Konferencija COP27 o klimi ili, kako bi previše optimistični kazali, pokušaj dogovora o spašavanju planete, održava se u egipatskom ljetovalištu Sharm el-Sheikh. Naravno, sve se svodi na pitanje novca i koliko ko može i hoće izdvojiti za spas planete. A suština je da je možda prekasno da se nešto ozbiljno promijeni. Klimatske promjene nisu daleka budućnost, nego naša današnjica, možda nismo još shvatili jer smo tek na početku, ali vrlo brzo, za koju godinu bit će dramatično.
Iz ove perspektive dramatična upozorenja s konferencije u Egiptu da je čovječanstvo “na putu za klimatski pakao” nama nisu alarm za uzbunu. Mi se, kao i cijeli svijet, brinemo o običnim stvarima. Trivijalnostima, neko bi rekao. Recimo, s ushićenjem govorimo kako je oktobar bio divan mjesec, sunčan i lijep, a i novembar će biti takav, izuzev jednog ili dva kišna dana. Možemo šetati u prirodi, diviti se ljepotama ili, jednostavno, uštedjeti na grijanju.
A, ustvari, užasno je što je oktobar bio takav kakav jeste. Užasno je iz razloga što mjesec i po nije pala kap kiše. Oktobar je bio toliko suh da ni na radiju nisu puštali Zdravka Čolića “oktobar je počinje sezona kiša”. Ovih dana bi se trebala sijati pšenica, a kako, u prašinu se pšenica ne sije. Cijena brašna ide prema dvije marke po kilogramu. I onda će svi kukati kolike su cijene. U mnogim krajevima naše zemlje, bogate vodom, ljudi muku muče s vodoopskrbom, posebno u sušnim periodima. Rezervoari nisu popunjeni kao ranijih godina u ovo doba.
Klimatske promjene dramatično će utjecati na poljoprivredu u cijelom svijetu. Pravi izazov je kako prehraniti osam milijardi stanovnika. I gdje ih smjestiti da budu sigurni.
Godine blagostanja i nekontroliranog rasta su iza nas. Danas čitava naselja moraju biti premještena zbog rasta nivoa mora, izazvanog topljenjem ledenjaka. Već četiri godine vlasti na Fidžiju razrađuju plan kako “izmjestiti zemlju”. Prvi put u povijesti čovječanstva razrađen je detaljan plan na 130 stranica teksta kako i gdje preseliti zajednice čija će naselja uskoro biti potopljena zbog klimatskih promjena.
I nisu oni jedini koji rade takve stvari. U nekim državama, poput Egipta i Indonezije, izmještaju se čitavi gradovi. I to megagradovi, s više od 10 miliona stanovnika. Prije 70 godina u svijetu su postojala dva megagrada – Tokio i New York, danas ih ima čak 33, a za tri decenije bit će ih blizu 50. Klimatske promjene, s porastom temperatura i ekstremnim pojavama koje za sobom povlače, pogoršavaju uslove života stanovnika toliko da im okruženje čine sve nepogodnijim za život.
Megagradovi će postati nenastanjivi
Većina megagradova nalazi se u Africi, na Bliskom istoku i u Južnoj Aziji, upravo u područjima koja su najviše pogođena globalnim zagrijavanjem.
“Najneodrživiji gradovi su Kinšasa, Najrobi, Lagos, Daka, Bagdad, Lahore, Kalkuta i Delhi koji će povećati svoju populaciju za 50 posto do 2050. godine”, navodi se u izvještaju Ekoloških prijetnji Instituta za ekonomiju i mir.
“Ovo će, u kombinaciji s visokim nivoom zagađenja životne sredine, lošim sanitarnim uslovima, ekstremnim vremenskim prilikama, visokom stopom ubistava i prijetnjama za životnu sredinu, učiniti ove gradove nenastanjivim”, stoji u dokumentu u kojem se procjenjuje da će oni koji će imati najveći rast biti gradovi podsaharske Afrike: Dar es Salaam i Najrobi udvostručit će svoju populaciju za 30 godina, dok će Kinšasa, Lagos i Kartum porasti za 80% u istom periodu.
Klimatske promjene više utječu na megagradove nego na manje gradove. Posebno su oni osjetljivi na visoke temperature jer se u mnogoljudnim urbanim sredinama, s manje zelenih površina i mnogo visokih zgrada, stvara efekt toplotnog otoka. To znači da u toplotnom valu centri velikih gradova mogu imati temperaturu od tri do pet stepeni višu nego što je temperatura izvan grada.
Ovo je jedan od problema s kojima se suočava Kairo (21,8 miliona stanovnika), jedan od najvećih svjetskih gradova s najvišim temperaturama i najvećim problemom u pogledu nedostatka vode. Među najzagađenijim je, bilo zbog kvaliteta zraka, bilo zbog buke i svjetlosti. Glavne brige egipatske vlade su kako smanjiti emisiju stakleničkih plinova, poboljšati javni prijevoza i upravljanje otpadom. Postoji napredak, ali kasne dvadeset godina.
Egipatske vlasti priznaju da su u posljednjih pet godina ubrzale izgradnju novih gradova kako bi ublažile pritisak, a koje prodaju kao zelene i održive projekte. Ali nezavisne studije insistiraju na tome da ovi novi gradovi stvaraju značajan problem.
