Širenje Osmanskog Carstva na Balkanu imalo je svoje historijske etape, a započelo je još u periodu sultana Murata I, da bi se, u smislu rapidnog ekspanzionizma, završilo krajem 16. stoljeća, konkretno, na području Bosne osvajanjem Bihaća 1592. godine. Također, to širenje imalo je i svoje kulturološke i graditeljske etape. Mapa razvoja osmanske arhitekture u Jugoistočnoj Evropi ima svoje stilističke zone.
S obzirom na to da su Osmanlije zavladale Makedonijom u drugoj polovini 14. stoljeća, u ovoj zemlji očuvalo se dosta primjera brusanske i ranocarigradske arhitektonske gradnje. U Skoplju, naprimjer, imamo dva važna spomenika ovih stilova: Isa-begovu (1475) i Mustafa-pašinu džamiju (1492). Ovo isto važi i za Grčku i Bugarsku. Primjere ranocarigradske škole vidimo i na Kosovu, a Sultan Fatihova džamija u Prištini (1461) svakako je najpoznatiji.
I u Bosni je osmanska arhitektura imala svoj postupan razvoj, sukladan teritorijalnom širenju s jedne i oblikovnom evoluiranju s druge strane, sadržavajući kako osnovne koncepcijske i morfološke postulate osmanske zvanične arhitekture, tako i brojne lokalizme koji su dali poseban doprinos ovoj temi. Dolazak Osmanlija na naše prostore podudario se s početkom razvoja ranocarigradskog stila, koji je baš u to vrijeme i s osvajanjem Istanbula preuzeo primat u gradnji. Naša najstarija jednokupolna džamija bila je Sultan Fatihova ili Careva džamija u Sarajevu iz 1457. godine, izgrađena od osnivača grada Isa-bega Ishakovića. Međutim, originalan projekt nije sačuvan.
Vjerovatno je svojim izgledom ličila na rana istanbulska zdanja. Zbog toga su druge rane džamije, poput džamija Mustafa-bega Skenderpašića – Skenderije (1518), ili Čekrekčijine džamije (1526) najvjerovatnije svoj uzor našle u Carevoj. Sve one imale su nizak molitveni kubus i nisko postavljenu kupolu. Ovaj manir nastavljen je i s Hadži Bali-begovom (Kuršumlijom) džamijom u Kladnju (1544/45) i s Hasan-aginom (Jeni) džamijom u Travniku (1549). Određeni stilski pomak mogao se uočiti kod Havadže Duraka džamije iz 1528. godine, koja je nagovještavala prelaz iz ranocarigradskog u klasični stil, težeći vertikalizmu i jasno izdefiniranim konstruktivnim elementima sugerirajući početak nečeg novog i velikog u arhitekturi Bosne 16. stoljeća, pa je njen značaj mnogo veći nego što se to do sada mislilo.
Ne smijemo zaboraviti da je i Gazi Husrev-begova džamija građena u ranocarigradskom stilu i da kao takva predstavlja jedno od najvrednijih (ali i posljednjih) zdanja rađenih u tom maniru. Njen arhitekta bio je glavni mimar Osmanskog Carstva Adžem Esir Ali, koji je zajedno s Mimarom Hajrudinom bio i rodonačelnik novih kretanja koja su nagovijestila klasični period.
Radovi na Gazi Husrev-begovoj džamiji završeni su 1531. godine, a to je, ukupno gledajući, posljednje veliko i značajno zdanje osmanske arhitekture prije pojave Mimara Sinana i njegovih projekata. Prema tome, ova džamija predstavlja i poseban slučaj, a svojom veličinom i kompleksnošću nadilazi sve što je izgrađeno na Balkanu, te je najznačajniji objekt osmanske arhitekture izvan granica današnje Turske. Da je podignuta u Istanbulu, bila bi jedna od najvećih istanbulskih džamija, što opet govori o značaju takvog projekta za Sarajevo. Zdanje impresionira svojom veličinom i svečanim dojmom koji ostavlja na posmatrača, te raskošnim enterijerom i gotičkom visinom od 24 metra i munarom od 45 metara.
