Do 2050. godine Evropa bi trebala biti “zeleni kontinent” s nultom stopom emisije stakleničkih plinova odgovornih za globalno zagrijavanje. U prvom redu cilj je emisiju ugljendioksida (CO2) svesti na nulu, jer je taj gas najodgovorniji za efekt staklene bašte i klimatske promjene s kojima se svijet danas suočava.
Da bi se ostvarili klimatski ciljevi, Evropska unija već je automobilsku industriju “natjerala” da pređe na proizvodnju automobila koji ne koriste fosilna goriva za pogon. Za sada su to električni automobili. Iz upotrebe izlaze i termoelektrane na fosilna goriva, dakle ugalj. U pojedinim neevropskim zemljama, poput Kine, uvedena je posebna ekološka taksa za korištenje uglja u proizvodnji struje, što je dovelo do rasta cijene struje, a to je opet pokrenulo cijeli lanac poskupljenja. U Evropi se uveliko razmišlja o ograničavanju proizvodnje cementa, koji je jedan od najvećih emitera CO2, iako ne postoji adekvatna i ekološki prihvatljiva zamjena.
Nakon toga, ostaje još jedan sektor koji mora smanjiti emisiju stakleničkih plinova kako bi se postigli ciljevi “zelenog kontinenta”. Poljoprivreda. Inače, globalni prehrambeni sistem odgovoran je za 21–37 posto godišnjih emisija stakleničkih plinova metana (CH4),dušikovog oksida (N2O) i ugljendioksida (CO2).
“Smanjenje poljoprivrednih emisija – uglavnom metana i dušikovog oksida – moglo bi igrati značajnu ulogu u ublažavanju klimatskih promjena”, smatraju profesori Oxford univerziteta, Victoria univerziteta Wellingtonu i Cranfield univerziteta u članku Doprinos poljoprivrede klimatskim promjenama.
CILJEVI PARIŠKOG SPORAZUMA
Da bi se ostvarili ciljevi Pariškog sporazuma i ispunila ambiciozna klimatska politika, koja se odražava u ograničavanju rasta prosječne globalne temperature na ispod dva stepena Celzijusa, te da se nastavi s tim naporima ograničavanja prosječnog rasta temperature na 1,5 Celzijusa, potrebno je smanjiti emisiju stakleničkih plinova i u poljoprivredi.
Ipak, autori članka smatraju da u tretmanima uloge poljoprivrede u klimatskim promjenama treba imati u vidu različite utjecaje metana (CH4) i dušikovog oksida (N2O), glavnih stakleničkih plinova koji se emitiraju iz poljoprivredne proizvodnje, te ugljičnog dioksida (CO2). Uvažavanje ovih razlika važno je ne samo da bi se razumjelo šta se ublažavanjem emisija različitih plinova može postići u kontekstu pariškog temperaturnog cilja već može poslužiti za donošenje političkih odluka.
Emisije CO2 iz prehrambenog sistema nešto je teže kvantificirati zbog različitih procesa kroz koje nastaju i problema u primjeni jedinstvenih računovodstvenih metoda ili sektorskih granica. Mala količina emisije CO2 javlja se direktno iz poljoprivredne proizvodnje, nakon primjene mineralnog đubriva uree i kreča. CO2 nastao iz poljoprivrednih operacija (npr. sagorijevanje traktorskog goriva) ili sagorijevanje fosilnih goriva u procesu proizvodnje i transporta također se može uključiti u emisije iz prehrambenog sistema. Osim toga, CO2 se emitira i čišćenjem zemljišta za biljnu proizvodnju ili pašnjake. Procjenjuje se da je neto emisija CO2 povezana s korištenjem zemljišta odgovorna za oko 14 posto godišnjeg antropogenog CO2, a 10 posto je direktno povezano s poljoprivredom.
Ugljendioksid glavni je faktor koji doprinosi antropogenom globalnom zagrijavanju. To nije iznenađujuće s obzirom na ogromnu količinu CO2 koju emitiramo svake godine. Ipak, CO2 nije odgovoran za toliko zagrijavanje samo zato što su emisije visoke. Za svaku tonu CO2 koju emitiramo znatan dio ostat će u atmosferi milenijima, tako da nas ukupna količina CO2 ikada emitirana ljudskim aktivnostima, u suštini, neograničeno dugo osuđuje na znatno izmijenjenu klimu. Ekstremno dugotrajna postojanost CO2 i njegovo nagomilavanje u atmosferi fundamentalno je za naše razumijevanje antropogenih klimatskih promjena. Ključno za razumijevanje klimatskih promjena jeste da nulta emisija CO2 zaustavlja dalje globalno zagrijavanje, ali to ne znači da će se stvari u nekom kraćem ili dužem roku popraviti, jer neće, CO2 iz atmosfere neće se ukloniti, ali stanje se neće dalje pogoršavati. Slično je i s dušikovim oksidom, kojem za razgradnju treba kraće vrijeme, nekoliko stoljeća, te i on ostaje dugo u atmosferi i, čak da se nikako više ne emitira u atmosferu, klima se neće promijeniti. Nešto bolji slučaj jeste metanom, koji se brzo razgrađuje u atmosferi i njegovo smanjenje ne doprinosi znatno poboljšanju slike klimatskih promjena.
