Izjava Milorada Dodika da "ovaj grad ne smije dozvoliti dodatnu islamizaciju", da "niko ne laže gore od Turčina", te da se "moramo suprotstaviti velikom muslimanskom nacionalizmu koji je reinkarnacija političkog islama" nije samo običan ispad mržnje. To je retorička matrica koja podsjeća na najmračnije stranice evropske historije - na govor mržnje koji je, pod krinkom "odbrane nacije" i "zaštite vrijednosti", otvarao vrata genocidu i fašizmu. Kada politički lider, koji je formalno predsjednik entiteta u jednoj međunarodno priznatoj državi, koristi vokabular rasne i vjerske mržnje, on ne samo da delegitimiše instituciju koju predstavlja, nego prijeti samim temeljima društva koje se jedva oporavilo od ratnih zločina i etničkog čišćenja.

Dodikove riječi nisu lapsus, nisu politička metafora, niti "emocionalna reakcija". One su svjesna i planirana strategija. Svaki termin koji koristi ima jasnu funkciju: demonizirati Bošnjake kao kolektiv, poistovjetiti ih s "Turcima", "lažovima" i "neprijateljima", te tako opravdati ideološku i institucionalnu segregaciju. To je ista logika kojom su se koristili Mussolini kada je govorio o "degenerisanim narodima Balkana" ili Hitler kada je govorio o "jevrejskom otrovu" unutar njemačkog naroda.

Dodik je, htio to on priznati ili ne, proizvod iste političke patologije: nacionalističke paranoje koja traži unutrašnjeg neprijatelja da bi prikrila vlastiti kriminal, korupciju i moralnu trulež. On nije nikakav "branitelj srpstva" nego karikatura vođe, jedan provincijski kaudiljo koji je od entiteta stvorio privatnu feudalističku državicu, a od naroda taoce svojih paranoja. Njegova opsesija islamom, Bošnjacima i "Turcima" nije rezultat vjerskog uvjerenja, nego političke kalkulacije. Fašizam, u svojoj srži, nije ideologija vjere, nego moći. On ne vjeruje ni u šta osim u vlastitu dominaciju. Zato Dodik ne govori o hrišćanstvu kao duhovnoj vrijednosti, nego kao o političkom oruđu - to je "pravoslavlje" kao ideološki štit, a ne kao moralni put.

Kada Dodik kaže da "ovaj grad ne smije dozvoliti dodatnu islamizaciju", on poručuje da Bošnjaci nisu ravnopravni građani, da njihovo prisustvo ugrožava "identitet" srpskog naroda, te da se taj "problem" mora kontrolisati. To nije ništa drugo nego savremeni eufemizam za etničko čišćenje I genocid. U tom smislu, njegova retorika je nastavak Karadžićeve politike drugim sredstvima - riječima umjesto metaka, ali s istom namjerom: da se Bošnjaci svedu na statistički podnošljivu pokornu manjinu, a njihova vjera predstavi kao prijetnja civilizaciji.

Dodikove izjave nisu samo mrziteljske - one su i svjesno konstruisana laž. Govoriti o "velikom muslimanskom nacionalizmu" u zemlji u kojoj Bošnjaci nemaju ni minimum političke moći na državnom nivou, gdje se negira genocid nad njima, gdje su hiljade povratnika i dalje bez osnovne sigurnosti, znači izvrnuti stvarnost naopako. To je klasična fašistička tehnika: žrtvu prikazati kao agresora, a zločinca kao zaštitnika pravovjernih.

Takva retorika služi i kao dimna zavjesa. Dok javnost raspravlja o "islamizaciji", Dodik i njegova oligarhija pljačkaju javne resurse, guše slobodu medija, prijete novinarima i sude se sa svima koji se usude progovoriti. Kad više nema ekonomskog ni socijalnog argumenta, ostaje jedino mržnja - ona je najjeftiniji politički alat.

