Strašan je nemir punih četrdeset godina po najmračnijim zabitima historije naganjao Hrvoja, sina vojvode Vukca, iz plemena Hrvatinića. Mati mu bijaše Katarina, Kotromanićka, sestra bana bosanskog Stjepana II, za kojeg se znalo reći da cijeli život iz sedla nije izlazio i da mu je sestrić naslijedio nesalomljivu energičnost i nadnaravnu harizmu. Još dok je Stjepan II ležao na samrtničkoj postelji na Bobovcu odvojen od svijeta svilenim balda hinima, zarastao u bradu, okružen kćerima i umoran, baš onako kako je prikazano na Škrinji svetog Šimuna, koju je dala izraditi kći njegova Elizabeta, kraljica ugarsko-hrvatska, supruga Ludovika I Anžuvinca, tu, blizu, u Kotoru pred Banjom Lukom trogodišnjeg Hrvoja, nemirnog poput vretena, već porediše s ujakom i predskazivaše mu njegovu slavu. I kao da mu te riječi odrediše sudbinu i skovaše ga u čovjeka nikad zadovoljna, u stalnom uvjerenju da zaslužuje više, nepokoran spram nadređenih i nemilosrdan prema podređenima i u potjeri neprekidnoj, vječito je za nečim jurio i to nešto mu izmicalo za dlaku, kao da se neko moćan igra i posprđuje s njim.

Otac njegov Vukac nastojao je da ga pričom o ujaku nauči vjernosti i prenese na njega svoja moralna načela i načela svog oca Hrvatina, i njegovog oca Stjepana, ali sve više je, kako je Hrvoje rastao, zazirao od njegovog prijekog karaktera koji se potpuno podređivao toj nesalomljivoj žeđi za slavom što mu cijelo biće ispuni i pred tom urođenom moći nad ljudima, okrutnom i nemilosrdnom, da je svakog nastojala podrediti sebi. Najgore je padalo Vukcu to što je još od njegovih najranijih godina osjetio da on, sin njegov najstariji, Hrvoje, na svo to njegovo nastojanje gleda s prezirom i u njemu, ocu svom, Vukcu, vidi običnog vazala i slugu, a sve se znatiželjnije raspituje o stričevićima svojim, Vuku i Pavlu i Vlatku, sinovima Vukoslavovim, i Grguru i Vladislavu, sinovima Pavlovim, koji prekršiše sveto pravilo o vjernosti među Hrvatinićima te izdadoše bana Tvrtka i odmetnuše se i predadoše grad Ključ kralju ugarskom Ludoviku i udariše s njim na Bosnu i na krv vlastitu. Jedna povelja iz 1366. godine kazuje kako je ban Tvrtko svome vjernom vojvodi, ručniku i pristavu Vukcu Hrvatiniću poklonio cijelu župu Plivu s gradom Sokolom, i pride još zemlje Vlatka Vukoslavića, sina brata njegovog Vukoslava, koje su još od Stjepana I Kotromanića pripadale rodu Hrvatinićkom, a sve kao nagradu za vjernost i što ga odbrani od ugarske vojske, kojoj se pridružiše i njegovi nećaci.

U nemilosrdni vrtlog historije Hrvoja izbacuje jedna povelja. Četiri godine prije smrti njegovog oca Vukca, hrvatsko-ugarski kralj Ludoviko I Anžuvinac, ne bez utjecaja Elizabete Kotromanićke, naziva ga knezom i vjernim vitezom, a otac njegov, nemoćan i star, kleči pred kraljem Tvrtkom i moli ga da se ne odriče tridesetogodišnjeg Hrvoja. Četiri godine kasnije, na samrtnom odru Vukac ponavlja svoju molbu, ovaj put kao posljednju želju čovjeka koji je cijeli život potrošio u kraljevoj službi. Tad Tvrtko svom dijaku naređuje da razveže svite i umoči pero u tintu i pod posljednjim udisajima Vukčevim sina njegovog imenuje velikim vojvodom bosanskim i potvrđuje mu sve očeve posjede i širi ih Bilom u dolini Lašve. Bila je godina 1380. i Hrvoje je svom silinom uletio u haos dinastičkih borbi, vjeran samo đavlu u sebi.

