Ako postoji voće koje asocira na ljeto ili je njegov zaštitni znak, onda je to lubenica. Ona je na meniju stoljećima a tako je i ovih vrelih dana kada se uglavnom njome osvježavamo u hladovini. Ali to ne znači da je oduvijek lubenica bila onakva kakvu je poznajemo danas, crvena i slatka.

Mnoge namirnice koje danas konzumiramo zapravo su rezultat višestoljetnog procesa „pripitomljavanja“. Lubenica je jedna od njih. Poznato je da je staroegipatski kralj Tutankamon sahranjen sa sjemenkama ovog voća prije 3.300 godina, no nove studija pokazuju da je ovaj plod ljeta s nama mnogo duže.

Grupa istraživača sa Univerziteta Ludwig Maximilian u Münchenu provela je, pod vodstvom botaničarke Susanne Renner, opsežno genetsko sekvenciranje pripitomljene lubenice (Citrullus lanatus), odnosno one koju možda jedete upravo danas, zajedno sa još šest vrsta divljih lubenica. Rezultati su pokazali da još uvijek znamo vrlo malo o onome što smo pretvorili u simbol ljeta, u voće koje čak ima svoj dan, treći avgust.

"Otkrili smo da su moderni udomaćeni genomi lubenice bliže povezani sa divljom sudanskom vrstom lubenice nego s bilo kojom drugom od ostalih koje smo analizirali", rekla je Renner za Live Science.

Divlja sudanska lubenica apriori se veoma razlikuje od svoje pripitomljene verzije. Njena je pulpa bijela i manje slatka, tvrde naučnici. Prema studiji, objavljenoj u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, genetska sličnost koju su istraživači otkrili između dvije vrste dovela ih je do zaključka da je sudansko voće vjerojatno preteča pripitomljene lubenice.

Ono što zovu sudanska lubenica zapravo je dinja Kordofan, voće koje raste u Darfuru, regiji u južnom Sudanu. Veliko, okruglo i blijedozeleno, niko ne bi rekao da je ona predak lubenice. Do sada se vjerovalo da je lubenica porijeklom možda iz jedne od pakistanskih regija ali detalj pronađen na slici u grobu Khnumhotepa, koji je služio faraonu iz pete dinastije Nyuser, dokaz je da nismo bili u pravu.

U grobu, koji se nalazi u gradu Saqqari i za koji se vjeruje da je star više od 4.300 godina, pojavljuje se ovalna lubenica, savršeno definirana zelenim prugama. No postoji još jedan trag u drugom obližnjem grobu, u kojem se isto voće može vidjeti "izrezano na pladnju zajedno s drugim slatkim voćem, poput grožđa", ističe Renner. Slika potonjeg prvobitno je objavljena 1912. godine, "ali niko prije nije tumačio da je riječ o lubenici", kaže ona.

Tako su stari Egipćani uživali u slatkim i pripitomljenim lubenicama. To sugerira da je lubenica koju danas jedemo vjerojatno bila prilagođena našem nepcu u to vrijeme u Egiptu ili, barem, unutar trgovačkog opsega tog drevnog carstva. Drevni su poljoprivrednici na tom području vjerojatno probali uzgoj slatkih varijanti divlje lubenice koju su poznavali i, generaciju za generacijom, povećavali su njenu slatkoću.

Crvena boja takođe je posljedica ovog procesa kojim su poljoprivrednici umjetnom selekcijom favorizirali i dobijali crvene plodove. Kada je to tačno počelo, zasad je nejasno ali istraživanje koje je vodila Renner također pokušava naći odgovor na ovo pitanje.

Od tada je trebalo nekoliko generacija selektivnog križanja kroz različite zemlje i kulture da se proizvede današnja lubenica. Postoje zapisi koji datiraju iz 400. godine prije n. e. do 500. godine n. e iz kojih se može izvući da je lubenica došla sa sjeveroistoka Afrike do mediteranskih zemalja. To nije bila samo stvar trgovine i razmjene, već je zahvaljujući njenom obliku, bila pretvorena u prirodni rezervoar hladne vode na dugim putovanjima.

Kasnije su joj u staroj Grčkoj dali ime 'pepon' i a liječnici poput Hipokrata divili su joj se zbog brojnih ljekovitih svojstava. Propisali su je kao diuretik a koristila se i za liječenje toplotnog udara kod djece kojima su stavljali koru  na čelo.

U Evropu su slatke crvene lubenice stigle u srednjem vijeku. Prve skice ovog voća pojavljuju se u srednjovjekovnom rukopisu nazvanom 'Tacuinum Sanitatis', koji se temelji na arapskom rukopisu iz 11. stoljeća. Danas je uzgoj lubenice daleko od svojih početaka. Prema statistikama Ujedinjenih naroda, najveći proizvođač i izvoznik lubenica je Kina, sa 61 milionom tona godišnje. Slijede je Turska (3,8 miliona), Indija (2,5) i Brazil (2,3 miliona).

Rezultati nove studije ne samo da mijenjaju percepciju o historiji hrane koja je ovih vrelih dana jedna od omiljenih poslastica u prodavnicama i pijacama. Kada piutamo odakle je ne mislimo na njeno stvarno porijeklo, kako je ona do nas stigla, ne samo geografski, već i s vremenom.

Kako za Live Science kaže Hanno Schaefer, profesor na Tehničkom Univerzitetu u Münchenu, "sve je jasnije da smo grubo zanemarili sjevernoafričku regiju. Previše smo se usredotočili na Plodni polumjesec (historijsku regiju oko dijela teritorija mediteranskog Levanta, Mezopotamije i Perzije), odakle su, čini se, nastale žitarice i mahunarke, ali moramo uložiti više sredstava u proučavanje sjevernoafričke poljoprivrede i te nalaze dodati arheološkim dokazima".

Nova otkrića, takođe, bi mogla pridonijeti boljoj budućnosti. Prema Guillaumeu Chomickiju, koautoru studije, dinja Kordofan ima gene mnogo otpornije na štetočine od modernih lubenica, pa bi ova vrsta mogla biti korisna za proizvodnju modernih lubenica na etičniji način, smanjujući upotrebu pesticida.