U njegovom svijetu, Bošnjak nije komšija, kolega, niti građanin, nego simbol nečeg što treba suzbiti. A to je suština rasizma: oduzeti ljudima individualnost i svedeti ih na etiketu. Tako se kreira atmosfera u kojoj je diskriminacija legitimna, a nasilje samo "reakcija" koja je poželljna da se desi nad nepoželjnim elementom.

Ono što Dodika čini posebno opasnim jeste činjenica da je on institucionalizirao taj diskurs. Njegove riječi nisu pijani govor iz kafane, nego program državne politike. Mediji koje kontroliše, od RTRS-a do lokalnih biltena, ponavljaju njegove poruke kao dogmu. Srpska pravoslavna crkva, umjesto da se ogradi, često ga aminuje kroz svoje "duhovne" izjave o "ugroženom srpstvu". A tišina Beograda - tišina Vučića i njegovog režima - nije slučajna, nego saučesnička.

Tako se stvara sistem u kojem fašizam postaje "patriotizam", a mržnja "odbrana nacije". Mladi naraštaji uče da su Bošnjaci "Turci", da je islam "opasnost", da je genocid "mit", i da je Republika Srpska "svetinja". Na toj indoktrinaciji raste nova generacija kojoj će Dodik predati štafetu mržnje, baš kao što su njemu predali ideološki nasljednici četničkog pokreta.

Ako historija išta uči, onda je to da svaka mržnja koja se institucionalizira preraste u nasilje. Kada su nacisti govorili o "jevrejskoj prijetnji", mnogi su mislili da su to samo riječi. Kada su u Ruandi političari na radiju nazivali Tutsije "žoharima", mnogi su se smijali. A onda su rijeke postale crvene. Bosna i Hercegovina je već jednom vidjela do čega vodi takav govor.

Od prijetnji o "islamskoj opasnosti" do logora i masovnih grobnica nije dugačak put. I zato svaka Dodikova rečenica nije samo uvreda - to je poziv na reprizu historije.

Nije slučajno da koristi termin "Turci". To je riječ koja u njegovom narativu ima dvostruku funkciju: s jedne strane, dehumanizuje Bošnjake, a s druge strane, priziva mit o "petstogodišnjem ropstvu", o "osveti nad okupatorima". U tom mitu, Bošnjak nije građanin Bosne, nego stranac koji "nije završio svoj posao" - metafora koja, prevedena na jezik fašističke prakse, znači da "treba završiti ono što je započeto". A to je, da se ne lažemo, eufemizam za etničko uništenje.

Dodik je svjestan da njegova vlast ne počiva na rezultatima, nego na strahu. Republika Srpska je danas ekonomski propala, demografski prazna, moralno iscrpljena. Mladi odlaze, institucije su urušene, a korupcija metastazirala. Jedino što još funkcioniše jeste aparat propagande. Zato mu treba neprijatelj. Bez Bošnjaka, Dodik ne bi postojao. Njegova politička egzistencija zavisi od stalnog stvaranja sukoba. On ne zna vladati u miru, jer mir podrazumijeva odgovornost.

Fašisti nikada nisu znali živjeti bez neprijatelja. Njihova snaga je u mržnji, a njihova slabost u istini. Zato svaku kritiku proglašavaju izdajom, a svaku istinu "sarajevskom propagandom". U toj matrici, svaka razumna riječ postaje "napad na Srbe", a svaka činjenica "neprijateljska agenda". To nije politika - to je kult ličnosti, pseudoreligija moći, sekta koja štuje vođu, a prezire istinu.

Dodikov napad na Bošnjake i islam nije samo unutrašnja stvar. To je udar na samu ideju Bosne i Hercegovine kao multietničke, sekularne i građanske države. Jer Bosna je u svojoj suštini negacija svega što fašizam jeste. Ona pokazuje da različitosti mogu koegzistirati, da vjera ne mora biti oružje, i da identitet ne mora značiti isključivost. Zato fašistima Bosna smeta - jer ruši njihov mit o "čistoj naciji".