Ono što je ponajviše svrstava u ranocarigradske izvedbe jeste prostorna koncepcija u obliku obrnutog slova T. Bočno od centralne kupole nalaze se tetime (tabhane), dopunski molitveni prostori koji predstavlja eho zavijske tradicije. Naime, takve bočne prostorije, veoma slične ovima u Begovoj džamiji, u 15. stoljeću, ali i ranije, bile su određene kao posebne prostorije za ibadet i zikr, koji su ponajviše upražnjavali derviški krugovi. U njima su se mogla održavati i predavanja te različite ceremonije. U tom smislu bismo ih mogli opisati kao prostorije za dodatne vjerske aktivnosti koje su uskim prolazom bile spojene s centralnim molitvenim prostorom.
Zavijska tipologija poslije će izgubiti na značaju pa će sve više postajati integralnim dijelom džamije, što se može vidjeti i u primjeru Begove džamije, gdje su tabhane u potpunosti izgubile nekadašnju funkciju, te su širokim prolazom spojene s centralnim dijelom građevine. S prednje strane Begove džamije prostire se velika polukupola, zbog čega je molitveni prostor bio dodatno proširen i razrađen. Vanjski izgled ostavlja dojam monumentalnosti, ali i glomaznosti s osjećajem da je autor učinio sve što je mogao da usaglasi ogromne mase i ostavi koliko-toliko skladan dojam. Poslije Gazi Husrev-begove džamije više ništa tako veliko neće biti ponovljeno u Bosni, ali ni šire. Međutim, i dalje će se graditi relativno velike džamije. Jedini pandan Begovoj džamiji, barem kada je u pitanju razvedenost unutarnjeg prostora, bila je Ferhad-pašina džamija u Banjoj Luci, koja datira iz 1579. godine i dolazi iz ateljea Mimara Sinana.
Džamiju krasi izuzetna elegancija – iako je Gazi Husrev-begova džamija u mnogim segmentima neusporediva s ostalim primjerima na Balkanu, i Ferhad-pašina predstavlja izdvojen projekt koji je na mnogo manjoj skali veličine objedinio klasičnu osmansku težnju prema jedinstvu prostora unutar jedne razrađene sheme gdje su uobičajene bočne tetime, koje smo mogli vidjeti u ranocarigradskom stilu i u primjeru Begove džamije, sada izmijenjene i u potpunosti integrirane s centralnom molitvenom zonom. U ovom slučaju tetime egzistiraju kao dodatna bočna proširenja, ali u jedinstvu s ostalim prostorom. Lijevo proširenje služi kao mjesto za galeriju, odnosno mahvil, dok je u desnom smješten mihrab. Prema tome, ako ćemo napraviti poređenje s Gazi Husrev-begovom džamijom, ovdje su tetime inkorporirane u centralni prostor, a ne izdvojene kao zasebne prostorije. Ferhad-pašina džamija jedinstven je projekt klasične osmanske arhitekture u Bosni i kao takav nije bio ponavljan s obzirom na to da je fokus bio zadržan na jednoprostornim kupolnim džamijama.
U Istanbulu se s izgradnjom Šehzade Mehmed džamije (1548) i nešto ranijim ustoličenjem Mimara Sinana za glavnog arhitektu Carstva (1539) formira klasični stil koji će definirati osmansku arhitekturu sve do polovine 18. stoljeća. To će imati odraza i u Bosni. Kvalitet ovdašnjih projekata bio je tako dobar da bismo klasičnu osmansku jednokupolnu gradnju džamija mogli svesti samo na primjere iz Bosne, s obzirom na to da se one ovdje pojavljuju u najčišćem stilističkom obliku, koji je više došao do izražaja negoli i u samoj Turskoj.
Nažalost, većina je te arhitekture anonimna. Danas znamo arhitekte samo četiri kupolne džamije: Gazi Husrev-begove (Adžem Esir Ali), Karađoz-begove (Mimar Sinan), Aladže (Ramadan-aga) i Ali-pašine (Mimar Ferhad). Međutim, ono što znamo jeste da su njihovi projekti dolazili iz zvanične sultanske arhitektonske radionice i da su bili izuzetno kvalitetni. Zlatno doba izgradnje velikih kupolnih džamija u Bosni možemo datirati od 1531. godine i gradnje Gazi Husrev-begove džamije pa sve do 1617. godine i izgradnje Koski Mehmed-pašine džamije. Osim spomenute dvije, tu svakako treba izdvojiti Sultan Fatihovu (Carevu džamiju) (1565), Ferhad begovu (1561/62) i Ali-pašinu (1560/61), sve u Sarajevu, Aladžu u Foči (1549), Ferhad-pašinu (1579) i Arnaudiju (1594) u Banjoj Luci, Sinan-begovu u Čajniču (1570), Jusuf-pašinu (Kuršumlija) u Maglaju (1560), Karađoz-begovu u Mostaru (1557/58) i Hadži Alijinu u Počitelju (1562/63).