Tih godina počinju žestoke borbe oko prijestolja između Žigmunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog. To klupko, skušljano od dvorskih intriga i bolesnih ambicija, historija je do sada razmrsila u tolikoj mjeri da se zna kako su svi Kotromanići bili protiv Žigmunda. Optuživali su ga da je ubio njihovu rođaku Elizabetu kako bi se dokopao prijestolja. Historičari kazuju da je Elizabetina kćerka Marija bila vjerena za Žigmunda još dok je njen otac Ladislav bio živ. Nakon njegove smrti, dvije godine pošto je Hrvoja imenovao knezom, Marija postaje ugarska kraljica i udaje se za Žigmunda. On tada ima 17 godina i njegova ambicija mjerljiva je samo s visinama iz kojih Bog šalje gromove. Kuje strašan plan. Podmićuje posjedima i titulama i, u želji da vlada sam, nagovara hrvatske plemiće da otmu Elizabetu i Mariju. Zatočili su ih u Novigradu pored Zadra. Elizabeta tada biva zadavljena, a mnogi historičari tvrde da su to učinili ljudi Žigmundovi. I Marija je navodno trebala doživjeti istu sudbinu, ali nju spašava bosanski kralj Tvrtko, i to pomoću Mlečana koji ga proglasiše počasnim građaninom Venecije. Kažu da Marija nikada nije oprostila Žigmundu i da su živjeli odvojeno. Neki njegov rukopis prepoznaše i u njenoj smrti. Nesreća je bila više nego sumnjiva: u visokom stadiju trudnoće pala je s konja.

I Hrvoja zatičemo na strani Ladislavovoj. On zauzima Bihać i udara na Sokol, na Klis, lomi gradove po Dalmaciji. I kao da se udvostručuje, utrostručuje, udese terostručuje, ima ga svugdje. Čas je u Bihaću, gdje, zadihan, krvavog lica, izronivši iz bitke za Kralje, skače s konja i sabljom rastjeruje Dominikance koji pred Crkvom svetog Ante podigoše lomaču za heretike; čas je ovdje, u Jajcu, gdje se spušta pod zemlju i obilazi radnike koji danonoćno klešu kamen i otvaraju u njemu oltare i kripte i cijelu crkvu; čas je u Ključu, zavaljen u sudbenu stolicu, dok pred njega izvode tužitelje i tužene i svjedoke i traže pravdu; čas je u Splitu, piše pisma i traži saveznike; čas je u Zadru, u Katedrali Svete Stošije, stoji, prvi do Ladislava kleknutog pred ostrogonskim kardinalom Ivanom Kanižajom, koji mu stavlja krunu na glavu i proglašava ga kraljem ugarskim i hrvatskim.

I zatvara oči za trenutak, on, Hrvoje Hrvatinić. Iz mraka u sebi izvlači sliku u kojoj kleči pred samim papom dok ga ovaj kruniše i imenuje kraljem nad cijelom Hrvatskom i Dalmacijom i Ugarskom i Bosnom, jer, otvara Hrvoje oči naglo, ne vjeruje on baš tim biskupima, pogotovo ne ovome Kanižaju. Kada dođe čas, njega, Hrvoja, krunisat će papa. A da je bio u pravu, pokazat će se već za dvije godine kada se taj isti pretvorni Kanižaj prebaci na stranu Žigmundovu. I ono što mrzi kod drugih, kod sebe ni ne primjećuje, jer i sam je već na Žigmundovoj strani. I ne samo on. Svi Kotromanići oprostili su mu Elizabetinu smrt, pa zašto ne bi i on, Hrvoje, Hrvatinić, koji ih je sviju podjarmio, jedu mu s dlana ti Kotro manići. Nakon smrti Tvrtkove on je stvarni vladar na Bosni, i na Dalmaciji, i u Splitu. Tako je malo ostalo pa da se konačno na glavi jednog Hrvatinića nađe kruna i tako naplate sva ona poniženja i svo ono sluganstvo koje su otac njegov Vukac i djed njegov Hrvatin podnosili.