Paradigmatičan je slučaj nove prijestolnice, koju Egipat gradi istočno od Kaira, a koja je predstavljena kao mirna oaza usred pustinje u koju će, u početku, otići vlada, zvaničnici i malobrojna elita. Šta će biti s ostalim stanovnicima Kaira, uglavnom se ne zna.
Učestale poplave, pojačane klimatskim promjenama, osnovni su problem preopterećene Džakarte, megagrada od 11,1 milion stanovnika koji tone prosječnom brzinom od deset centimetara godišnje.
Oko 40 posto grada već je ispod nivoa mora, a stručnjaci upozoravaju da bi mogao biti potpuno potopljen do 2050. godine.
Osim toga, glavni grad Indonezije nema dovoljno vode za piće, više od polovine stanovništva zavisi od bunara koji zahvataju vodne resurse iz plitkih vodonosnih slojeva.
U tom je kontekstu indonežanski parlament u januaru odobrio prijenos glavnog grada na ostrvo Borneo. Nusantara, kako će se zvati novi glavni grad, čija je inauguracija zakazana za ljeto 2024. godine, zamišljena je kao niskokarbonska teritorija, koja teži da postane “pametan grad” okružen šumom.
Iako vlasti uvjeravaju da će Nusantara “biti polazna tačka za Indoneziju zasnovanu na ekološkoj ekonomiji”, projekt ima i svoje protivnike. Prijenos glavnog grada mogao bi ugroziti tropsku šumu Bornea, prirodno stanište orangutana, tigrova i slonova; moglo bi doći do raseljavanja autohtonih zajednica na otoku ako se posijeku velike površine šuma.
Bernhard Barth, iz UN Habitata, vjeruje da globalno zagrijavanje dovodi do ovih situacija: “Postoje dobri razlozi da se kaže kako su neka područja nesigurna za život, bilo zbog ekstremne vrućine, zbog porasta nivoa mora ili zbog slijeganja zemljišta.”
Dakle, posljedice su već vidljive širom svijeta, s tim što mi Bosni i Hercegovini možemo biti zahvalni na umjerenoj klimi pa nas klimatski ekstremi ne pogađaju tako dramatično.
Manje kiše s višim temperaturama
No, svejedno je dobar trenutak da se zamislimo kako se odnosimo prema prirodnom okruženju. Krajnje je vrijeme da i sami, kao pojedinci i cijelo društvo, počnemo davati svoj doprinos spašavanju onoga što se može spasiti.
Primjera radi, vrijeme je da počnemo insistirati na recikliranju otpada i korištenju recikliranih materijala. Ali to ne možemo sami. Neophodno je da recikliranje dođe u fokus institucija koje trebaju brinuti o okolini i čistoći. Teško da ćemo postići i približno dobar rezultat ako budemo radili kao sarajevsko komunalno preduzeće “Rad”. Naime, oni nabave kontejnere za odvojeno prikupljanje otpada i kada se građani potrude da razdvoje otpad kako bi se ono što je iskoristivo odvojilo od beskorisnog, oni strpaju sve u isti kamion i pomiješaju već razdvojeni otpad. A i takvih kontejnera je u gradu premalo. Zato i ne čudi podatak da se u Bosni i Hercegovini reciklira samo trećina od 613.000 tona otpada koliko se godišnje prikupi. I za tu trećinu najviše možemo zahvaliti Romima, koji po kontejnerima skupljaju sve što se može reciklirati ili iskoristiti, te po naseljima kupe otpad i prodaju reciklažnim dvorištima. Nažalost, umjesto uređenog sistema koji brine o okolišu, oslonjeni smo na pojedince koji se bore za egzistenciju.
Istina, zaštita okoliša košta, ali ta se cijena mora platiti. U 2021. godini troškovi zaštite okoliša u Bosni i Hercegovini su, prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, iznosili 199 miliona maraka, a u troškove je uračunato i 32 miliona maraka investicija u zaštitu okoliša i tehnologije koje će pomoći u tome.
Od toga koliko ćemo biti uspješni u zaštiti okoliša, smanjenju emisije stakleničkih plinova, zavisit će i naša budućnost. Prema izvještaju Federalnog hidrometeorološkog zavoda, u budućnosti nas očekuju znatne promjene klimatskih uslova. Do kraja ovog stoljeća, prema različitim scenarijima, moguća promjena srednje godišnje temperature u odnosu na period 1961–1990. u obimu je od 2,4 do 4 °C. Promjene srednje godišnje akumulacije padavina kreću se u obimu od 0 do -30 posto u odnosu na isti referentni period.
“Zaključak koji se nameće je da ako globalne emisije stakleničkih plinova zadrže osmotreni trend iz posljednjih nekoliko decenija, klima Bosne i Hercegovine bi u prosjeku mogla postati toplija i aridnija (suha, op.a.) u odnosu na klimatske uslove iz sredine dvadesetog vijeka. Pored promjena u višegodišnjim srednjim vrijednostima temperature i padavina, buduće promjene će usloviti i promjene u ekstremima. Više izvještaja i istraživanja ukazuje na moguće nepovoljne promjene u intenzitetu i učestalosti ekstremnih padavina u mogućim budućim izmijenjenim klimatskim uslovima”, navodi se u izvještaju FHMZ-a.
