Tri godine klesali su Dalmatinci kamen. Udari dlijeta u tvrdo meso stijenja i još jači udarci čekića o rascvjetale glave dlijeta odjekivahu cijelom dolinom svakodnevno, od zore do akšama. Ne prođe dugo, a narod u čaršiji, i sva okolna sela, navikoše na ove zvukove, toliko da bi im nedjeljom, kada Dalmatinci imadoše slobodan dan pa bi se spuštali na Maljevac na misu, bilo neobično. Ta tišina koja bi pokrila cijelu dolinu pod kulama starog grada dolazila bi im tad strana i prazna, pa jedva čekaše da se u ponedjeljak oglase prvi pijetlovi i da opet zaječe od brda do brda odjeci dalmatinskih čekića, kojima oni smekšavaše ono drugo /č/. Govorahu čekić, a domaći svijet im se smijaše i nikako ne mogaše da se načudi tome da može biti /ć/ u takvoj riječi koja obilježava alatku od gvožđa, tvrdu, a svrha joj je da udara i da zakiva čavle i kajle ili da, kao kod ovih primorskih ljudi, tjera drugo željezo kroz kamen.
Brzo je narod svikao na njih i zavolio te pitome i čestite ljude. Znao je cijeli kraj da potajice drže burače s bevandom u Grabarskoj rječici. Zbog toga bi se svako malo spuštali do obale i, sakriveni u vrbiku, sipali je u drvene džezve iz kojih su pili vodu, pa se vraćali, sjedali na svoje skemlije i nastavljali uporno i tvrdoglavo da biju željezom u kamen, bijeli od kamene prašine da su im, kao prikazanjima, samo oči virile. Ali nikom nije palo napamet da ih prijavi Bahtiji, kotorskom predstojniku, koji bi se povremeno dovozio kočijama od Cazina pa nadgledao poslove i raspitivao se koliko će još kamena trebati, je li im sve potaman i hrane li ih domaćini dobro, pa bi provocirao i, ko biva, u šali pitao, izvrćući pod dalmatinski, a pricmrče li se bevanda barem nediljom.
A bio je dobar čovjek taj Bahtija i narod ga je volio. Kad bi vidio da je pretjerao sa svojim radoznalim zapitkivanjima, okrenuo bi, kođoja, na šalu, pa bi im rekao da mogu popiti kada diljaju kamen za crkvu, ali kada tešu onaj za džamiju, onda jok, to ne valja, nije halal i neće u kabul. I tu bi, uz riječ kabul, ponovo uzvraćao “na ozbilju” i mudrovao da oni to dobro znaju jer šta su kamenja po Bosni za džamije isklesali mogle bi se četiri rive podići u Šibeniku, u Zadru, u Trogiru.
Tih godina pod kulama starog kladuškog grada, koji se na cijeloj Bosni posljednji predade Austrijancima, gradile su se dvije bogomolje, i crkva i džamija, jedna od druge ni sto metara. Vidjela nova vlast to po nekim drugim krajevima Bosne pa zakovrnula da i ovdje bude tako, a za nadglednika radova postavila Bahtiju. Ali i bez Bahtije znao se red i da se onaj ko radi na izgradnji džamije ne treba primicati alkoholu i tačka. Samo što je s Krajišnikom uvijek bilo tako da se taj nikada nikakvih propisa nije pridržavao doslovce, pa ni tih. Ako je iko to znao, onda su to bili Dalmatinci koji su s ovim ljudima trgovali i sarađivali stoljećima. Pa stoga nikom nije bilo čudno da se u cijeloj Kladuši nije našao ni jedan jedini čovjek kojem bi palo napamet da ih prijavi i da ostanu ljudi bez posla.
Naprotiv, bilo je i takvih slučajeva kada bi neki domaćin, koji se malo više zbližio s Dalmatincima, u dane kada bi na njegovu čeljad došao red da priprema ručak i iznosi ga ne meraju, gdje je iz dana u dan raslo bijelo kameno brdo izdiljano u kocke, pa znao da odavno niko od njih nije išao kući te im zalihe bevande sasvim presahle, podmetnuo bi taj flašu domaće brlje u bošču s hranom i silno ih obradovao. Ali, kako god su mogli bevande piti po cijeli dan a da se na njima ništa ne pozna, tako su bili slabi prema domaćoj šljivovici. Hvatala ih je brzo, kao djecu, smijali su se stariji, i bacala ih u takvu sjetu i sevdah da bi do iza ponoći znali posjediti uz potok, pričajući o moru ako bi ih ko imao slušati.