Ko je nakon smrti Tvrtkove doveo ostarjelog Dabišu? On, Hrvoje Hrvatinić. Ko je suzbio navalu Osmanlija? On, Hrvoje Hr vatinić. Ko se jedini nije pokorio Žigmundu kada su kleknuli pred njega i Dabiša i cijelo bosansko plemstvo... On je nakon Dabišine smrti na prijestolje postavio njegovu suprugu Jelenu, a kada je počela da mu okreće leđa, u jednom naletu je svrgao i metnuo Ostoju. Njemu, Hrvoju, lukavi i mudri Dubrovčani darovali su kuću u Dubrovniku vrijednu 1.500 dukata i proglasili ga svojim građaninom. Takve poklone dobivaju samo kraljevi.

Već sljedeće godine Hrvoje opsjeda Knin, naredne mu se poklone i Šibenik, i Trogir, i Zadar, a Ladislav, kukavica, ne imade smjelosti da iskoristi Žigmundovo zatočenje i preuzme već pokorenu Dalmaciju, i Hrvatsku, i osvane u Budimu. Ne, taj se slabić odmah po krunidbi vrati u Napulj, a njega ostavi zatrpanog titulama, te herceg spljetski, te podkralj dalmatinski i hrvatski, te veliki vojvoda bosanski i knez Donjih Kraja, a Dubrovčani postaju sve nametljiviji, obasipaju ga poklonima i nagovaraju da uzme i titulu kralja Bosne, jer, ti si, Hrvoje, stvarni vladar, stalno mu govore, kljukaju oko njega kao gavranovi. Ali on zna da nije kucnuo čas. Kralj nije kralj ako ne kuje vlastiti novac i već je u Splitu, gdje nadgleda podizanje kovačnice i preispituje vjernost kovača. Kralj nije kralj ako čvrsto nije u vjeri i evo ga u Jajcu, gdje obilazi crkvu koja je već dobila prepoznatljive obrise u stijeni i naređuje da se uvede još jedna smjena od deset klesara. Jer kralj nije kralj ako ne širi znanje, i knjigu i Božije zakone, pa je već pred krstjaninom Hvalom i naručuje zbornik, i misal, i sve mora biti spremno kada dođe vrijeme za krunu.

I dok Hrvoje obilazi sva ona mjesta, Ostoja čini nevjeru. Taj drznik potpisuje sa Žigmundom ugovor i ostavlja mu bosansku krunu nakon svoje smrti. Razjaren, pušući od muke da se povijaju stoljetne jele bosanskih planina, Hrvoje jaše prema Bobovcu, eto ga, dolazi, pa neka ga Ostoja dočeka ako ima hrabrosti. Vidimo ga obavijenog maglama historije: kao vjernog psića, vodi sa sobom Tvrtkovog sina Tvrtka. Jedva ga čujemo od strašne buke uskomešalih stoljeća, govori: “Ovo je novi kralj!” I dok slavodobitno ulazi u Podvisoko, zbrajajući kako će već sljedeće godine bosanska kruna krasiti njegovu glavu, nije ni svjestan da se oko njega sve već počelo raspadati.

Silnom vojskom Žigmund udara na Bosnu. Prvi udarac Hrvoje prima stojećki. Opijen uspjehom, ne vidi da Zrinom ne može nadoknaditi Bihać, niti da je svojom strahovladom ubio glas razuma – niko od njegovih najbližih saradnika ne smije mu saopćiti ono što je očito i što vide svi osim njega, zaslijepljenog divljom potrebom da sve podredi sebi. Ali smiju glasnici: kralj Ladislav prodao je Mlečanima sve gradove na Dalmaciji za 100.000 dukata. Lica pocrnjelog od bijesa, u istom času zaokreće na jug, da vidimo tog Mlečanina koji će doći u Zadar i u ostale gradove koje je on pokorio i predao vjerolomnom Ladislavu na pladnju.