Naravno, ovo nisu jedine, ali su džamije koje reprezentiraju visok stil gradnje i izuzetan umjetnički domet. Sve one slijede matricu zrele osmanske arhitekture, stilistički su u potpunosti zaokružene i ostavljaju dojam tehnički veoma uspješno izvedenih objekata. Međutim, upitajmo se šta je to konkretno što ove džamije izdvaja kao vrhunska ostvarenja.
Za Osmanlije je arhitektura velikim dijelom bila matematički problem i zadatak koji je imao za cilj usklađivanje opće cjeline s detaljima, i obrnuto, što bi značilo da su proporcijski odnosi bili ključni u stvaranju harmoničnih utisaka. Taj geometrijski naglasak posebno dolazi do izražaja kod jednoprostornih kupolnih džamija i potrebe usaglašavanja glavnog molitvenog prostora, odnosno centralnog arhitektonskog kubusa, s elementima kao što su bili kupola, tambur, munara i trijem. Tajna je bila u odnosima između veličina i izvođenju pravilnih stilističkih oblika. To je bila naglašeno simetrična arhitektura koja je ostavljala skladan vizualni dojam.
Iako monumentalna, u njoj ste se osjećali veoma ugodno, bez prizvuka gotičke ekstatičnosti, pa je osjećaj za formu bio bliži renesansnom poimanju prostora. Spoljašnjost i unutrašnjost bili su sasvim usklađeni. Enterijer nije trpio prevelika eksponiranja pa je u svemu tome dekor bio samo decentno naglašen. Nije se računalo na robusnu plastiku ranijih tradicija pa su kapiteli, ugaoni mukarnasi ili mihrabi imali veoma odmjeren ukras koji se odlično uklapao u opću strukturu građevine. Nigdje tu ne možemo primijetiti “barokne” forme, ništa što bi bilo preeksponirano za naše oči, već samo blage prelaze savršeno inkorporirane u cjelinu.
Ipak, izgleda da nisu sve džamije dolazile iz sultanskih radionica već da je određen broj kupolnih ostvarenja bio produkt domaćih arhitekata. To se prije svega odnosi na Hercegovinu, odnosno dijelove zemlje koji su gravitirali Mediteranu i čija je arhitektura vidljivo bila drugačija od one u unutrašnjosti, a što se najviše ogledalo u vrsti i obradi kamena, kao i u načinu gradnje koji je dugovao ranijim srednjovjekovnim tradicijama. Osim projekata koji imaju kreativnu crtu sultanske radionice (Karađoz-begova, Koski Mehmed-pašina i Hadži Alijina džamija), u Hercegovini je izgrađeno nekoliko džamija koje su tipičan produkt podneblja u kojem su nastale. Iako se neke, u principu, drže zvanične škole gradnje, u njima ne vidimo strogost stila, dok je obrada plastičnih elemenata bila odraz nadahnuća lokalnog majstora čije se umijeće oslanjalo na ono što je mogao saznati iz duge loze ranijih graditelja, a pogotovo kroz sublimaciju graditeljstva različitih konfesija. Tipičan primjer takve gradnje jeste Vučijakovića džamija u Mostaru (prije 1564) te tri džamije u Livnu – Hadži Ahmeta Dukatara (između 1562. i 1574), Lala-pašina – Beglučka (1577/78) i Bali-age Ljubunčića – Čaršijska (između 1530. i 1550), za koje bismo mogli reći da su lokalne interpretacija osmanskog stila.
Iako kupolnu arhitekturu džamija najviše vežemo za 16. stoljeće, ona je zadirala i u 17. stoljeće. Međutim, s vremenom je tempo gradnje opao. Kasnija zdanja, iako su se razvijala na klasičnoj tradiciji, dobijala su nove oblike, velikim dijelom zasnovane na promjenama koje je uzrokovao tzv. osmanski barok, kao i primjenom lokalizama. Posljednje takve džamije u 19. stoljeću izgradili su Husein-kapetan Gradaščević (1826) u Gradačcu, zatim sultan Abdul Aziz u Brezovom Polju (1862) i Ali-paša Rizvanbegović (1848) u Blagaju nadomak Mostara.
