Postoji priča, skoro mit, iz 837. godine. Zvuči kao scenario za film koji bi danas postao blockbuster. Bizantski car Teofil upada na muslimansku granicu, osvaja, ubija, muči. U gradu Amoriju, bizantski vojnik zlostavlja zarobljenu muslimanku. Ona, u poniženju i nemoći, vrisne samo jednu rečenicu: "Wa Mu'tasima!" (Gdje si, o Mu'tasime!). Vojnik joj se naruga. Kaže, otprilike, džaba ti je, ne može ti on pomoći, ni na najbržem konju da poleti.

Taj vapaj, nekako, dođe do halife El-Mu'tasima u Bagdad. On ne sastavlja saopštenje za javnost. Ne formira komisiju. Ne izražava "duboku zabrinutost". Njegov odgovor bio je jedna riječ: "Labbejki!" (Odazivam ti se!). I pokrenuo je vojsku.

Ovo nije priča o ratu. Ovo je priča o, danas, fenomenu kojeg smo nekad zvali čojstvo.

Danas tu riječ koristimo kao arhaizam, spakovan u naftalin za prigodne govore. A nekad je to bio pojam koji se podrazumjevao. Ili si ga imao ili si bio nekompatibilan sa zajednicom. Nije to bila vrlina rezervisana za epske junake. Imali su je i muškarci i žene, i starci i djeca. Manifestovala se u krupnim stvarima – odbrani slabijeg, držanju date riječi makar te koštala glave – ali i u onim sitnim, svakodnevnim: kad komšiji poneseš ceker s pijace, kad ustaneš starijem u autobusu ne zato što moraš, nego zato što znaš da je tako ljudski.

A onda je sve krenulo naopako. Čojstvo je umrlo onog trenutka kad smo kolektivnu zamjenicu "MI" zamijenili sa egoističnom, narcisoidnom zamjenicom "JA".

Nestajalo je polako, kao kad se rijeka skreće iz svog toka, malo po malo, da natopi suhe njive. Prvo je nestala odgovornost za komšiluk. Onda za grad. Onda za narod. Na kraju je nestala i za vlastitu porodicu. Ostala je samo briga za vlastiti komfor, za vlastiti bankovni račun, za vlastiti odraz u ogledalu, za "nam" na društvenim mrežama.

Desilo se to kad smo pojam slobode pobrkali sa pojmom "slobode". U tom novom sistemu vrijednosti, žrtvovanje za drugog je ograničavanje vlastite slobode. Empatija je slabost. Briga za zajednicu je zaostali, plemenski mentalitet. Mu'tasimov "Labbejki" je, iz današnje perspektive, loš poslovni potez. Prevelik rizik za nikakav profit.

Sistem nas je uvjerio da je svako odgovoran samo za sebe. I mi smo u to povjerovali. Prihvatili smo tu duhovnu anesteziju koja nam omogućava da gledamo tuđu patnju kao tv sapunicu. Snimamo telefonom kad se dvojica tuku na ulici. Skrolamo preko apela za pomoć bolesnoj djeci. Komentarišemo nepravdu iz fotelje. Naša reakcija na tuđi vapaj više nije "Labbejki!", nego "Seen". Došli divlji otjerali pitome. Hajvan se nakotio, a insani izumiru.

Ima li ih još? Ima. Ali ne tražite ih na televiziji, u parlamentu ili među samozvanim liderima. Oni ne nose oklope i ne jašu konje. Oni su tihi, skoro nevidljivi.

To su oni ljudi koji nisu pristali na apgrejd sistema. Oni koji još uvijek rade na fabričkim postavkama časti i obraza.

To je onaj majstor koji ti neće naplatiti više nego što treba, jer mu obraz ne da. To je ona doktorica koja će ostati poslije smjene da provjeri pacijenta, ne zbog plate, nego zbog Hipokrata u duši. To je onaj čovjek koji će stati autom da pomogne nekom koga ne zna, a ne da ga snimi za TikTok. To je ona žena koja će podijeliti svoju koru hljeba sa komšinicom koja nema. To je onaj kolega koji će se zauzeti za drugog kolegu pa makar ostao bez posla.

Oni nisu heroji zato što rade velike stvari. Oni su heroji zato što u vremenu totalne kalkulacije, oni jedini ne kalkuliraju. Rade ispravno jer drugačije ne mogu. Ne znaju drugačije. Posljednji čuvari genetskog koda čovječnosti.

Ne rade to zbog naroda ili nagrade. Rade to jer je to jedini način da mogu pogledati sebe u ogledalo ujutro. Njihov identitet nije u onome što imaju, nego u onome što jesu.

Priča o Mu'tasimu je paradigma. Vapaj jedne žene bio je dovoljan da pokrene imperiju. Danas, vapaji hiljada ne mogu otvoriti oči svijetu da otkloni zlo u Gazi. Ne zato što ne čujemo. Nego zato što smo izabrali da budemo gluhi.

Odjek našeg kolektivnog "ne tiče me se" postao je glasniji od svakog vapaja. I to je epitaf ispisan na grobu našeg čojstva.