Nije stigao ni do Klisa, a već se okreće nazad. Glasnici donose još goru vijest: silnom vojskom Žigmund je ponovo udario na Bosnu. Kraj svih njegovih ambicija zove se Dobor. Tu je bosanska vojska potučena do nogu, a žohar Žigmund pogubi mnoge plemiće. Da bi sačuvali glave, pokloniše se i Sandalj Hranić, i Ivaniš Nelipić, i on – Hrvoje Hrvatinić, koji se usudio sanjati kako će jednog dana postati kralj.

To što mu je Žigmund potvrdio sve titule izazvalo je u njemu još veću gorčinu, činilo mu se da bi se bolje osjećao da ga je pogubio na Doboru nego da ga je pozvao u Budim i priredio mu čast, igrajući ulogu velikodušnika. Taj ubica vraća mu Split i Požegu i druge gradove, uvodi ga u red Zmaja i, kao vrhunac licemjerja, određuje ga za kuma svojoj tek rođenoj kćeri Elizabeti, koja, eto, nosi ime njegove rodice, kćerke bana Stjepana II Kotromanića, koju je ovaj tiranin hladnokrvno dao zadaviti.

A bio je korak do cilja. Tako razmišlja na Bobovcu, okružen muzičarima, žonglerima, pajacima, dvorskim ludama i cijelim slavljem. Ostoja se vraća za kralja, a on, Hrvoje, ništa ne može promijeniti. Jedva čeka da se završi ceremonija pa da se vrati u Jajce i zavuče u svoju podzemnu crkvu uklesanu u živoj stijeni i da ječi tamo do kraja vremena, ali prokletstvo koje ga valja historijskim bespućima već decenijama kao da se hrani hladnoćom kamena na kojem leži potpuno go.

Već sljedećeg mjeseca historija ga zatiče u Podvisokom. Zauzima ga u silovitom jurišu i tjera Ostoju do iznemoglosti, ljut, kao da je ovaj kriv za cijeli njegov slom. U njemu ponovo tinja nada, jer, opet je vicekralj, ali sada pod zaštitom moćnog Žigmunda, čija se vojska spušta sa sjevera i zauzima Srebrenik, i Bobovac, i Vranduk, i evo ih u Podvisokom. Ali, čim je vidio ugarsku vojsku kako se valja obalama Bosne, znao je da je izigran. Žigmund se nikad nije odrekao Ostoje. Zna taj prevejani lisac da je on, Hrvoje, i dalje najmoćniji na Bosni i sve je ovo išlo da ga što više iscrpi. Pogrbljen, zarastao u bradu, s nekim luđačkim odsjajem u oku, Hrvoje se vraća u Jajce i zavlači u svoje katakombe. Ležeći go na hladnom kamenu, okajava svoje grijehe i ječi poput ranjena medvjeda.

Ipak, četiri godine prije smrti, odaziva se Hrvoje na Žigmundov poziv i 22. maja 1412. godine zatičemo ga na viteškom turniru u Budimu. Sav je u brokatu i zlatu. Na ceremoniji predstavljanja jaše kroz špalir od desetine tisuća ljudi, uz Ostoju, uz Sandalja Hranića, uz Pavla Radinovića i Stjepana Lazarevića. Duboko je svjestan da je ostala od njega samo ruina i da to znaju i ova četverica što mu već odavno rade o glavi. I toliko su nestrpljivi da već za ručkom traže od Žigmunda da izvrši svoje obećanje i da ga smakne već te noći, ali Žigmund zna da u ovom slučaju ne mora krvariti ruke i on “ne htje dirati u obnemogla starca komu su dani izbrojani i čije će vladanje ubrzo ionako ubrzo zajedno sa Spljetom pripasti kralju i njegovoj kruni”, kako to zapisa poljski ljetopisac Ivan Dlugoss, koji Hrvoja uporno naziva kraljem.