Međutim, osim kupolnih, na Balkanu se gradio i jedan sasvim drugačiji tip džamije, bez kupole, s kosim krovom i crijepnim pokrovom. Takva konstruktivna tipologija svoje korijenje vuče iz seldžučke arhitekture, gdje je kupolna gradnja bila ograničena i gdje su velike molitvene površine bile pokrivene različitim kosim i rebrastim krovnim sistemima, a koji su se oslanjali na veći broj stubova ili stubaca. Kada je kasnije prednost definitivno otišla na stranu kupole, džamije s kosim krovom dobijaju nešto skromnije dimenzije iako se do danas sačuvalo nekoliko izuzetnih primjera ovakve arhitekture. S obzirom na to da s vremenom više nije bilo direktnog kontakta sa seldžučkim naslijeđem, historičari su porijeklo džamija s kosim ili četverovodnim krovom počeli izvoditi iz vernakularne arhitekture. To, svakako, ima smisla i na poseban način se odrazilo na području Bosne.
Prema tome, na Balkanu su, uporedo, ali različitom dinamikom, tokom čitavog osmanskog perioda građene dvije vrste džamija; kupolne, i one s kosim/četverovodnim krovom. Ovdje ne govorimo o paralelnoj historiji, niti se može tvrditi da ova dva pristupa nisu imala doticaja, ali se, s druge strane, može primijetiti određena uslovljenost koja se, recimo u Bosni, zasnivala na ekonomskoj dinamici i urbanističkim prioritetima, pri čemu su neke značajnije gradske cjeline, poput Sarajeva i Mostara, mogle priuštiti veće i kompleksnije arhitektonske projekte.
Međutim, i tu je primjetan određen relativizam. Oduvijek se mislilo da je izraz “monumentalno” isključivo vezan za kupolne džamije, što je samo jednim dijelom tačno. Iako su džamije poput Gazi Husrev-begove, Ferhad-pašine ili Karađoz-begove bile i ostale nenadmašne u svojoj veličini i ukupnoj arhitektonskoj ljepoti, isto su tako i džamije s kosim krovom mogle projicirati veličinu i raskoš, a ne samo priskrbiti epitet skromnog mahalskog zdanja. U tom smislu čak i neke kupolne džamije, poput Hadži Bali-begove u Kladnju, izgledaju jako skromno ako se uporede s džamijom poput Sulejman-pašine (Šarene) džamije u Travniku, koja ima kosi krov.
Kada govorimo o džamijama s kosim/četverovodnim krovom, postoje razlike u zavisnosti od geografske pozicije. U centralnim i sjevernim dijelovima naše zemlje dominirali su drvo i ćerpić/cigla, a u južnim kameni materijal. To naravno ne znači da i u sjevernim dijelovima nisu građene džamije od kamena, već je riječ o tome da je u njihovom slučaju drvo veoma često bilo utkano u konstruktivne elemente, mnogo više negoli je to bio slučaj na jugu. Najočitiji primjer toga jesu drvene munare, koje pretežno možemo vidjeti u centralnim i sjevernim dijelovima dok su se na jugu uglavnom gradile kamene. Prema tome, osnovna podjela, kada su u pitanju džamije s kosim/četverovodnim krovom, jeste podjela na zonu Mediterana i zonu kontinentalne Bosne. Nekada je zona Mediterana pod osmanskom upravom obuhvatala mnogo širi prostor od današnje Hercegovine, ali ako posmatramo specifičan stil “mediteranske džamije s kosim krovom”, onda tu liniju možemo slobodno pomaći sve do Konjica, koji na neki način i predstavlja granicu takvog utjecaja.
Džamije mediteranske ili hercegovačke zone u svom ukupnom dojmu nose originalni pečat podneblja, odakle potječu i jednim se dijelom, kao i kod kupolnih, naslanjaju na srednjovjekovnu tradiciju gradnje, a što se posebno ogleda u fenomenu kvadratnih munara. Osim što su sve zone zidova bile od kamena, uključujući krovni pokrov (kamena šindra) i munare, od kamena su bili i unutrašnji elementi poput mihraba, minbera, a nerijetko i mahvila. U gradnji su korišteni veoma lijepi kamenovi tenelija i miljevina, koji su bili pogodni za veoma preciznu obradu. Ljepota kamenih zidova hercegovačkih džamija mnogo duguje upravo ovim vrstama kamena (Šarića džamija), a to se posebno odnosi na obradu šerefe na munari (Roznamedžijina), kao i unutrašnjih elemenata poput mihraba i minbera (Hadži Kurtova – Tabačica džamija).
