Telefonski razgovor između američkog predsjednika Donald Trump i izraelskog premijera Benjamin Netanyahu ponovo je otvorio pitanje dubokih razlika unutar zapadnog savezništva kada je riječ o budućnosti sukoba na Bliskom istoku. Prema informacijama američkih medija, razgovor je protekao u izrazito napetoj atmosferi nakon što je Iran signalizirao spremnost na mirovni aranžman zasnovan na političkim i sigurnosnim ustupcima koje smatra rezultatom vlastite strateške izdržljivosti.

Dok Washington ispituje mogućnost diplomatskog izlaza iz krize, Tel Aviv insistira na nastavku vojnog pritiska, smatrajući da bi svako usporavanje operacija moglo dugoročno oslabiti izraelsku poziciju odvraćanja u regionu. Upravo ta razlika u pristupu pokazuje da se aktuelni sukob više ne može posmatrati samo kao pitanje regionalne sigurnosti, nego kao dio šire geopolitičke transformacije međunarodnog sistema.

U tom kontekstu posebnu pažnju izazvale su nedavne diplomatske aktivnosti prema Kini, koje sve više potvrđuju da Peking postaje centralna tačka globalnog političkog balansiranja.

Posjeta Donalda Trumpa Kini bila je fokusirana na redefinisanje ekonomskih i strateških odnosa između dvije najveće svjetske sile. Iako su trgovinski sporovi i tehnološka konkurencija ostali dominantne teme, razgovori su pokazali da Washington pokušava spriječiti potpuno geopolitičko približavanje Pekinga i Moskve. Američka administracija svjesna je da bi čvrsti kinesko-ruski savez značajno ubrzao kraj unipolarnog sistema koji je nastao nakon Hladnog rata.

Trumpova delegacija posebno je insistirala na pitanjima trgovinskog balansa, kontrole tehnoloških lanaca snabdijevanja i kineskog uticaja u Indo-Pacifiku. Međutim, iza ekonomskih tema krila se mnogo šira strateška dimenzija - pokušaj da se Kina zadrži u okviru kontrolisanog rivalstva sa SAD-om, bez potpunog prelaska u otvoreni blokovski sukob.

Istovremeno, posjeta ruskog predsjednika Vladimir Putin Kini imala je potpuno drugačiji ton. Moskva i Peking demonstrirali su visok nivo političkog i vojnog partnerstva, šaljući poruku da zapadne sankcije i pritisci nisu uspjeli izolovati Rusiju. Tokom sastanaka sa kineskim predsjednikom Xi Jinping poseban akcenat stavljen je na energetsku saradnju, trgovinu u nacionalnim valutama, razvoj alternativnih finansijskih mehanizama i jačanje zajedničkih infrastrukturnih projekata kroz Evroaziju.

Kina i Rusija sve otvorenije grade paralelne ekonomske i političke strukture koje bi dugoročno mogle smanjiti dominaciju američkog dolara i zapadnih finansijskih institucija. Upravo zbog toga Peking danas nije samo ekonomska sila nego i ključni geopolitički faktor oko kojeg se oblikuje novi međunarodni poredak.

Aktuelna kriza između Izraela i Irana tako postaje mnogo više od lokalnog rata. Ona predstavlja prostor u kojem se prelamaju interesi SAD-a, Rusije, Kine i regionalnih aktera poput Irana, Saudijske Arabije i Turske.

Washington pokušava spriječiti širenje sukoba koje bi dodatno destabilizovalo energetska tržišta i ugrozilo američke prioritete u Aziji. Za SAD strateški fokus već godinama ostaje usmjeren prema Indo-Pacifiku i rastućem rivalstvu sa Kinom, zbog čega dugotrajan i nekontrolisan rat na Bliskom istoku predstavlja ozbiljan teret.

S druge strane, izraelsko rukovodstvo smatra da je upravo sada trenutak za maksimalni pritisak na Iran i njegove regionalne saveznike. Izraelska sigurnosna doktrina decenijama počiva na konceptu vojne nadmoći i preventivnog djelovanja, pa se svaki kompromis sa Teheranom doživljava kao potencijalno slabljenje sistema odvraćanja.

Iran, međutim, koristi novu međunarodnu dinamiku kako bi ojačao svoju poziciju. Sve bliži odnosi Teherana sa Moskvom i Pekingom omogućavaju mu da se djelimično oslobodi zapadne izolacije i uključi u alternativne ekonomske i sigurnosne tokove nastajućeg multipolarnog svijeta.

Najvažnija poruka cijele krize jeste da se međunarodni odnosi ubrzano mijenjaju. Period nesporne američke dominacije nakon raspada Sovjetskog Saveza postepeno ustupa mjesto kompleksnijem sistemu u kojem više velikih sila istovremeno oblikuje globalna pravila.

Intervencionizam više nije ekskluzivno pravo samo Sjedinjenih Američkih Država i njenog instrumenta u obliku rogobatne vojne sile. Danas Kina, Turska, Pakistan, Indija, Saudijska Arabija, Južna Koreja, kao i Poljska i Ukrajina, zajedno sa starom gardom iz evropskog dijela NATO-a, svi posjeduju kapacitete sile sa kojom mogu da se odupru bilo kojoj velikoj sili koja počiva na skupoj simetričnoj vojnoj moći.

Jednostavno, moderna tehnologija rata, koja je dostupna svima, pregazila je mogućnost klasične koncentracije velike vatrene moći, što velikim silama onemogućava apsolutnu dominaciju u vojnom, diplomatskom i političkom smislu. Rusija je to iskusila u Ukrajini, a Amerika je upravo na konopcima sa Iranom, nakon uspješne epizode u Venecueli.

Ako Iran i Ukrajina uspiju da se odrhvaju iz klinča sa Izraelom i Trumpovom Amerikom, odnosno Putinovom Rusijom, to će biti kraj ere dominacije intervencionizma.

Kina nastupa kao ekonomski i diplomatski centar procesa eutanazije intervencionizma, pažljivo balansirajući sa Tajvanom kako bi izbjegla isti scenarij. Ako se i desi da Kina interveniše na Tajvanu, to mora biti apsolutni uspjeh ostvaren u prvih 100 sati - sve drugo je katastrofa.

Za to vrijeme poljuljana Rusija pokušava vratiti status globalne sile upravo kroz strateško partnerstvo sa Pekingom, dok SAD teturaju kao grogirani bokser, nastojeći ostati na nogama u borbi sa Iranom i očuvati postojeći međunarodni poredak balansiranjem između sukoba i diplomatije.

U takvom okruženju ratovi na Bliskom istoku više nisu samo regionalni obračuni. Oni postaju instrument globalnog nadmetanja za politički utjecaj, kontrolu energetskih pravaca i oblikovanje buduće arhitekture međunarodnog sistema.

Upravo zato svaka nova eskalacija između Izraela i Irana ima posljedice koje daleko nadilaze granice samog regiona. Upravo je to argument iz Washingtona koji se u Tel Avivu ne prihvata. Zato treba sa zanimanjem pratiti nove izbore u Izraelu. Možda Amerikanci obaranjem Netanyahuove vlade traže izlaz iz postojeće vrlo delikatne situacije sa Iranom. To ostaje da se vidi. Bilo kako bilo, genocid u Gazi ostaje činjenica oko koje historija, a i Haški sud, tek trebaju da donesu konačnu presudu.