Jedna od najpogubnijih boljki savremene bošnjačke politike ogleda se u fenomenu kojeg bismo mogli nazvati provincijalizacijom političke misli. Riječ je o procesu u kojem se sudbonosna, makropolitička pitanja jedne države i jednog naroda sistematski svode na nivo kantona dok se horizonti političkog promišljanja sužavaju na interese kantonalnih političkih struktura.

Takav politički motivirani lokalizam je od nusproizvoda administrativnog postdaytonskog uređenja Bosne i Hercegovine postao svjesna i preferirana strategija stranačkih vrhova koja u konačnici dovodi do denacionalizacije bošnjačke politike. Kada se jednom proces donošenja odluka od strateškog i nacionalnog značaja spusti na nivo kantona (ili lokalnih odbora), samo zato da bi partikularne ali uticajne interesne grupe na nivou kantona mogle njima suvereno upravljati, rezultat jeste degenerisna politička paradigma. Naročito na polju kadrovske politike.

Ovaj virus kantonizacije politike duboko je penetrirao u unutrašnje tkivo najvažnijih bošnjačkih političkih organizacija. Fenomen unutrašnje fragmentacije vizije te posljedično i kadrovske politike unutar jedne velike, tradicionalno državotvorne stranke, pokazuje da opasnost ne dolazi uvijek iz vana već se često generiše iznutra, kroz gubitak ideološkog kompasa.

Stranka, koja je nekada funkcionisala kao monolitna nacionalna platforma sa državotvorom vizijom danas se suočava sa fenomenom da im kantonalni i općinski odbori djeluju kao autonomne kneževine. Njihova lojalnost centrali nije ideološka ni programska već strogo transakciona. Moć lokalnog stranačkog feudalca ne mjeri se više njegovim doprinosom stranačkoj platformi, viziji ili političkim procesima od opšteg značaja, već veličinom i snagom vlastite interesne baze te mrežom sinekura koju je uspio izgraditi u svom kantonu. Kada takav lokalni lider akumulira dovoljno moći kroz kontrolu kantonalnih preduzeća, javnih nabavki i zapošljavanja, on počinje ucjenjivati vlastitu centralu, transformišući nacionalnu stranku u puki konglomerat međusobno suprotstavljenih interesnih klanova nad kojima nema stvarne vertikalne kontrole.

Najteža posljedica ovog trenda jeste pervertirana kadrovska politika. Politička vizija jedne stranke od nacionalnog značaja po prirodi stvari zahtijeva ljude širokih spoznajnih horizonata, visoko obrazovane intelektualce, dobro obavještene i involvirane u globalna kretanja te stoga sposobne da promišljaju i vode istinski nacionalnu politike. Međutim, u kantoniziranoj stranačkoj svijesti, takav kadar postaje nepoželjan, pa čak i opasan.

Lokalni stranački kružoci aktivno diskriminiraju te vremenom potpuno marginaliziraju pojedince koji posjeduju takvu stratešku viziju. Razlog je banalan i prizeman: čovjek s vizijom i integritetom ne može se uklopiti u uske odnose kantonalnih interesnih grupa. On je svojim habitusom iznad sitnih tračeva, ogovaranja, razmjene pikanterija i mentalnog zatvora usko ograničenih kružooka. On predstavlja prijetnju uspostavljenoj lokalnoj ravnoteži straha i interesa. Zbog toga se preferiraju kadrovi koji promovišu ograničene, strogo lokalne i isključivo konkretno materijalne ideje. Oni koji znaju "završiti". Na cijeni je poslušnost, a ne izvrsnost, pripadnost a ne sposobnost.

Krajnji rezultat je zastrašujući kadrovski nemoral koji na vrh stranačke piramide gura političke mutante potpuno zatvorene u svoje male interesne vidokruge. Ovi ljudi, kada se domognu visokih funkcija, ne znaju i ne mogu da razmišljaju izvan okvira u kojima su stasali. Oni ne razumiju političke i geopolitičke procese, nemaju kapacitet za vođenje kompleksnih pregovora s međunarodnim akterima ili političkim oponentima iz drugih naroda, nisu u stanju da analiziraju i prognoziraju, u stalnom su grču kompleksa inferornosti potpuno svjesni vlastite potkapaciranosti. Podrazumjeva se da kao takvi nisu u stanju da se suprotstave ozbiljnim protivnicima koji dolaze iz srpskih i hrvatskih političkih organizacije koje zaista vode svoje nacionalne politike. Stranka se na taj način pretvara u interesnu grupu malog broja ljudi ometenih u političkom razvoju, gdje se ozbiljne državne strategije žrtvuju radi opstanka lokalnih klanova na vlasti.

Dok je u bošnjačkom društvu postojala živa svijest o tome koliko je visoka cijena plaćena za državu, postojala je i neka unutrašnja kohezija koja je sputavala ovakve trendove.

Međutim, kako vrijeme prolazi iz kolektivnog pamćenja izvjetravaju i te krvavo plaćene lekcije o potrebi nacionalnog jedinstva i vizije. To je otvorilo prostor za radikalnu deideologizaciju i personalizaciju politike. Stranka je sve manje ideološki pokret unutar koje djeluju ljudi sa zajedničkom vizijom a sve više platforma za ostvarivanje ličnih ambicija beskrupuloznih pojedinaca koji, djelujući u okviru paravana stvaraju vlastite interesne mreže.

Opasnost ovog trenda za Bošnjake a time i Bosnu i Hercegovinu ne može se dovoljno naglasiti. Nalazimo se u situaciji u kojoj srpska i hrvatska politika nastupaju s jasnim, monolitnim i dugoročnim, već više decenija starim strategijama, bez obzira na međusobne unutrašnje razmirice. S druge strane, bošnjački politički faktor se ubrzano atomizira a velike stranke konglomeratiziraju. Ako se jedina preostala velika državotvorna stranka do kraja pretvori u konfederaciju kantonalnih interesnih interesnih kružoka, doći će do potpune paralize i fatalnog slabljenja bošnjačke pregovaračke i odbrambene pozicije, u najgorem mogućem trenutku. Tada ni pobjeda na izborima neće ništa značiti.