadizade bio čuveni kaligraf, koji je u to vrijeme živio u Istanbulu, onda je velika vjerovatnoća da je rukopis donijet iz Istanbula. Kad je riječ o djelu Miftah's-Sa'ade, turski izvori prenose da postoji šest poznatih verzija koje se čuvaju u različitim bibliotekama Republike Turske. Među svih šest verzija postoje neznatne razlike i do sada nije utvrđeno koji je rukopis original”, objašnjava Salković.

Autor stihovanog komentara pod nazivom Ključ sreće Sejjid Hasan Rizaji el-Aksaraj rođen je 1599. godine u Aksarayu, pokrajini smještenoj nedaleko od Konye. Živio je duže od sedamdeset godina, a bio je pripadnik dželvetijskog tarikata, slijedivši put čuvenog Aziza Mahmuda Hudaija. U mnogim je osmanskim gradovima vršio funkciju kadije i namjesnika. Napisao je brojne ilahije i kaside na arapskom i turskom jeziku, a o njegovom obrazovanju i širokom spektru zanimanja svjedoči i prijevod Đulistana s perzijskog jezika, stihovani perzijsko-turski rječnik, njegovi putopisi, dva napisana epa na arapskom jeziku, stotine stihovanih izreka hazreti Alije, djela u kojima bilježi savjete kadijama... Njegov stihovani komentar Kaside Burde, po ocjeni priređivača knjige, veoma je originalan, bez obzira na određene formalne i književnoestetske manjkavosti. Činjenica da je ovaj komentar Kaside Burde veoma poznat i cijenjen, a da je jedan njegov primjerak sačuvan u Novom Pazaru, još je jedno svjedočanstvo o tome da su Bošnjaci kroz protekla stoljeća bili aktivno uključeni u naučne i kulturne tokove orijentalno-islamske kulture.

 

Iz “Kaside Burde”:

O, najboljī, čijem domu žure oni što hitaju

dobročinstvu – pješke, ili na devama – k'o svom Raju!

 

Ko pouku bi da uzme, stožernica si najveća!

Ko priliku bi da stigne, blagoslovna ti si sreća!

 

Bī u tamnoj noći putnik od harema do harema,

– kao Mjesec kad putuje, a preprekā za to nema.

 

Uspeo si se do stupnja gdje ne stiže niko prije.

Za tim mjestom ni ranije, znaj, tragao niko nije.

 

Svi nebiji i resuli ispred sebe te pustiše

– k'o hizmećar gospodara kad počasti ponajviše...

 

I s njima si prolazio kroz nebeskih sedam kata,

prednjačeći u skupini čuvstvenoga poduhvata.

 

Uzdignuvši se toliko, nisi mjesta ostavio

nikom, da bi ikad iko toj se tačci približio.

 

Kad si pozvan k uzdignuću, položaj si ostavio

– kao bajrak kad ostavlja ispod sebe svijet cio.

 

Uzdignuo si se da bi Skrivenome bio bliže

i shvatio mnoge tajne do kojih se čuvstvom stiže.

 

Pojavom si, bez takmaštva, višnje hvále sakupio

i sva mjesta čuvstvenosti sâm prešao – sretan, čio...

 

Uzvišeni su stupnjevi što su tebi povjereni!

Blagodati tvoje teško spoznati je, o, Iskrenī!

 

Blago nama, muslimani, što, ponosni i bez straha,

trajni oslonac imamo u milosti svog Allaha!

 

Kad Bog pozva na pokornost preko Svoga najčasnijeg,

postadosmo i mi, uz njeg', najčasniji zauvijek. (...)

 

O, Resule, najbolji si! Kad Kijamet dođe, ištem:

Zaštiti me od strahota, drugo nemam ja sklonište!

 

Tvoja čast, i velik ugled, moj Božiji poslaniče,

ostavit' me neće sama dok odluke On izriče.

 

Svijet ovaj zahvalan je velikosti tvog imena.

Levhi-mahfuz, Kalem Njegov – duša tim ti obdarena!

 

Pa ne gubi, dušo, nadu u samilost i oproste;

velik grijeh biva mali kad milošću njeg' pogoste.

 

Možda milost Gospodara dijeljena bit će prema

mnoštvu gr'jehā u kojima pokajanja su golema.

 

Ne odbijaj moju nadu, Gospodaru, kad u dovi

molim da moj račun bude čvrst gdje god su izazovi.

 

I na oba svijeta se smiluj, Tvorče, svome robu,

čiji sabur prekrhak je čim oćuti, tren, tegobu.

