Desetine hiljada Bošnjaka iz okolnih područja, bježeći iz svojih gradova i sela od napada, utočište su našle u Srebrenici.

Grad prenaseljen izbjeglicama

Tokom tri godine, snage bosanskih Srba držale su enklavu u okruženju i redovno je granatirale. Te snage kontrolisale su pristupne puteve i spriječavale dostavu hrane, lijekova i druge međunarodne humanitarne pomoći u enklavu. Grad Srebrenica bio je prenaseljen izbjeglicama. Ljudi su živjeli na stepeništima i u hodnicima stambenih zgrada, u automobilima, zgradama javnih ustanova, poput škola i sportskih centara, dok neki uopšte nisu imali krova nad glavom i spavali su napolju, gdje su temperature tokom zimskih noći padale i do -25oC. Većina onih koji su izbjegli u Srebrenicu oskudijevali su u hrani nakon napuštanja svojih sela, a jedini izvor vode bila je rijeka, izuzetno zagađena otpadom, izmetom i naftom.

Reagujući na ubrzano pogoršavanje humanitarne situacije, u aprilu 1993. godine Vijeće Ujedinjenih nacija usvojio je Rezoluciju 819, kojom je Srebrenica proglašena "zaštićenom zonom".

Nekoliko dana kasnije, potpisan je sporazum kojim se poziva na totalnu obustavu vatre u Srebrenici, demilitarizaciju enklave, angažovanje UNPROFOR-a (Zaštitne snage UN-a) u Srebrenici i otvaranje koridora između Tuzle i Srebrenice za evakuaciju teško ranjenih i bolesnih. UNPROFOR je uspostavio mali komandni centar u samoj Srebrenici, kao i jednu veću bazu (UN baza) u pet kilometera udaljenom gradiću Potočari. Iz te baze UNPROFOR je nadgledao demilitarizaciju grada. Nakon dolaska prve grupe snaga UNPROFOR-a u aprilu 1993. godine, nove trupe mijenjale su se u enklavi na otprilike svakih šest mjeseci. Te snage imale su lako naoružanje i njihovo brojno stanje nikada nije prelazilo 600 ljudi. U januaru 1995. godine, u enklavu je stigao Holandski bataljon.

Godišnjica genocida

Suljagić u Washingtonu: Čak i u julu 1995, naši životi nisu nam poklonjeni od nikoga, borili smo se, pružali otpor

U martu 1995. godine, Radovan Karadžić, predsjednik samoproglašenog entiteta Republika Srpska i vrhovni komandant njegovih oružanih snaga, naložio je snagama bosanskih Srba da muslimansko stanovništvo eliminišu iz enklava Srebrenica i Žepa. Dokument poznat pod nazivom Direktiva 7 predstavljao je uvod u zločine koji će biti počinjeni u julu 1995. godine. Drinskom korpusu Vojske Republike Srpske (VRS) naređeno je sljedeće:

"Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi."

U skladu sa Direktivom 7 tadašnji je general Vojske RS-a i osuđen ratni zločinac Ratko Mladić 31. marta 1995. godine potpisao je Direktivu 7/1, kojom je Direktiva 7 pretočena u operativne vojne zadatke, a koja je kasnije rezultirala genocidom u Srebrenici.

Na suđenju Vujadinu Popoviću i drugima zaštićena svjedokinja, govoreći o uvjetima života u Srebrenici prije jula u Srebrenici, kazala je:

"Nije bilo hrane, nismo imali šta da jedemo, nije bilo odjeće, obuće. Patili smo se. Ja sam svaki dan išla s mojim ocem od kuće do kuće da nam neko da kilogram brašna, pasulja ili nešto. Bilo je naroda koji je bio po cesti, nije imao gdje noćiti, kuhao je na cesti. Mi smo bar imali tu sobu, mada smo tu i spavali, i jeli, i pili, i kuhali, i tuširali se, tu nam je bilo sve."

U julu 1995. godine, Direktiva 7 pretočena je konkretan plan, čija je realizacija otpočela operacijom kodnog imena Krivaja 95 i završila ubistvom ili nestankom do 8.000 muškaraca i dječaka, kao i prisilnim premještanjem do 30.000 žena, djece i staraca iz enklave.

Imao 6 godina

Bolna sjećanja Ahmeda ef. Hrustanovića: Kamion kreće, babo je trčao za nama do Potočara, a ja mislim - kako da se rastanemo, a tek smo se sastali

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MRMKS) sudili su dvadesetorici pojedinaca za zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine i zaključili da masovna ubistva muškaraca i dječaka iz Srebrenice predstavljaju zločin genocida.

Radovan Karadžić bio je predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant VRS-a, dok je komandant VRS-a bio Ratko Mladić. VRS je u svom sastavu imala šest teritorijalno organizovanih korpusa, među kojima je bio i Drinski korpus. Drinski korpus bio je podijeljen u više brigada, uključujući Zvorničku brigadu i Bratunačku brigadu. Radislav Krstić bio je načelnik štaba, a potom i komandant Drinskog korpusa.

U predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, za zločine počinjene u Srebrenici, uključujući genocid, procesuirani su i osuđeni sljedeći visoko rangirani pripadnici snaga bosanskih Srba: Vujadin Popović, načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a; Ljubiša Beara, načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a; Drago Nikolić, načelnik za bezbjednost Zvorničke brigade VRS-a; Ljubomir Borovčanin, zamjenik komandanta Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske; Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade VRS-a; Radivoje Miletić, načelnik za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba VRS-a; Milan Gvero, pomoćnik komandanta Glavnog štaba VRS-a za moral, vjerske i pravne poslove.

Hronologija genocida, koju je objavio Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove.

28. juni

Rukovodstvo bosanskih Srba planira napad 28. juna 1995.

Radovan Karadžić, predsjednik i vrhovni komandant oružanih snaga Republike Srpske, Momčilo Krajišnik, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, i Radislav Krstić, načelnik štaba Drinskog korpusa VRS, dogovaraju napad na Srebrenicu. Nakon sastanka, Komanda korpusa počela je izrađivati borbeni plan.

- Ta operacija koja je podrazumijevala da se jedanput obuzda dejstvo s tih teritorija inicirana je krajem juna 1995. godine, kada je u komandu korpusa došao predsjednik Karadžić odnekuda, u društvu predsjednika Skupštine Krajišnika i njegove supruge. Ja sam izašao, oni su već bili na hodniku, predao sam raport, on je zatražio da negdje sjednemo. Ja sam pozvao pukovnika Krstića. Kad je on došao, oni su ustali, pozdravili se sa pukovnikom Krstićem. Tada smo sjeli jedni naspram drugih. Predsjednik Karadžić je pitao "za koje vrijeme možete da idete na Srebrenicu". Tada je Krstić rekao "zavisno od cilja, može između tri i pet dana da traju pripreme. Predsjednik Karadžić je rekao "Gledajte to što kraće". To znači čim prije pripreme budu završene da treba da se taj zadatak realizuje. Pukovnik Krstić je u svojoj kancelariji pozvao mene i rekao da počnemo da planiramo operaciju - kazao je svjedok Milenko Lazić, oficir Drinskog korpusa VRS, na suđenju Vujadinu Popoviću i drugima.

Sjećanje i nada

Majka Emina Hajdarević 30 godina traga za sinom Edinom: Kad bih našla samo jednu kost, ukopala bih ga...

6. juli

Otprilike u 3 sata ujutro, započinje operacija kodnog naziva Krivaja 95.

Grad Srebrenica i posmatrački položaji Holandskog bataljona UNPROFOR-a na meti su granatiranja.

Narednih dana posmatrački položaji UNPROFOR-a oko Srebrenice padaju u ruke snaga bosanskih Srba

Na suđenju Radovanu Karadžić i drugima svjedočila je Mirsada Malagić, preživjela u genocidu.

- Tog dana išla sam od Potočara prema Srebrenici. Na putu do Srebrenice, bila sam negdje na pola puta, čula sam tada granate, koje su ekslodirale. Eksplozije su se čule u Srebrenici. Kada sam čula te eksplozije, vjerujte tada su mi se noge odsjekle, ne znam kako sam došla do Srebrenice. Bilo je to nešto ponovo strašno, poslije zatišja, poslije nekog koliko toliko mirnog života, primirja u Srebrenici, odjednom kroz glavu su vam se počele vrtiti ponovo one slike haosa, onih nedavnih napada, granatiranja i tako dalje. Ne znam ni kako sam došla do Srebrenice da vidim šta se dešavalo gore, jer su mi gore bila djeca, muž. Ja sam bila sama s jednom strinom, išli smo nešto kopati, raditi u bašti - ispričala je ona.

U narednim danima, postupajući po naredbi Radovana Karadžića, započinje zauzimanje Srebrenice.

U poslijepodnevnim satima 11. jula pripadnici VRS-a pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ulaze u Srebrenicu. 

- Hiljade bosanskih Muslimana bježe iz Srebrenice kako bi zatražile zaštitu unutar obližnje UN-ove baze u Potočarima. Do jutra, na području oko UN-ove baze boravi do 30.000 bosanskih Muslimana, od kojih su većina žene, djeca i stariji ljudi. Humanitarna situacija je katastrofalna. Nema dovoljno hrane, vode ili lijekova. Sanitarnih prostora je nedovoljno. Ljudi su izloženi paklenoj vrućini. Neke žene se porađaju. Neki ljudi umiru, a drugi vrše samoubistva ili pokušavaju to učiniti – navedeno je u hronologiji genocida koju je objavio Haški tribunal.

Masovna ubistva

Dvanaestog jula snage bosanskih Srba preuzimaju kontrolu nad Potočarima. Desetine autobusa i kamiona pristižu ispred baze Holandskog bataljona i počinje izdvajanje muslimanskih muškaraca i dječaka.

Istog dana, žene, djeca i dio starijih muškaraca ulaze u autobuse i kamione koje su pripremile snage bosanskih Srba. Tog i narednog dana je 30.000 žena, djece i staraca prisilno premješteno iz Potočara u Kladnju, na teritoriji pod kontrolom Armije BiH.

Prva masovna ubistva muškaraca počela su 13. i 14. jula na nekoliko lokacija.