Pamtim ga. Stajao je tu valjda od pamtivijeka. Zato sam se i osjećao sigurno kad se tu oslonim.
Strah me je brda gdje sam nikao
gdje sam rastao
Tu je sjekao nož mi korijen
mrzlim sječivom
Putovao sam
sanen
budeći se tek tren
kad bi mi na stopu u drvoredu
pao kesten
U prodavnici na uglu netom
vidjeh sepet
u njem do kestena kesten
i kao u sjećanju
prepoznah u sebi jesen
Drvored kojim sam basao
od klupe do klupe
osmijehe je brojao žena
na čijim licima
smrt sam prepoznavao
svoju
što se kao kesten
ka slivniku kotrljala
Bila su to kestenova vrata korza.
Sve me to podsjetilo na događaje jedne studentske noći.
Bili smo zaista mladi i sve nam je bilo vezano uz svijet teatra koji se događao svuda oko nas.
I istodobno gledaoci i sudionici.
Kakav izazov!
Mnogo nas je bilo. Svako je imao svoju posebnost. Ipak, isticali su se Nino, Tahir i Boris.
Vidim nas kao zaleđene slike iz nekog drugog vremena.
Slike sa zaleđenog jezera koje se pomjeraju kao uspomene što se sudaraju jedne s drugima.
Iznad jezera je dvorac. Nalik na jastreba.
Takvo mu je i ime.
Jastrebarsko.
Bio je neki praznik i dvorac-muzej, zatvoren za druge, dočekao nas je kao kuća u koju dugo nismo svraćali.
Kuća u kojoj smo odigrali predstavu čiji dijelovi i dalje žive i preobražavaju se u svijesti sudionika.
Nikad tu predstavu nisam zaboravio. Ponekad je iznenadno vidim, kao u snu, s nekim novim prizorom, kao da mi želi nešto kazati, a potom nekako nervozno iščezne umotana u plašt tajanstva.
Pamtim selo lijepog imena Lipovac.
Iznad sela je poznati manastir dvostrukog imena sa stablima koja koračaju naokolo poput nervoznih putnika.
Bio sam tad vojnik.
Došli smo jednog dana u kamionima s opremom i iskrcali se na rubu smrdljivog potoka koji je očito nekad bio pristojno uređen. I lijepi mali kameni most ispred školske zgrade jasno je svjedočio o tome.
Kako su ga stanovnici ovdašnji pretvorili u jadnu deponiju koja je sve gušila, nije jasno.
Smrad je napadao sve oko sebe.
Čistili smo potok čitav dan. U početku je to ličilo na nemoguću misiju, a što je vrijeme više prolazilo, preobražavalo se u izlet i, kad smo spojili pripremljene cijevi do samog vrela – moglo se disati.
I zaboravljeni mirisi su stizali do nosnica.
Prije svih lipa.
Predvečer su došle djevojke u nošnjama sa svježim lepinjama i janjećim pečenjem. Bilo je i pivo, naravno.
Mnogo godina kasnije jedan mi je sonet pomogao da se sjetim dana u tom selu.
I Skenderovih stihova koji su u školskoj biblioteci čekali da ih neko otvori.
Dotad su ih čitale samo oči jorgovana koji je virio kroz prozor.
Sličan jorgovan je, daleko odavde, kucao na moj prozor i skrivao svoj tajnoviti ljubičasti miris.
I moj sonet SKENDER U SARAJEVSKOJ KIŠI vidim kao oči jorgovana.
U pljusku ledene kiše s ovratnikom brončanim
Sjećaš se pupoljka munje, lahkog poput lijeka
Srčeš srh zavičajni, vonj konja, miris mlijeka
I brodiš usred granata, nevidljiv, kip pramčani.
Više nisi ni mjed. U podrum su ti glavu skrili.
Izgnanik pred svojom bistom praznom traži grad i dom.
Iz zemlje te slijede čitači i bruje gradom,
Šejtanski svrtak raste, mač u pjeni čini cvili.
Glava od tuča tumara, u njoj odzvanja sonet
Tevhid za mrtvu majku, zemlju, tarih za munaru
Duha, dok ne srne u zviježđa sna – mišljen komet
Čija slika, paun blještavi, trne u bunaru.
Raspukla se ko jelek hrsna i srhna krajina
Kroz nju teče nebo, u njem smaragdna riba ina.