Domaći ljudi, pravoslavni, uzvraćaše im pričama o Karađorđu Mrkonjiću, koji je posljednjih godina osmanske vladavine ustančio po ovim krajevima i pokazivahu im prema Petrovoj Gori i Ćorkovači, e tu se skrivao i četovao, a sad, ozbiljno se priča, treba da postane kralj; katolici što su dolazili s Maljevca utorkom na pijacu uzvraćahu im pričama o banu Jelačiću Bužimskom i o tome kako jedne prilike, samo zbog toga što mu osmanski kapetani ne htjedoše vratiti jedno obično čobanče koje su otrgli od stada, udari na Podzvizd i zametnu se takvo kreševo da se cijela Krajina dignu na noge, i ova i ona preko Glinice; a muslimani im uzvraćahu pričama o Muji Hrnjici i njegovom bratu Halilu, koji su živjeli u tim kulama na starom gradu i bili takvi junaci da su znali izbiti i na to njihovo more sve ganjajući kaurske kapetane i njihovu vojsku. A Dalmatinci bi se samo dobrohotno smješkali i na svaki spomen mora zabacivali glavom kao da im je suđeno da ga nikada više ne vide, a onda bi zapjevali kakvu krajišku pjesmu, pa dalmatinsku, i tako sve dok ih umor ne bi savladao i san razbacao na sve strane.
Svu zahvalu za gostoprimstvo, koje je trajalo tri godine, i za pažnju koju su im posvećivali domaći ljudi do te mjere da su pred njima počeli izgovarati njihove riječi – pa ne bi rekli sahan nego pjat, i ne bi rekli čakija nego brtulin, i ne bi rekli findžan nego čikara, i ne bi rekli tava nego pršura, i ne bi rekli krastavac nego kukumar – Dalmatinci izliše u onim danima kada je došao red da se njihove kamene kocke slože u džamiju. I danas se kaže da u cijeloj Bosni nema čvršće munare od kladuške. A može se to reći samo zahvaljujući tim bezimenim dalmatinskim radnicima koji su, tri godine odvojeni od vlastitog doma, utjehu našli ovdje, među ovim grubim Krajišnicima, koji s površine izgledahu hladni i nepristupačni kao da ih nisu žive majke rađale već ih oni klesali iz kamena, ali kada ti dozvole da razmakneš te njihove oklope, onda nađeš ondje pravo more, sve od pamuka, bijelo, da se valjaš i uživaš u njemu tri godine ako treba i da nikom ne dosadiš. Svoju ljubav prema ovom narodu provukli su kroz cijelu munaru.
U svakom kamenu načinili su po jednu rupu pa kroz nju provukli željezne šipke debele 20 milimetara. I povrh svega, na kraju svaki uzidani kamen zališe olovom. Može nebeski svod da se sruši, ali ova munara, jok, sikter, rekoše na kraju kada sve bi gotovo, potpuno svjesni da za tri godine nisu naučili na kojem se mjestu tačno upotrebljava ta riječ, sikter, koju su tako zavoljeli da bi je nosili sa sobom i u Dalmaciju i posvud gdje su radili i često je izgovarali, onako, iz čista mira, samo da je oslušnu i uzmu joj mjeru. I nasmijaše se, a ljudima domaćim, koji su ih prvi put gledali a da nisu prekriveni bijelim kamenim prahom, dođoše sad nekako isuviše stvarni.
Ali ne dadoše Krajišnici nāma. Niko njima nije dobro učinio a da oni trostrukim dobrom ne uzvrate. Ne dopustiše Dalmatincima da odmah idu kući prije nego džamija bude i zvanično otvorena. A taj dan, 27. septembra 1901, načiniše takvu feštu da se o njoj pedeset godina jednakom snagom pripovijedalo, i ovdje u Krajini i ondje u Dalmaciji. I ne samo da obukoše narodnu nošnju, i opasaše sablje i zaigraše kolo i nagizdaše konje, dovedoše najbrže vrance pa načiniše mejdan, i obdulju za najbrže trkače, i hrvače koji su se satima, namazani uljem, nosali, kao kakvi divovi, ovdje na meraji, i pehlivane koji hodaše na gajtanima razapetim među kulama starog grada, već nagovoriše kotarskog predstojnika Atifa Omara Bahtijarevića, njihovog Bahtiju, da dovede iz Bihaća, Banje Luke, Zagreba, Karlovca, odasvud, najbolje bicikliste, te organiziraše i biciklističke trke, koje niko od njih do tad nije vidio.
