“I šta sad da vam radim? Vi ste već gotovo odrasli. Za koju godinu možda ćete i pušku nositi! A ponašate se k’o mala djeca što su se posvađala oko igrački... Hajd’ da vas ne gledam... I da se ne ponovi! Jasno?”, reče nastavnik Avdo. Klimnusmo glavom. No, Rizo me pogledao onom vrstom pogleda koji je govorio da nije sve gotovo. Imao je čvorugu nasred na kec podšišane glave. Jedva sam se suzdržavao da se ne nasmijem.
Igrali smo fudbala nakon škole. U žaru igre, nenamjerno, napucao sam ga ondje gdje ne treba. Nakon što se pribrao, pojurio je na mene poput kakvog bika usred borbe s matadorom. Izmakao sam se. Rizo se sapleo, izgubio ravnotežu i zvekn’o glavom o kamen. Utom je naišao nastavnik.
Ratna škola je bila više od škole. Igra. Druženje. Ljubavi. Sastanci. Rastanci. Drame. Vijesti s ratišta. Išli smo u školu. To znači da je na linijama bilo dobro. Agresor je bio zaustavljen u posljednjoj ofanzivi koja je trajala gotovo puna tri mjeseca, veći dio novembra, decembar i januar. Zima je bila na izmaku. Šta donosi proljeće?
Došao sam kući. Otvorio vrata. Mati je sjedila i plakala. “Šta je sad? Je li opet neko poginuo?”, upitah. Obrisala je suze, blago se nasmijala. “Nije, hvala Bogu. Još desetak kilograma”, rekla je rukom pokazujući na otvorenu vreću brašna. “Ma hajd’, preživjet ćemo makar i mekinje jeli”, rekoh joj.
KRAJ RATA S HVO-OM: BRAŠNO DOLAZI
Otvorio sam vrata, izašao napolje praveći planove kako s Amelom stupiti u kontakt. Jedino mi je to bilo važno. Već je bilo osjetno toplije. Krenuo sam ka banji. Sredina je marta, a toplo je kao da je maj. Možda se neko i kupa na banji?
Na povratku sam čuo dobro poznati glas kako me doziva. Ahmo. Ušao sam u ono što je nekada bio restoran. Sada, u nedostatku ića i pića, tek je ostao inventar – stolice i stolovi, natkrivena bašča s pogledom na zelenkastu boju Krivaje. Tu ispod Vasvinog restorana je i kupalište. Krivaja je dovoljno duboka i kada je vodostaj najniži. Ronio sam prošlo ljeto. Dotakao dno nogama. Na pojedinim tačkama dubina je bila i preko mojih ispruženih ruku, dok sam stopalima doticao dno. Preko dva, možda i tri metra dubine. Jedva čekam ljeto. Ljeto je praznik, ljeto je druženje. “Krivaja je život, Krivaja su koke”, ako bih parafrazirao Lepog iz čuvene pjesme “Zabranjenog pušenje”.
“Vasvo donesi djetetu sok”, reče Ahmo. “Nema”, odgovori Vasva. “Vadi one ispod pulta...”, naredi Ahmo. “To nam je za...”, nije dovršila rečenicu. “Te, te, upravo te... i nema ali... Danas slavimo!”, reče Ahmo. “Šta se slavi?”, upitah. “Gotovo je!”, reče Ahmo. “Šta je gotovo?”, tražio sam dalja pojašnjenja. “Nisi čuo?”, reče Ahmo. “Šta?”, upitah. “Potpisan je sporazum u Washingtonu!”, objasni Ahmo.
Nisam danima slušao vijesti iako je bilo struje – radio je bio pokvaren, a nije se mogao pratiti niti jedan TV kanal.
“Završen je nametnuti, isforsirani, bespotrebni rat s HVO-om. Sada se možemo fokusirati na agresora”, nastavio je Ahmo objašnjavati. “To znači...”, krenuo sam dodati, a Ahmo je dovršio rečenicu: “...da smo odblokirani! Bit će soka, Vasvo! Bit će pića! Sad ćemo se rješavati zaliha. Donesi sve što imaš ispod pulta. Daj još soka! Žedno je dijete...” Pravio je šegu i šalu vidno raspoloženi Ahmo.
Ne znam koliko dana je prošlo dva, pet ili sedam, ali efekti sporazuma su se momentalno osjetili. Prvo su Krivajsku dolinu, ondje gdje je probijen put, tu usku cestu što su se jedva dva putnička automobila mogla mimoići, zakrčili konvoji šlepera. Sporo su se kretali. Jasno sam mogao vidjeti da je riječ o vrećama brašna, paketima ulja, šećera... svega onog što je bilo nužno, za čim se vapilo posljednjih mjeseci, ono što je dostizalo astronomske cijene.