S druge strane, u sjevernijim dijelovima naše domovine zidovi džamija često su građeni od ćerpića, mada ima i onih od kamena. Međutim, osnovna podjela svodi se na to jesu li građene s drvenom ili kamenom munarom, a one s drvenom svakako dominiraju. Veoma lijepe džamije s drvenom munarom vidimo u Sarajevu: Ašik Memijina, Timurhanova (1560), Bali-begova (druga polovina 15. stoljeća), Terzibašina (1524), Tabak hadži Sulejmanova (sredina 16. stoljeća), dok se s kamenom ističu Kjose Sinan Lučevica (oko 1560), Kadi Hasan-efendije (1560), Jahja-pašina (1482/83) i Sarač Alijina (prije 1528). U Travniku su bez premca monumentalne džamije s kamenom munarom: Sulejman pašina – Šarena džamija (1815) i Hadži Ali begova (1757/58, obnovljena 1856), dok se po svojoj veličini ističu i džamija Sultana Abdul Aziza u Orašju (1863) i Gradska džamija u Cazinu (1879).
Inače, džamija s kosim/četverovodnim krovom izgrađeno je mnogo više negoli s kupolom. Razlog za tako nešto je očit. Kupolne džamije bile su puno skuplji i zahtjevniji graditeljski poduhvat. Uostalom, islamska razumijevanja molitvenog mjesta ne zahtijeva monumentalnu gradnju već arhitektonski primjereno mjesto koje bi omogućavalo normalnu vjersku praksu. Tako je s vremenom ovaj tip džamije postao izraz sveživotne vjerske percepcije bosanskih muslimana, konotacijom kućnog praga ili, doslovno rečeno, derivatom stambene arhitekture. Ovaj princip asocijacije, ili direktnog formalnog izvođenja, čest je u islamskoj arhitekturi. U slučaju džamija s kosim krovom, estetika doma, ćilima i tepiha, oslikanih zidova, drvenarije, mušebaka i krovova, doslovno je prenijeta u sakralni prostor. Takvo humaniziranje prostora jedinstveno je za islamsku arhitekturu, a posebnu dimenziju dobilo je u Bosni i Hercegovini.
Osim džamija, u našoj domovini gradili su se i svi drugi objekti osmanske javne arhitekture. Različite društvene, ekonomske i obrazovne institucije dobijale su svoj prepoznatljiv i tipiziran izgled. Hamami, hanovi ili bezistani, koje smo mogli vidjeti diljem Osmanskog Carstva, svoj su identičan odraz imali i na ovim prostorima. Njihov oblik svuda je bio isti. Nažalost, malo se od toga sačuvalo. Danas imamo samo tri u potpunosti sačuvana hamama, a bezistani su se sveli samo na one u Sarajevu. Ništa bolje nisu prošli ni hanovi, kojih je u svakom većem gradu bilo po nekoliko. Morića han u Sarajevu predstavlja razvijen tip hana s unutrašnjim dvorištem, velikim centralnim ulazom, spremištima i magacinima u prizemlju te sobama za putnike na spratu. Gazi Husrev-begov hamam jedan je od najvećih sačuvanih na Balkanu i jedini sačuvan u Sarajevu. Posebno dojmljivo izgleda prostorija šadrvana s dvije velike kupole. Osim ovoga, Sarajevo je imalo još nekoliko hamama.
Bosna je bila poznata i po svojim mostovima, ali su oni s vremenom uništavani, kako u ratovima, tako i u mirnim periodima. Od nekadašnjih sedam kamenih mostova u Sarajevu, sačuvana su četiri. Čuveni mostovi u Konjicu i na Bregavi razoreni su u Drugom svjetskom ratu, dok je Stari most u Mostaru srušen u periodu posljednje agresije. Neke su gradnje ipak opstale, poput Mosta Mehmed-paše Sokolovića, čiji je arhitekta bio čuveni Mimar Sinan, a koji se svojom monumentalnošću izdvaja kao jedan od najvećih evropskih mostova 16. stoljeća.