U spomen na taj veliki dan za Veliku Kladušu ostade jedan natpis uklesan u kamenu i jedan kratki novinski članak koji, požutio, čuči u sarajevskom arhivu, a među njegovim slovima mreška se atmosfera onog davnog dana od prije 120 godina, kada je Velika Kladuša dobila džamiju klesanu u kamenu, čvrstu da je nema do Stambola i bijelu da u nju ne možeš gledati. Tekst je objavljen u tadašnjim novinama Nada, ali tek tri mjeseca nakon proslave, kada dalmatinski majstori bijahu već daleko, tešući zgrbljeni na svojim skemlijama kamen pod nekim drugim starim gradom i pričajući novim domaćinima da im niko nije priredio takvu feštu kao ti ludi Krajišnici pod kulama kladuškim – sikter i velehavle.
I novinar Aleksandar Ravlić u monografiji Velika Kladuša kroz stoljeća piše da je čin otvaranja džamije donio do tada najveće slavlje u ovom kraju, pa citira članak iz Nade: “Nakon svečana banketa priredile se popodne konjske, pješačke i koturaške trke, a svu tu sliku okitiše ljepe narodne igre. Uveče je blistala starinska Kladuša i džamija u njoj u žarkim šarama bengalskog svjetla i vatrometa.”
Natpis je uklesan nad džamijskim vratima i oni koji razumiju turski, a znaju čitati arapske harfove kažu da piše ovako: “U ovaj kraj prispio je jedan sretnik (Bahtijar) / A kojeg su svi mještani zavoljeli / Taj Bahtijar podigao je ovu časnu džamiju / Pa neka mu je stanište u Džennetu, a drug jari-gar (Ebu Bekir). Godina 1319” (1901).
Historičari kazuju da je iste godine kotarski predstojnik Bahtija dao da se u Kladuši izgradi i pravoslavna crkva. Posvećena je Svetom Georgiju i nalazi se svega stotinjak metara ponad džamije. Ali zašto se na njeno otvaranje moralo čekati punih dvanaest godina? Kazuju da je osveštana tek 1913. i da je i tada u Kladuši priređeno veliko slavlje, možda ravno onom za otvaranja džamije, ali to ne možemo sa sigurnošću znati jer niko ne navodi kakvo je bilo niti ga opisuje. Ako znamo kako su se tada po manjim bosanskim gradovima i mjestima teškom mukom skupljali prilozi i gradile crkve, onda nam neće biti teško pretpostaviti da je ova crkva možda započeta kada i džamija, ali je dovršena desetak godina kasnije. Uglavnom, novine nisu zabilježile njeno osvećenje, niti je ko imao potrebu da na zidovima njenim ili na ulaznom portalu uklesuje kakav zapis koji bi nam nešto kazao o tome.
Na Crkvi svetog Georgija, uz ulazna vrata, stoji spomen-ploča, ali ne govori nam ništa o vremenu gradnje i tadašnjim ljudima koji su voljeli svog Bahtiju i dugo se sjećali života s Dalmatincima što ’no pijahu bevandu kao vodu i po cijeli dan bijahu supjani. Ne, govori nam ta ploča da upamtimo taj 19. juli 1941. godine, kada su u ustaškoj hajci za pravoslavnim stanovništvom Cazinske krajine ovu crkvu iskoristili kao stratište. “U teškom vremenu ustaškog bezumlja 1941. godine u ovoj crkvi na zvjerski način ubijeno je nekoliko stotina Srba, među kojima najviše žena, djece i staraca. Spomen-ploču podiže narod Velike Kladuše.”
Da zanijemi čovjek. I da klekne pred ova slova i pred ovu crkvu uz čiji se zvonik uspinjahu tolike nevine duše i da zapali stotinu svijeća. U mraku ispod sklopljenih vjeđa osjeti kako mu se cijela utroba raspada i kako mu se duša mrvi u lug. Ali, nije ga strah. On i dalje jednako dopušta tom bolu da ga prožima i da raste u njemu, svom silinom, sve dok se ne slome pod njim desetljeća vremenskih naslaga i sa svih strana začuje sablasne krike umorenih na pravdi Božijoj. I poželi tad u bol sav da se pretoči i da ga ona okrilati pa da poleti nad ovim gradom, uzvišen kao orao nad svim što je ispod njega. I da krikne odozgo, s nebesa: Hvala svakom Krajišniku i svakom Bošnjaku i svakom onom ko je za Agresije na Bosnu, kada su na agresorskoj strani sve džamije bile sravnjene sa zemljom, prošao pored ove crkve i nije ni pomislio na osvetu i hvala svakom onome ko zastane pred ovom pločom i pročita opomenu ispisanu na njoj. I molitva, odavde, iz Kladuše, sve i jednom jedinom Bogu, da nikada više, niko, svoje bogomolje i nacionalne spomenike kulture ne ukrašava ovakvim pločama, pred kojima u čovjeku usahne svaka riječ pa naprosto zanijemi.