Konačno se početkom decembra 2022. na 27. sjednici Gradskog vijeća Mostara, makar u formi informacije, raspravljalo o problemu (ne)legalne gradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Gradska vijećnica jedina je adresa na kojoj se o tome i treba raspravljati. Period od petnaest dana, od sjednice do objave ovog teksta, dovoljno je referentan da bi se sagledale sve refleksije na iznesene činjenice, stavove i cjelokupni problem.
CENTRALNA ZONA MOSTARA
Mediji su se tim iznimno važnim pitanjem, čini se, tek usputno pozabavili uglavnom konfrontirajući stavove aktuelnog gradonačelnika Mostara Marija Kordića i predsjednika Gradskog vijeća Salema Marića, ili su akcentirali problematiku bespravne gradnje na području cijelog grada. U tom pravcu bile su intonirane i diskusije gradskih čelnika i gradskih vijećnika. Zaključaka, makar onih koji bi obavezivali organe i ustanove na bilo šta, nije bilo. Sačekat će epilog krivične prijave podnesene Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona. Gotovo neprimijećene su ostale činjenice da se, makar parcijalno, nakon dvije decenije pitanje Centralne zone našlo na dnevnom redu. Centralna zona (na čijem se području nalazi i lokalitet Lakišića harema), odnosno Distrikt Grada Mostara je, uz šest drugih, administrativna jedinica grada Mostara definirana Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine. Po tom međunarodnom sporazumu, Mostar je jedinstveni grad sa šest općina i Centralnom zonom Distriktom. Prema projekcijama zvaničnika međunarodne zajednice (prijedlogu Hansa Koschnicka), Centralna zona je trebala biti ogledni, odnosno najbolji dio grada gdje treba smjestiti sve gradske institucije kao i sve federalne i državne agencije i službe. Takvo rješenje trebalo je doprinijeti obnovi tog porušenog dijela Mostara, ali i omogućiti da se na taj način poveže cijeli grad bez tenzija i nesporazuma. Donošenje usaglašenog prostornog plana za Centralnu zonu trebala je biti nulta tačka integracije Grada. Vjerovatno zbog te činjenice, ovo gradsko područje posljednje će dobiti prostorni plan, odnosno dok cijela površina ne dobije status “zatečenog stanja”. A da je intencija političkih subjekata u gradu i državi Bosni i Hercegovini bila upravo takva da se u Centralnoj zoni podignu zgrade od opće koristi za sve građane i sve narode, potvrđeno je i u Sporazumu o uspostavljanju i funkcioniranju predstavničke i izvršne vlasti u Gradu Mostaru (Bariša Čolak – Sulejman Tihić, HDZ BiH i SDA BiH od 8. decembra 2004.godine), u kojem stoji “da će kulturno-historijski objekti i obilježja naroda, crkava i vjerskih zajednica biti tretirani na ravnopravan način, posebno u prostornim, urbanističkim i regulacionim planovima Grada, u njihovoj izgradnji, rekonstrukciji i održavanju i na način da ne predstavljaju povredu prava, interesa ili vjerskih, odnosno nacionalnih osjećaja drugih” (član IX Sporazuma). U preraspodjeli gradskih resora tim Sporazumom je predviđeno da načelnik Odjela za urbanizam Grada Mostara bude Bošnjak. Mostarskoj javnosti nikada nije pojašnjeno koliki su bili efekti stava međunarodne zajednice o uređenju Distrikta, zašto nije implementiran politički sporazum Čolak – Tihić, kao ni kako je došlo do toga da pozicija načelnika Odjela za urbanizam bude u ingerencijama hrvatskih političkih kadrova. Umjesto na cjelovit način, pitanje urbanističkog uređenja Centralne zone rješavano je parcijalno, od zgrade do zgrade. Da li i nelegalno, pitanje je, na koje prije svega, trebaju odgovoriti gradski vijećnici i kantonalno tužilaštvo. Sudeći po diskusijama na 27. sjednici Gradskog vijeća, teško da će se to desiti u gradskoj vijećnici. Građani Mostara su iz direktnog prenosa sjednice mogli zaključiti da rijetki vijećnici uopće žele o tome govoriti, da su zauzeli inferiornu poziciju u odnosu prema gradonačelniku, odnosno da uopće nisu svjesni ko je kome nadređen, vijećnici gradonačelniku ili gradonačelnik Vijeću. Valjda bi po normativnim aktima gradonačelnik, bez obzira na stavove stranke kojoj pripada, trebao provoditi one odluke koje mu Gradsko vijeće uputi.