U Budimu Hrvoje shvata da mora udariti prvi. Čim se vratio, naručuje smrt Pavla Radinovića i diže vojsku na Sandalja Hranića, a izgovor je ovakav: ne smije mu biti oprošteno što je otpustio Katarinu, kćerku brata mu Vuka. U isti čas napada na Stefana Lazarevića, koji hoće da mu otme Srebrenicu. Tad Žigmund prepoznaje tren koji već godinama iščekuje. Prvo je pobunio Splićane i ovi Hrvoju otkazaše vjernost, a onda ga proglašava neprijateljem i izdajnikom i oduzima mu sve zemlje i titule. Hrvoje se opet vraća u Jajce. S vodopada poručuje: da vidimo ko će doći i uzeti ovaj grad. Tri dana čeka na jajačkim zidinama, a onda, shrvan umorom, zavlači se u katakombe i golom kožom pada na go kamen. Jajcem odjekuje njegovo potmulo stenjanje. A kroz historiju, sve do nas, odjekuju riječi ljetopisca Andrije Trogiranina: “Ovih dana srušen je Hrvoje, koji je kod njegova veličanstva u Ugarskoj bio veoma ugledan, a htio se uzdići nad sve ostale; ali je zato ponižen i buntovnikom proglašen i konačno postade sramotno prognanim razbojnikom.”

Ali još nije gotovo. Hrvoje izlazi iz katakombi lica pocrnjelog od bijesa. Traži pomoć od Mlečana, ali ovi ga odbijaju. Šalje protovestijara Mihajla Kabužića da dovede Osmanlije. Kao posljednji urlik one tajanstvene zvi jeri koja je vladala Hrvojem, bio je sudar na Lašvi 1415. godine, kada je uz pomoć Osmanlija potukao Žigmundovu vojsku do koljena. Tako je uspio sačuvati posjede oko Lašve i Donje Kraje. Tad se konačno povlači u Jajce da čeka smrt. O toj mračnoj sili koja ga tjerala cijelog života i o bijesu koji je osjetio kada je bio zaustavljen samo na korak do krune i koji nikako nije uspijevao da zatrne, čak ni hladnoćom kamena, najbolje govori epizoda koja ga ispisuje iz historije.

Priča kazuje ovako: Nakon pobjede na Lašvi, Ishak-beg odvede sve zarobljene ugarske vojnike. Ostavi samo Pavla Čupora, župana zagrebačkog i križevačkog i moslovačkog. Njega je Hrvoje izabrao jer ga onomad, kada je kralj Žigmund poklonio Krupu i Ostrožac na Uni njegovom ocu Vukcu, silno uvrijedio. Tri dana je, ležeći na golom kamenu svojih katakombi, smišljao kako da mu se osveti. Četvrti dan naredi vojnicima da zakolju vola i da ga oderu sa što manje štete na koži. Onda naredi da vola nabiju na ražanj i pozva muzikante i plesačice i da dovedu Pavla Čupora. Kada ga poklekoše pred njega, Hrvoje mu kaza ovako: “Ti si nekada u spodobi čovječijoj oponašao glas volujski, a sada sa glasom primi i volujsku spodobu.” I baci ga u onu volujsku kožu i naredi da ga zašiju u nju i smijaše se, a oči mu iskovrnute kao da je lud. A kada se nauživao u svojoj bolesnoj osveti, naredi da Pavla Čupora, onako zašivenog u volujskoj koži, bace u nabujali Vrbas.

Sljedeće godine u aprilu ispusti Hrvoje dušu, ovdje, u katakombama. Njih je dao isklesati da bi u ljutom kamenu zatočio onu stravičnu silu koja ga tjerala cijelog života i tako od nje sačuvao svijet i pokoljenja koja će doći. Njegova žena, Jelena Nelipčić, još iste godine preudade se za Ostoju Kotromanića, njegovog najljućeg dušmanina koji ga i zaustavi na putu da postane kralj.