U jednoj ulici na sarajevskoj Baščaršiji, onoj prema hadži-Durakovoj džamiji i koja je ko zna koliko puta gorjela u svojoj historiji, kroz pet stoljeća povazdan se čulo kuckanje čekića.... I danas je tako. To većinom kazandžije ručno dorađuju suvenire – džezve, male servise za kahvu, ibričiće... Tako je i u kazandžijskoj radnji  78-godišnjeg Ismeta Huseinovića.

Ovaj ljubazni kazandžija je u kazandžijskom poslu već 61 godinu. Kaže da je ovaj zanat na Baščaršiji nastao krajem 15. stoljeća dolaskom Osmanlija, a oni su ga preuzeli od Perzijanaca. Prve kazandžije, razumije se, bili su baš osvajači i služili su najverovatnije kao logistika za kasarne. Pošto domaće stanovništvo do tada nikada nije dolazilo u dodir s bakrom, počeli su učiti od Osmanlija i za kratko vrijeme ih nadmašili, pa već u 16. stoljeću imamo Bosanaca koji se bave tim zanatom.

- Jedna od najstarijih porodica koje su ovo radile 150-200 godina su Hadžišabanovići, pa Hadžiosmanovići, pa Spahe. A Smajiši i Reše su porodice iz novijeg doba koje su u ovom zanatu bili 50-70 godina pa se i njihove loze ugasile - kaže Ismet.

Najtraženiji servisi za kahvu i suveniri

 Kad je Turska, pod čijom je upravom Bosna tada bila, 1848. godine napravila popis svih zanata i zanatlija na Baščaršiji – zbog potreba vojske koja je tada stalno ratovala sa Austrougarskom carevinom – zabilježeni su i Ismetovi preci Huseinovići: bila su dva brata, od kojih je jedan bio Sulejman. On je imao sina Saliha, a Salih sina Mehmeda, koji je Ismetov dedo, ovaj opet sinove Ramiza i Muhameda, a Ismet je Muhamedov sin pa je njega naslijedio u ovoj radnji. Ismeta danas nasljeđuju dva sina – Senad i Nermin.

Kazandžijski zanat su spasili turisti (Foto: Anadolija)

- Svi su tada radili uglavnom bakarno posuđe – đugume, sahane, tepsije, leđene, ćase – sve što je trebala jedna kuća. Kazandžije su pravile posuđe a kalajdžije ga kalajisale. Najmanje 450 godina je na Baščaršiji pravljeno posuđe koje je trebalo jednom djevojačkom ruhu. I siromašnija seoska djevojka morala je imati bar dva sahana, ćasu, tepsiju - plitku i duboku - ibrik, a bogatije djevojke su imale još  dva-tri đuguma, table, servise za kafu, posuđe za banju, za kuhanje pekmeza - veli Ismet.

Dolaskom Austro-Ugarske na ove prostore, prestala je potreba za takvim posuđem. Porculan je zauzeo njegovo mjesto, jer je bio i jeftiniji. Zanat je polahko počeo slabiti na svojoj snazi i ljepoti. I sada ga održavaju uglavnom turisti. Ustvari, kaže Huseinović, počeli su ga spašavati 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, kada su za njih sve ručno rađene i ukrašene džidže od bakra, bile prava atrakcija. Pa se umjesto posuđa, sada najviše prave servisi za kahvu i suveniri. Ali, prvobitno oduševljenje Nijemaca, Francuza, i ostalih... "da mi kuckamo a oni se čudom čude"  da je splasnulo.

Savaćenje je bio posao žena

I pored toga zanat se održava u svoj svojoj ljepoti, pa se još uvijek može naći poneki komad suđa koji je izrađen na isti način kao prije 150-200 godina. A to je moguće zahvaljujući ljubavi za ovaj posao. Ismet je, kao i većina potomaka zanatlija, u radnju počeo dolaziti kao dijete da bude babi naruku, da donese vode, posluša komšiju, donese kahvu, a uz to da pomalo uči. Tako mu je zanat ušao pod kožu i zavolio ga. A to nije lahko, napominje Huseinović, jer ako ga ne zavolite "ni od majstorluka ni od posla nema ništa".  

Mladi danas nisu previše zainteresirani za "kuckanje" (Foto: Anadolija)

Mladi danas nisu previše zainteresirani za "kuckanje". Ponajmanje ženski rod, ali ima izuzetaka. Prije nekih 19 godina tajne kazandžijskog zanata pokušala je spoznati Merima Čelik, Slovenka po mami Meri, a po ocu Bosanka. Napustila je svoju domovinu Sloveniju i svoju porodicu, i došla u  Bosnu osjećajući da pripada baš tu. Za tri godine naučila je gravirati (savatiti) sličice i grbove. Bilo je tada nade da će zahvaljujući njoj i još jednoj djevojci u Podkovačima, koja je kiparica po zvanju, žensko prisustvo u ovom zanatu biti nastavljeno. Jer malo se zna da su žene stoljećima gravirale  u svojim kućama nikada ne silazeći radi toga u čaršiju.

- Ovo je težak posao i teško se uklopiti - veli Ismet - i mora se biti dobro strpljiv".

Kaže da je u ovom zanatu decenijama i mnoge stvari nije naučio jer su majstori, kao i svugdje u svijetu, imali svoje tajne tehnike koje nikome nisu otkrivali. I smrt bi došla a oni bi svoja znanja sa sobom odnosili u grob.

Posljednjih godina Ismet Huseinović je postao jedna od kuharskih zvijezda u ramazanskom programu TV Hayat, a prošle godine osvojio je prvo mjesto na Internacionalnom takmičenju u Ulcinju u pravljenju bamije.