POIMANJE NADLEŽNOSTI U GRADSKIM SLUŽBAMA
Umjesto toga, vidno uznemiren gradonačelnik Kordić pokušao je argumentirati kako su sve procedure u slučaju gradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta valjano provedene, te da nije riječ o nelegalnoj gradnji. Ustvrdio je kako postoji Prostorni plan te da taj plan ima pravosnažni tretman. Razljutilo ga je da je predsjednik Vijeća Salem Marić podnio krivičnu prijavu protiv N.N. osoba kojom bi se trebale utvrditi sve sporne činjenice, a potom je u nju učitao lično mišljenje da ona nema valjanih argumenata, a da se pri tome nije pozvao na meritorna i zvanična mišljenja Tužilaštva. Dodao je i nesuvislo obrazloženje da je Vlada Federacije BiH Kazalištu dodijelila 2.000.000 KM, čime bi se, valjda, trebalo podrazumijevati da Kazalište ima uredne papire. Izrazio je čuđenje da je čuo verbalne prijetnje službenicima Gradske uprave koji bi trebali raditi svoj posao. Najavio je podnošenje krivične prijave kako bi se klupko nelegalne gradnje počelo raspetljavati. Gradonačelnik je izrekao i krajnje neodmjerenu izjavu koja bi se mogla smatrati i svojevrsnom uvredom kazavši: “Kad sam ja nekad napominjao da bi ovo mogao nekad biti u jednom momentu politički problem ili ne znam kakav drugi problem, zbog lokacije koja jeste, zbog afiniteta nekih čudnih likova da na istoj lokaciji prave nekakve druge stvari i drukčije razmišljaju o budućnosti Grada Mostara...” Ovakva opaska, makar u mostarskoj javnosti, jedino se može odnositi na Islamsku zajednicu i njen zahtjev za izgradnju zgrade Islamskog kulturnog centra. Ako je iko javno i transparentno vodio upravne postupke u vezi s namjerama gradnje u Centralnoj zoni, onda je to Islamska zajednica. Više od 80 posto inicijativa istovremeno je putem medija podijelila s bosanskohercegovačkom javnosti. Gradonačelnik u svakom slučaju mora precizirati da li se ova opaska odnosila na Islamsku zajednicu. S druge strane, pokušao je latentno preći preko javno izrečenih ocjena o propustima Odjela za urbanizam Grada Mostara. Naime, uposlenik ovog Odjela Dejan Kvesić iza govornice je informirao vijećnike da je arhiva Odjela odavno neuredna, nesređena te da on ne zna da li je dokumentacija u vezi sa zgradom Hrvatskog kazališta pravno ispravna ili ne. I gradonačelnik i vijećnici su prešutjeli ovakav izvještaj. U normalnim okolnostima, umjesto da slušaju izgovore, bilo bi sasvim normalno prozvati na odgovornost pojedince ili čak čitave službe za nesavjesno obavljanje službe. Kao što bi bilo normalno tačno utvrditi ko je odgovoran za neprovođenje odluka Gradskog vijeća iz 2010. godine za izradu Prostornog plana Centralne zone. Umjesto toga, Gradonačelnik se pozvao na jedan zarez iz tačke 8 te odluke u kojoj stoji: “Zabranjuje se izgradnja novih objekata do usvajanja plana, na najduže u periodu dvije godine.” Gradonačelniku je validan samo dio rečenica iza zareza, jer kao nakon te dvije godine Kazalište može nastaviti s radovima, dok prethodnih 7 članova iste te Odluke kao da i ne postoji. No najupečatljivija diskusija na sjednici Gradskog vijeća bila je sada već legendarne vijećnice Boške Ćavar. Referirajući se na nedostatak dokumentacije u Odjelu za urbanizam, Boška je bez ikakvih zadrški u izrazito ozbiljnom tonu predložila vijećnicima da do dokumentacije pokušaju doći preko kantonalnog tužilaštva, jer im to im iz Odjela neće dostaviti, zaboravivši pri tome koje su nadležnosti i obaveze Vijeća, koje pak Odjela, a koje gradonačelnika.