 

I dozvoli da oblaci salavata siplju trajno

Tvoj rahmet na Poslanika i biće mu veličajnō!

 

I na dičnu porodicu, drugove i sljedbenike,

na sve ljude blagih duša, na sve čiste pobožnike!

 

Sve dok vjetar sa istoka ban-drveću srîče priče

i dok gonič devā pjesmom u tihi ih kâs podstiče.

 

Upjevao: Hadžem Hajdarević

 

 

Početak djela Ključ sreće – stihovanog komentara Kaside Burde:

 

Nek bezbrojne hvale krenu od insana Tvorcu sad,

jer s imenom Allahovim valja počet' svaki rad.

 

On nas stvori iz ničega, da Ga tako svako zna,

pokazavši moći Svoje – u biti smo vodna kap.

 

Pa u materici On nam prelijepi oblik da.

Kako hoće, On od vode živote nam naše tka

 

On stvara u materici, kako hoće On;

nema boga osim Njega, Mudrog i Silnog.

 

Sto hiljada ću selama časnoj duši ja da dam,

i njegovoj porodici, ashabima – svaki dan!

 

Muhammed-i Busiri ga časnom hvalom dariva

i lijepim govorom je stoput od njeg' pozdravljan.

 

Selami ga jer je svaki hećim bio nemoćan

da odagna paralizu od bolesti Busira.

 

Al' kasidom, koju reče jedne džuma-večeri,

od Hazreta tražio je da mu pomoć svoju da.

 

Iskreno je Hazret njega pogled'o u lice tad,

i tu noć je ozdravio, izliječen bješe sav. (...)

 

Kasida je veličanje Miljenika svjetova,

nek' je uče samo oni čija vjera čista je.

 

Riječi su u njoj tečne, svaka ima jasni sklad,

ljudi što su poput mene mogu griješit' nekad.

 

Od Allaha tražih pomoć da na turskom zasija

I ovo je, hvala Tvorcu, njena turska jazija.

 

Svaki bejt sam kaside ja dao tako kako znam

i dodao svoje bejte radi lakšeg shvaćanja.

 

Nemojte mi zamjeriti ako nije dobro šta!

Nesretni su uništeni – poruka je, znam, jasna.

 

Ključ sreće se knjiga zove, neka bude radostan

ozdravljenik od mahana, da je sretan svaki dan!

 

Safvet-beg Bašagić: Hasbihal

Sjećaš li se jošte, Mirza,

kad si bio d'jete malo,

kako bi ti mirno srce

od miline zaigralo?

 

Kad s' iz usta svoga oca

„Kaside-i Burde“ sluš'o –

i poletnim mislima se

do zanosa dizat kuš'o?

 

Sjećaš li se kako pjesnik

u visokoj pjesmi zbori,

kad mu duša u ljubavi

pram' ljubljenom biću gori?

 

Ja se svega dobro sjećam

kao da je juče bilo;

kako ne bih sjećao se,

kad s' o biću govorilo.

 

Koje moju dušu hvata,

k'o što bršljan hvata granje,

i ta moja uspomena –

najviše je moje znanje.

 

Eto tako, od djetinjstva

moj duh njega vječno prati

i kuša ga opjevati,

al' ne može da ga shvati.

 

Ko će shvatit' ono biće,

kome Bog „Levlake...“ reče,

kad ga pozva u posjetu –

na mubareć Miradž-veče.

 

Ko će shvatit' biće, koje

čitat, pisat nije znalo,

a nama je u Objavi

uzvišenu vjeru dalo.

 

Kol'ko god je moja mašta

uzdizala lahka krila –

do njegova dostojanstva

nije nikad doletila.

 

Volja mi je bila jaka;

da su mogle slabe sile,

sve bi cv'jeće zemne sreće

u taj Mevlud ukitile.

 

Hodi srce, da u dvoje

danas složno zapjevamo –

i oduška svom veselju,

na ovome mjestu damo.

 

Što da više razbijamo

glavu: s biti i ne biti?

kada ćemo kud sve ide,

morat ići – i ja i ti.

 

Sermija je mog života;

kao Sunce svjetlo čelo,

a uz gr'jehe naći će se –

i gdjekoje dobro djelo.

 

Osim toga, u Svemilost

izgubio nisam nade,

a na Sudnjem danu znadem,

Zagovornik da imade.

 

Koji će i gr'ješnog Mirzu

pod okrilje uzet svoje;

jer nikada nisam rek'o:

Jedno – može biti – dvoje.