Za Dodika, Bosna nije država, nego privremena prepreka. On sanja o danu kada će, pod okriljem neke nove geopolitičke trgovine, otcijepiti entitet i proglasiti svoju mini-državu. Ali zna da mu za to treba opravdanje - treba mu narativ o "ugroženom narodu" i "muslimanskoj prijetnji". Svaka njegova islamofobna izjava je cigla u tom zidu opravdanja.

Na Dodikove riječi ne smije se odgovarati šutnjom. Šutnja je saučesništvo. Potrebna je jasna, glasna i argumentirana reakcija svih demokratskih snaga u Bosni i Hercegovini, regionu i Evropi. Potrebno je da se međunarodna zajednica prestane pretvarati da je Dodik "težak ali potreban sagovornik". On nije sagovornik - on je destruktivni element koji sistematski ruši mir, negira genocid i promoviše mržnju.

Institucije Bosne i Hercegovine moraju ga tretirati ne kao političkog oponenta, nego kao sigurnosnu prijetnju. Njegova retorika nije politički stav, nego govor mržnje koji direktno ugrožava ustavni poredak. Svaka izjava kojom se negira ravnopravnost građana i poziva na diskriminaciju mora imati pravnu posljedicu. Jer fašizam se ne pobjeđuje dijalogom - pobjeđuje se zakonom, istinom i odlučnošću.

"Kaudiljo iz Laktaša" je simbol balkanskog fašizma u 21. stoljeću - fašizma koji ne nosi uniformu, nego sako; koji ne paradira, nego daje intervjue; koji ne gradi logore, nego "kulturne centre"; koji ne ubija oružjem, nego riječima. Ali posljedica je ista: strah, podjele, i dehumanizacija. Na nama je da odlučimo hoćemo li mu to dopustiti. Historija nas uči da fašizam ne počinje genocidom - on počinje rečenicom poput ove: "Ovaj grad ne smije dozvoliti dodatnu islamizaciju."

Ako na to ne odgovorimo danas, sutra će već biti kasno.

Dodik nije samo problem Bosne - on je test Evrope. Ako Evropa može tolerisati čovjeka koji otvoreno širi rasnu i vjersku mržnju, onda više nema moralnog prava da govori o ljudskim pravima, o antifašizmu, o lekcijama iz 20. stoljeća. Zašto? Ista ta Evropa je 30 godina tolerisala fašistički režim Franciska Franka u Španiji koji je sebe zvao Kaudiljo - u prijevodu sa španskog vođa ili ti na njemačkom Führer samo zato što se tokom Drugog svjetskog rata nagodio sa Saveznicima da se ne pridruži Hitleru i Musoliniju. Ista te Evropa danas toleriše postojanje admnistrativne teritorije unutar Bosne i Hercevogine u ime koje je izvršen genocid nad Bošnjacima samo zato da bude kontrateg Bošnjacima kao političkom narodu koji je većina u Bosni i Hercegovini. Zamislite da je to poslije Drugog svjetskog rata učinjeno sa NDH!

Dakle, sav taj lažni antifašizam posebno onaj koji dolazi sa potpisom nekadašnjeg Sovjetskog Saveza koji je protiv Hitlera ustao 18 mjeseci nakon početka Drugog svjetskog rata, jer su do tada bili u skladnom savezu dovoljlno govori u prilog činjenici da u današnjem vremenu i ruskoj i evropskoj antifašitičkoj matrici fašizam ne smeta ako radi u njihovom interesu. 

Zato ovaj tekst nije samo reakcija - to je upozorenje. Jer iza svake rečenice Milorada Dodika stoji duh prošlosti koji još uvijek šapuće s brda iznad Srebrenice, iz hala Omarske iz jama poput Tomašice, iz spaljenih džamija, i šutnje koja traje predugo. I ako danas ne kažemo jasno i glasno da je dosta - sutra će taj šapat opet postati urlik ljudi koji će kao u Višegradu biti opet živi spaljivani.