AUSTROUGARSKI PROSTORNI PLANOVI
Nije teško pretpostaviti da rasprava u Gradskom vijeću na posljednjoj sjednici neće polučiti željenim rezultatima da se konačno u ovom zakonodavnom tijelu na odgovoran način tretira problematika Centralne zone, u kojoj je već izgrađeno i legalizirano niz građevina, u kojoj je započeta gradnja Crkve Kristova uskrsnuća, te da bi, kako su to najavili iz menadžmenta Hrvatskog narodnog kazališta, uskoro mogli početi radovi na spornoj zgradi, a da će potpuno legitiman zahtjev Islamske zajednice da na lokalitetu nekadašnjeg Lakišića harema izgradi zgradu Islamskog centra ostati samo pusta želja. Bošnjacima Mostara, izgleda, nije preostalo ništa drugo do da konstatiraju historijske činjenice kako je na nekadašnjim šehitlucima podignuta zgrada Hrvatskog kazališta. A te činjenice su više od bolnih i više od upozoravajućih.
Jednu od kupljenih luka (zemljište obraslom hrastovom šumom) hadži Ahmed aga Lakišić, graditelj džamije na Ričini, sredinom 17. stoljeća uvakufio je za harem u kojem su se dva stoljeća ukopavali umrli muslimani iz mahala Cernice i Ričine. Legator je kupio kraj hadži Memijine (Cernice) mahale u Mostaru kompleks pustog i nenaseljenog zemljišta (el erd el halije) od hadži Osmana i Mustafa-bega.
Slabljenjem Osmanske Države i dolaskom austrougarske vlasti pored zapuštenog (tadašnja vlast upotrebljavala je termin napuštenog) harema izgrađena je trasa željezničke pruge Mostar – Metkovići i željeznička stanica. Urbanističkim planiranjima (da li i političkim) tek pridošla vlast našla je za najsvrsishodnije uklanjanje harema, jer je, prema Zapisniku od 30. maja 1884. godine, premještanje stanice na staro groblje, s čime je stanovništvo dobro upoznato, smatrano kao nešto posebno dobro za grad. “Time će barem jedno od mnogo velikih grobalja nestati sa područja grada.” “Napušteno staro groblje ustupljeno” je, kako se navodi, potpuno besplatno. Vlast se bila obavezala da će kao uspomenu na “staro groblje” neposredno uz željezničku stanicu izgraditi prikladan mauzolej. Koliko nam je poznato, nikad nikakav “mauzolej” tim povodom nije izgrađen. Vakufsko povjerenstvo, o čemu svjedoči zapisnik o saslušanju nekoliko uglednih muslimanskih prvaka iz Mostara 2. maja 1897. godine pokušalo je ishoditi barem novčano obeštećenje, u čemu nisu uspjeli.
NA MEZARJU ŽELJEZNIČKA STANICA
A koliko je ljutnje i žuči u Mostara na prelazu iz 19. u 20. stoljeće proliveno zbog nezakonitog oduzimanja vakufa, uništenja harema, najbolje će posvjedočiti podaci iz Memoranduma upućenog austrougarskom ministru finansija Benjaminu Kallayu i caru Franji Josipu 1900. i 1901. godine. Memorandum je zapravo i ključni akt višegodišnje borbe za vakufsko-mearifsku autonomiju i dobro poznatog Džabićevog pokreta. U tom dokumentu, pored ostalog, piše: “Kao evropski narod islamske duhovne i tradicijske određenosti, Bošnjaci su nakon uključivanja u državno-pravni i civilizacijski okvir Austro-Ugarske Monarhije (i kao katoličke države) stalno u borbi za dokazivanje svoga prava na opstojnost na ovim prostorima. Bili su, a nažalost i danas su, u poziciji da drugima stalno dokazuju da oni ovdje nisu niodakle došli i da, slijedom toga, nikuda ne moraju i neće ići, samo zato što su muslimani, odnosno ljudi koji baštine kulturu i civilizaciju islama. Stoga, zarad prijeko potrebnog, ali i mukotrpnog uspravljanja Bošnjaka kao naroda, brisanja 'crne rupe' historijskog pamćenja o sebi, neophodno je na svjetlo dana, iz prašnjavih arhiva, iz onoga što je