Valjalo je popuniti zalihe, magacine, valjalo je osigurati što više za Tuzlansku regiju. Tuzla je bila bedem, utočište, “majka” kod koje je bilo dovoljno struje i smještaja, tople ljudske riječi za sve one koji su silom prilika morali napustiti svoj kraj. Došli su tu muhadžeri iz Bratunca, Višegrada, Foče, Zvornika, Brčkog, Bijeljine... svih onih okupiranih mjesta uz Drinu i Savu. Našao bi se neko i iz Modriče, Dervente, Bosanskog Broda. Tuzla je sve primila uvijek otvorene ruke. Od Kladnja do Sapne, do predgrađa Brčkog i Gradačca, na tom prostoru, sabralo se više od milion ljudi.
KAD VIDIŠ ONO ŠTO NISI SMIO VIDJETI
Šleperi su teške mašine dizajnirane da prevuku što više drumskim saobraćajem, da budu konkurenti željeznici. Zahtijevali su široke ceste, uređene i održavane. S mukom su migoljili kroz gorostas Konjuh, preko planinskog prijevoja Mladoševca probijenog da bi se mogla izvlačiti građa. Sada je to bila žila kucavica kojom su prolazi kamioni, autobusi, cisterne, bolnička i vojna vozila, jednom riječju, sve ono što je trebalo kako bi gradovi s one strane planine mogli funkcionirati. I sve se kretalo usporeno, s mukom, s problemima, ali je nekako funkcioniralo. Nepregledne kolone kamiona postala su naša svakodnevica.
Bio je vikend. Krenuo sam ka aranu, ondje bismo se okupljali da se igramo u slobodno vrijeme. Nije bilo nikog. Čula se graja. Odnekud blizu, ali nisam mogao vidjeti odakle. Krenuo sam prema zvuku, ka ploči, ka Crnom potoku, nizvodno cestom. Iza prve okuke iskupilo se, čini mi se, cijelo selo – i malo, i veliko. Šleper, očigledno pretovaren, samo se strovario ukoso na cestu. Nije se moglo proći. Nastao je zastoj. Već su pristizali drugi kamioni.
“Ti, šta čekaš? Dođi vamo”, obratio mi se nepoznati čovjek. Prišao sam. Već su tu bili Fahro, Edin, Sabahudin... “Pomozite ovo pretovariti, moramo osposobiti saobraćaj čim prije”, dodao je čovjek.
Brzo smo se organizirali uz pomoć starijih. Počeli smo iz prevrnute prikolice istovarati pedesetkilogramske vreće brašna. Izgledalo je poput radne akcije iz perioda socijalizma, ono što sam nekada gledao kroz dokumentarce – mnogo ruku i dobra organizacija.
Uspjeli smo istovariti, a potom ponovo utovariti prikolicu za kraće od dva sata. “Vas četvorica, svaka čast. Vaše su dvije vreće! Prave ste ljudine!”, pokazivao je onaj nepoznati čovjek na vreće brašna naslagane pored puta dajući ih kao kompenzaciju za pretovar. Niko nije bio sretniji od mene kada sam donio brašno kući.
Sljedeći dan identična situacija. Ovaj put došla je i Civilna zaštita. Vidio sam Tufu A., komšiju iz Olova, komandanta Civilne zaštite, dok je davao naredbe radnicima oko nasipanja osutog dijela ceste, osposobljavanja saobraćajnice.
I naredni dan desila se slična situacija. U pitanju su bili paketi s uljem. Izgleda da je selo Kalesija crna tačka za transport, tu bi, pod pritiskom teških kamiona, cesta popustila. Ili mi se bar tako činilo?
Jednu večer, već je bio mrak, nisam siguran koliko je bilo sati, znam da je bilo prilično kasno, odlučio sam prošetati. Umjesto prema banji, uzvodno, ni sam ne znam zašto, krenuo sam u suprotnom smjeru, ka ploči, tom dijelu gdje su se dešavali saobraćajni kolapsi.
Prije nego što ću stići do famozne okuke, neko je zviznuo iz šume. Stao sam kao ukopan. Sada se jasno nazirala silueta s krampom kako potkopava rub ceste, možda koji metar ispod dijela puta koji je bio upravo saniran. Druga je silueta istrčala iz šume, vičući: “Šta si blehnuo? Da te više nisam vidio ovdje!”
Otrčao sam kući. Otvorio vrata. Mati je već spavala. Ušunjao sam se u krevet, pokrio dekom. Zaspao sam nekako, potom se budio u znoju, s mukom, u razmišljanju o onom što sam vidio a nisam trebao vidjeti, s tegobom šta učiniti, da li prijaviti i hoće li mi iko povjerovati.