Kavkaz je izuzetno složena regija: prostire se po Aziji i Evropi, dom je mozaika naroda koji koegzistiraju među mnoštvom jezika, kultura i religija. Smještena između Crnog mora i Kaspijskog mora i ispresijecana impozantnim planinskim lancem, regija se politički i geografski može podijeliti na dva različita područja: Sjeverni Kavkaz, koji pripada Ruskoj Federaciji, i Južni Kavkaz gdje su tri suverene države: Gruzija, Armenija i Azerbajdžan.

Teško je utvrditi koliko tačno etničkih skupina ima među 25 miliona stanovnika; neki kažu 40, drugi do 100. Etnolingvističko bogatstvo regije nema premca ni u jednoj evropskoj zemlji. Najparadigmatičniji je slučaj Dagestan, autonomna republika na Sjevernom Kavkazu s oko tri miliona stanovnika. Službeno postoje 34 etničke skupine, od kojih većina govori jezike koji su drugima nerazumljivi. Nije iznenađujuće što je rimski historičar Plinije napisao da su Rimljani, kada su stigli na Kavkaz, trebali 134 tumača kako bi mogli razumjeti tamošnje stanovnike.

Svo to spajanje naroda došlo je pod vlast Ruskog Carstva u 19. stoljeću. Kavkaski ratovi trajali su desetljećima i bili su krvavi. Neki od tih naroda, posebno Čečeni i Čerkezi, koji su se nalazili na današnjem Sjevernom Kavkazu, snažno su se opirali širenju Carstva, a kasnije su se protivili njegovoj rusifikaciji. Boljševičkom revolucijom koja je zbacila cara Nikolu II i građanskim ratom koji se proširio po cijeloj Rusiji, narodi Kavkaza sa periferije casrtva povjerovali su da im je došla prilika za emancipaciju.

U maju 1917. stvorena je "Unija naroda Sjevernog Kavkaza", poznata i kao "Republika gorštaka", koja je proglasila svoju nezavisnost, ali je prekinuta 1919. godine. Iz pepela ove države ponovno je rođena još jedna konfederacija, Emirat Kavkaza. Crvena armija im je obećala da će poštivati ​​njihovu nezavisnost ako im pomognu u borbi protiv belogardejaca ali obećanja nisu održana. Regija je bila okupirana i ponovo je došla pod kontrolu Moskve.

Isto se dogodilo na Južnom Kavkazu. S raspadom Ruskog Carstva i početkom Ruske revolucije, 1918. godine pojavljuju se tri nezavisne države: Gruzija, Armenija i Azerbejdžan. Ali te je nove države također slomila sovjetska vojska, koja je na kraju kontrolirala cijelu regiju i uspostavila, između 1920. i 1921., hegemoniju.

Raspadom SSSR-a četiri su države na Kavkazu postale nezavisne od Rusije: Sovjetske Socijalističke Republike Armenija, Gruzija i Azerbajdžan te Autonomna Republika Čečenija.

Dok su prve tri, prema Ustavu SSSR-a, imale pravo na samoopredjeljenje, Čečenija je zadržala niži politički status, a to pravo nije bilo formalno priznato. Međutim, odlučila je krenuti istim putem i 1991. jednostrano proglasila svoju nezavisnost. Tako je nastala Čečenska Republika Ičkerija. U decembru 1994. vlada tadašnjeg predjednika Borisa Jeljcina je pokrenula ofanzivu kako bi zaustavila secesionistički proces pod sloganom "obnove ustavnog poretka".

Nakon dvije godine sukoba, mirovni sporazum koji su potpisale obje zemlje otvorio je mogućnost nezavisnosti koju je priznala Rusija. Međutim, neki od gerilaca koji su se borili na čečenskoj strani zapravo su imali za strateški cilj ujedinjenje muslimanskog Kavkaza, zbog čega su čestim okršajima kršili primirje.

Drugim ratom Ičkerija je nestala, Rusija je ponovo preuzela stvarnu kontrolu nad Čečenijom, oslanjajući se na autoritarno vodstvo Ramzána Kadírova. Trenutno su suverenistički pokreti na Sjevernom Kavkazu svedeni na šačicu tajnih ćelija povezanih s Al-Qaidom i takozvanom Islamskom državom, sa sve manjim kapacitetom za djelovanje na terenu.

U Gruziji je suverenistički proces također bio mukotrpan. Zemlja integrira teritorije koje su uživale različite stepene autonomije tokom sovjetskog razdoblja i koje su od 1991. godine iskazale volju da postanu nezavisne. To su Abhazija, Južna Osetija i Adžara.

Dakle, kada je tražila vlastitu nezavisnost, Gruzija je trebala spriječiti druge sa vlastitih teritorija da učine isto. U sklopu ovog projekta nacionalne konsolidacije, gruzijska vojska intervenirala je u abhazijskim i južnoosetskim zemljama, čak je proglasila i otvorene ratove nad kojima je danas sjena zločina etničkog čišćenja.

De facto, Abhazija i Južna Osetija su nezavisne države. Ovaj status nisu priznale UN ni bilo koja druga svjetska država osim Rusije. Upravo ruska prisutnost u ovim zemljama navela je Gruziju da ih službeno proglasi “okupiranim teritorijima”.

Armenija i Azerbejdžan imaju historijski spor u vezi sa graničnom enklavom poznatom kao Gornji Karabah. Iako je njegovo stanovništvo većinom armensko, nakon raspada Sovjetskog Saveza nalazilo se unutar Azerbajdžana.

Svjesne nadolazećeg raspada Sovjetskog Saveza, 1988. godine obje zemlje su započele rat za ovaj teritorij. Sukob, koji je trajao šest godina, prouzročio je najmanje 25.000 smrtnih slučajeva. Armenija je pobijedila i osim Nagorno-Karabaha, zauzela je i sedam azerbejdžanskih okruga u susjedstvu enklave. Novi proarmenski entitet koji je okruživao ove teritorije zvao se Republika Artsakh, de facto država koja nije međunarodno priznata, ali ima simpatije Rusije. Otprilike 600.000 Azera moralo je pobjeći iz ove regije.

Ali priča ovdje ne završava. Azerbejdžan je 2020. pokrenuo novu ofanzivu u Nagorno-Karabahu. Iako je rat trajao samo nekoliko mjeseci, Bakuu je to bilo dovoljno da ponovno uspostavi dio svojih granica iz 1988. godine.

Ukratko, sovjetsko "prijateljstvo među narodima" dignuto je u zrak jednako brzo kao što je pala crvena zastava sa Kremlja. Nastala je nova politička geografija na Kavkazu iza koje je 400.000 leševa koji počivaju između Kaspijskog i Crnog mora, umotani u desetke različitih zastava.