preostalo, izvući autentične dokumente, koji će sami za sebe najbolje svjedočiti.” U primjerima iz Mostara pomenuti su slučajevi oduzimanja vakufske zemlje na trgu Musala, gdje je, kako to stoji u Memorandumu, izgrađen Erarni hotel, a uz njega i općinski park i nekoliko slučajeva oduzimanja harema. “U Mostaru na Lakišića groblju, koje ima u površini 19.400 metara, nalazi se željeznička postaja, magazin okružne oblasti, magazin općine i uprava gradskih daća. U Mostaru u Zahum mahali, kod Lolića vira, na islamskom groblju načinio je rimokatolički biskup Buconjić sopstvenu bašču. U Mostaru, od islamskog groblja napravljen je nanovo put u dom političkog hrvatsko-katoličkog društva. Ovim nezakonitim i ničim na svijetu opravdanim postupkom ne samo da smo moralno povrijeđeni nego smo, štaviše, i materijalno silno oštećeni, jer su pomenuta groblja od neizmirene velike vrijednosti, naprimjer, samo rečeno Lakišića groblje u Mostaru jest u površini od 19.400 m, a uz isto zemljište (još malo nepristupačnije) erar je kupio zemljište od Pere Butazonija, Ivana Bašadura i drugih po 3. for. za 1 m.”, piše u Memorandumu.
POČIVALIŠTE UGLEDNIH MOSTARACA
Savremenim historičarima teško je zamisliva činjenica da je administrativno moćna carevina propustila izvršiti potrebne pravne radnje svojevrsnog obeštećenja vlasnika za oduzetu zemlju. Osim dva navedena izvora, službenog akta Vakufskog povjerenstva u Mostaru i Memoranduma upućenog caru Franji Josipu u našoj historiografiji, zabilježene su i izjave porodice Lakišić da nikada nije isplaćena nikakva protunaknada za oduzeto zemljište.
Prema pripovijedanju 80-godišnjeg Šukrije Mezića, ovaj se je harem protezao od Krpića ulice do iznad željezničke stanice, na zapadu je sezao sve do Bolničke ulice, a na istoku je zapremao gotovo čitavu Kolodvorsku (Miroslava Tirša) ulicu, što znači da je zauzimao ogroman teritorij. Najstariji član ove porodice, a istodobno i mutevelija Lakišića vakufa 65-godišnji hadži Ali ef. Lakišić tvrdi da tadašnja državna vlast nije uopće povela eksproprijacije nad ovim haremom niti je spomenutom vakufu dala kakvu odštetu.
Prema autentičnom pripovijedanju nekolicine starijih mještana (Šukrije Mezića, hadži Alija ef. Lakišića i drugih), Lakišića je harem slovio poslije Šarića harema kao najveći i u njemu su se nalazili najljepši i najizrađeniji nišani. Kada je izvršena ekshumacija ovog harema, nišani su preneseni na Kantarevac, gdje ih je zadesila zla sudbina jer je većina uništena. Zid od harema Kantarevac, koji je dug 95 metara, a visok metar i po, ozidan je dobrim dijelom od nišana koji su dovezeni od Lakišića harema. Kad ovaj zid malo pomnije posmatramo s vana, vidjet ćemo na više mjesta isprebijane i nepotpune dijelove (natpisa). Na jednom sam mjestu našao horizontalno uzidan nišan nekog Abdulaha Brkića, sina Husejnova, koji je umro 1210. g. po Hidžri, a na drugom opet nišan neke Alije Lolić, kćerke Mustafine, koja je umrla 1260. godine. Unutar harema nalazila su se vertikalno uzidana 34 nišana, između kojih se svojom glomaznošću naročito isticala dva, koja su bila uzidana jedan do drugoga.
U Lakišića haremu bile su pokopane žrtve iz mahale Ričine nakon upada uskočkog serdara Stojana Jankovića 1687. godine i pretežan dio šehida palih na Smrčenjacima, jer su to porodice palih zahtijevale. Među njima bio je i junak Jašar-usta Tabak, kojeg su našli pod gomilom leševa na Smrčenjacima. Zahvalni mu je grad podigao i oklop na grobu na kojem je s obje strane bio isklesan njegov palos, teški mač.