PRINOSI NIŽI, CIJENE VIŠE
Metan u atmosferu dospijeva najčešće kao nusprodukt probave preživara, te iz organskog gnojiva, odnosno iz goveđeg izmeta. Dakle, stočarstvo je odgovorno za emisiju metana. Dušikov oksid emitira se također iz skladištenja stajnjaka, te razgradnjom mineralnih đubriva.
Dakle, ono što nas u budućnosti, i to vrlo skoro, očekuje jesu ograničenja u pogledu emisije stakleničkih plinova iz poljoprivredne proizvodnje. Konkretno, realno je zamisliti zabranu upotrebe gnojiva koja doprinosi globalnom zatopljenju, a tu spada i stajnjak, a i mineralna đubriva. Također, poljoprivrednici će biti primorani ulagati u tehnologiju koja će smanjiti emisiju stakleničkih plinova, što će izazvati nove troškove za poljoprivredne proizvođače. Sve to poskupljuje poljoprivrednu proizvodnju. A potražnja za prehrambenim proizvodima raste.
Istraživanja (FAO, 2011) pokazuju da će potrebe tržišta za animalnim proizvodima u 2050. godini porasti za 73 posto (meso), odnosno 58 posto (mlijeko), u odnosu na potrebe u 2010. godini. Ubrzan rast animalnog sektora, vođen zahtjevima tržišta, ima negativan utjecaj na okoliš, što se manifestira kroz povećanu emisiju stakleničkih gasova, zagađenje zemljišta i voda te smanjenje biodiverziteta.
S druge strane, klimatske promjene već uzimaju danak u poljoprivrednoj proizvodnji. Pojedine studije navode da će povećanjem temperature za dva stepena i povećanjem padavina za osam posto u Brazilu, jednoj od poljoprivredno najvažnijih zemalja svijeta, prinosi u poljoprivredi pasti za 20 posto. Iako klimatske promjene imaju različite utjecaje u različitim dijelovima svijeta, činjenica je da će prinosi u poljoprivrednoj proizvodnji biti manji. Uzmemo li u obzir da će se neminovno uvoditi ograničenja u pogledu korištenja gnojiva, načina obrade, pa i mehanizacije, što će značiti skuplju proizvodnju i vrlo vjerovatno također manje prinose, dolazimo do zaključka da će cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda rasti, a tome će svakako još više doprinijeti i efekt povećane potražnje.
To se upravo i dešava. Indeks cijena hrane koji objavljuje Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) pokazuje da cijene hrane u svijetu rastu od aprila 2020. godine. Indeks cijena hrane u augustu 2021. godine ukazuje na porast od blizu 33 posto na godišnjem nivou.
Ovo povećanje indeksa uglavnom je uzrokovano rastom cijena biljnih ulja. Rast cijena biljnog ulja dostigao je 67,9 posto na godišnjem nivou u augustu. Prema podacima FAO-a, to je rezultat povećane potražnje za biodizelom i nepovoljnih vremenskih uvjeta.
Drugi proizvod kod kojeg je zabilježen najveći rast cijena u ovom periodu bio je šećer s 48,1 posto. Navedeno je da su nepovoljni vremenski uvjeti u Brazilu uzrokovali smanjenje ponude.
Također, u augustu je na godišnjem nivou došlo do povećanja cijena žitarica za 31,1 posto, nakon što su nepredvidljivi i nepovoljni vremenski uvjeti utjecali na žetvu te izazvali pad proizvodnje. U istom periodu zabilježen je porast cijena od 22 posto kod mesnih proizvoda i 13,6 posto u mliječnim proizvodima.
Sve ovo ukazuje na to da je vrijeme jeftine hrane prošlo. Poskupljenja su neminovnost u budućnosti. Još kada uzmemo u obzir i to da će nedostatak vode utjecati na poljoprivrednu proizvodnju, slika je još sumornija. A ljudi je sve više. Na planeti Zemlji 1960. godine živjele su tri milijarde stanovnika, 60 godina kasnije 7,7 milijardi. Za godinu-dvije bit će nas osam milijardi. Pitanje je kako prehraniti osam milijardi ljudi, da hrana bude svima cjenovno prihvatljiva i da si je mogu priuštiti, a istovremeno da sačuvamo planetu i smanjimo emisiju plinova koji stvaraju efekt staklene bašte. To je pitanje budućnosti čovječanstva.