I drugi sačuvani objekti plijene posebnu pažnju poput, dva sarajevska bezistana koji su jedinstveni na Balkanu. Gazi Husrev-begov bezistan (prva polovina 16. stoljeća) urađen je u stilu arasta pokrivenih bezistana longitudinalnog pravca s dužinom od čak 109 metara. Objekt je pokriven bačvastim svodom i ima četiri ulaza s istaknutim kamenim profilima. S druge strane, Rustem-pašin ili Brusa bezistan (1551) ima četverokutnu osnovu i pokriven je sa šest velikih kupola te predstavlja standardni tip osmanskog bezistana.
U Sarajevu imamo i jedinu sačuvanu medresu razvijenog tipa (Kuršumlija medresa, 1537), s unutrašnjim dvorištem i ukrasnim konusnim portalom. U sklopu medrese nalaze se velika predavaonica (dershana) i dvanaest soba u kojima su boravili učenici. Veoma interesantne medrese (s L osnovom) iz 16. stoljeća imamo u Mostaru i Počitelju.
Od tekija svojom arhitektonskom i ambijentalnom vrijednošću pažnju plijene Hadži Sinanova u Sarajevu (17. stoljeće) i Mevlevijska tekija (18. stoljeće) u Blagaju.
Među objektima sačuvanim u prilično velikom broju jesu sahat-kule, koje su se zadržale i u mnogim manjim gradovima, dok je fortifikacijska arhitektura raširena diljem zemlje sa specifičnim kapi-kulama, među kojima se ističu one u Sarajevu, Jajcu, Gradačcu i Banjoj Luci.
Prema tome, arhitektura u Bosni bila je raznorodna i razvijala se po uzoru na ono što se gradilo diljem Carstva. Ipak, bilo je i onoga što se formiralo na osnovu specifičnosti podneblja, a u tome se najviše ogledala stambena gradnja, koja je, i pored referenci na orijentalne osmanske kuće, projicirala i određen bosanski vizualni slog kako u samoj strukturi, tako i u dekorativnim akcentima. Dolaskom Osmanlija kuće dobijaju novi koncept, koji će podrazumijevati i novu etiku življenja. Taj novi izgled unio je dodatnu privatnost i sistem unutrašnjih dvorišta. Do danas nam se sačuvalo više takvih stambenih jedinica, od kojih najstarije datiraju iz 17. stoljeća. Riječ je o veoma lijepim objektima, čistih linija i formi s doksatima kao eksterijernim elementima.
I unutrašnjost kuća bila je prilagođena visokom standardu življenja, a enterijer je obavezno bio ukrašen. “Bogatije kuće obično su bile podijeljene na muški (selamluk) i ženski (haremluk) dio s odvojenim baščama i velikim zidovima oko kuće. Život je bio okrenut prema ‘unutra’, a jedini vanjski istureni elementi prema ulici bili su doksati, karakteristični pokriveni balkoni, odnosno, istureni dijelovi soba koji su preko vanjskih zidova gravitirali prema ulici. Doksatna stambena arhitektura karakteristična je za osmansko civilizacijsko područje. Sarajevske kuće, naprimjer, građene su od kamena, ćerpića i drveta.
Od kamena su građeni temelji i zidovi u zoni sokla, vanjski zidovi su bili od ćerpića (u Hercegovini su se gradili isključivo od kamena, op. a.), ojačani hatulama (drvenim gredama), dok je od drveta građena krovna konstrukcija, prozori, vrata i većina kućnog mobilijara. Enterijer je odisao jednostavnošću i urednošću, bio je krajnje funkcionalan i dopadljiv, ali isto tako i bogato dekorisan, a upravo su drveni dijelovi namještaja bili posebno izrezbareni i koloristički istaknuti. Sobe su imale praktičan raspored u kombinaciji s poluotvorenim prostorijama, divanhanama, koje su bile poveznice između čardaka (velikih, glavnih soba) i vanjskog prostora s avlijama”. (Iz knjige: Osmanska arhitektura Sarajeva)
Ovakav tip kuće nije se s vremenom mnogo mijenjao, ostao je isti sve do početka 20. stoljeća pa i dalje. Najreprezentativniji sačuvani primjeri jesu Svrzina, Đerzelezova i Saburina kuća u Sarajevu (18. stoljeće), Bišćevića (17. stoljeće) i Muslibegovića (19. stoljeće) u Mostaru, Omer-begova u Jajcu (17. stoljeće), kuće iz kompleksa begovine u Stocu (19. stoljeće), a kao najveći stambeni kompleks izdvaja se kula Husein-kapetana Gradaščevića (19. stoljeće) u Gradačcu.
(Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića: Kratka historija islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini)
