Posljednjih aprilskih dana 1993. godine nastavlja se nakratko prekinuti izbjeglički put. Ovo je peti put od početka rata da sam morao napustiti toprak! Prvi put u aprilu 1992, kada je s kontrolnog punkta srpske policije na Nuli, u Olovskim Lukama, fantomske tvorevine SAO Romanije, upucan Ahmo B. Njegovo vozilo izrešetano je s više od stotinu metaka. Ubijen je na licu mjesta. U izgnanstvu nismo dugo ostali, možda dva ili tri dana u Milankovićima, selu petnaestak kilometara od Olovo, na padinama Konjuha. Drugi put, dva mjeseca kasnije, kada je SAO policija pokušala uspostaviti operativnu kontrolu na samom ulazu u Olovu. Na teren su izašli pripadnici rezervnog sastava MUP RBiH. Nakon kratkotrajnog uvjeravanja, SAO policajci su razoružani i sprovedeni u policijsku upravu. Po pričama očevidaca, zbog osobito drskog ponašanja, komandir te paradržavne formacije Čedo Đ. proveden je kroz čaršiju bez uniforme, samo u vešu. Daidža, u to vrijeme načelnik policije, nikada nije potvrdio tu verziju priče. Nakon pregovora, SAO policajci su pušteni, dogovoreno je da više ne patroliraju gradom. Sukob je izbjegnut u posljednji čas. Treći put bježali smo u augustu devedeset druge, kada je i počelo granatiranje. Ponovo smo se našli u Milankovićima. Nakon Milankovića, uslijedilo je izbjeglištvo u Kladnju. 


Izrešetano vozilo Ahme B.

Ovo je peta izbjeglička destinacija (nadam se i posljednja!). Selo Kalesija nalazi se na jedanaestom kilometru nizvodno rijekom Krivajom od Olova. Došli smo u sumrak. Već je bio parkiran tamić sa stvarima prevučenim iz Olova. Dva trosjeda na izvlačenje, komoda s ladicama, peć na drva, mikrovalna, frižider, televizor s videorekorderom... Dočekali su nas domaćini. Taib Č. u srednjim tridesetima, kratko uposlenik šumsko-industrijskog preduzeća “Stupčanice”, otkad datira poznanstvo s djedom. Kasnije, u vrijeme tržišne liberalizacije i dozvole “privatluka” u bivšoj Jugoslaviji, dvije-tri godine pred rat, otvorio je maloprodajni objekt. Isto smo uradili i mi u porodičnoj kući u Olovu. Od tada se poznanstvo s djedom pretvorilo u neku vrstu poslovne saradnje i prijateljstva. Taib zvani Tašo bio je vješt trgovac. Opskrbljivao je selo potrebnim namirnicama, a u drugom smjeru, kada bi išao po robu, odvozio je sir, kiselo mlijeko, kajmak, sve što je bilo potrebno sarajevskim buregdžinicama. Osim Taiba, dočekali su nas i njegova supruga Nefuša, sinovi Edin i Admir, dječaci u dobi od osam i pet godina. “Dobro došli, ako se može tako reći”, kaza Taib.

RATNI IZBJEGLIČKI INVENTAR

Dobili smo na korištenje pomoćni objekt, odmah do “gazdinske” kuće. Upravo je tu bila prodavnica. Površine od približno 20 kvadrata. S prednje strane ogromni prozorski portal. Služio je kao izlog. Jedan mali prozor na suprotnom zidu. Dovoljno svjetlosti.

Sama prostorije podijeljena je na dva dijela. U prvom smo uspjeli smjestiti dvosjede, jedan do drugoga. U nizu do izloga postavili smo komode s ladicama. Nekih metar, do metar i po od komode, na podu, postavili smo lim površine kvadratnog metra, a na njega peć na drva zvanu “kraljica”. Manji dio prostorije uzdignut je za jednu stepenicu i popločan do plafona. Tu je dovedena voda. Postavljen je mali lavabo. Stavili smo nešto higijenskog pribora do lavaboa, a preko puta frižider i na njega mikrovalnu.

Na vrata, s unutrašnje strane, ukucali smo vješalicu, stavljajući jakne i priručnu garderobu. Nije bila dovoljna jedna vješalica, pa smo ukucali još jednu na zid do vrata.

Valjalo je sve smjestiti u tu prostoriju a da je nadohvat ruku, u funkciji, koliko-toliko da zadovolji i estetske kriterije. Izbjeglice su majstori improvizacije. Niko ne zna bolje na malo prostora staviti tako mnogo stvari. Ko zna koliko dana, sedmica, mjeseci ćemo provesti ovdje? Novi ratni raspored. Tužan sam. Mama i ja, ovdje! U izgnanstvu! Na sigurnom! Djed je ostao kući. U Olovu. U ratnoj zoni. Tako blizu, a tako dva različita svijeta!

Umor me počeo svladavati. Iscrpljen sam, osjećam neku težinu, nelagodu... Odjednom mi sve smeta. Samo da rat hoće više stati! Nervozan sam od istovara, od jučerašnjeg dana, od granatiranja, od neizvjesnosti, od zebnje, od stalnog pomicanja, od navikavanja na malo i manje... Sjetih se riječi komšinice Dragice Š.: “Najlakše je ovima što nemaju. Ne moraju vukljati ovu silu od stvari.” Zvučalo je, možda, humoristično u trenu, a sada sam shvatio svu gorčinu tih riječi.

Sve treba, a ne možeš sve ponijeti, strpati, smanjiti, kondenzirati... Što više poneseš, to je teže transportirati, iznositi, pomicati, smjestiti... Uostalom, ništa nije sigurno, možda ni ovo nije konačna destinacija.

Za divno čudo, bilo je struje. Namjestilo smo osnovno, tek toliko da možemo leći, i raspremili krevete. Krajnjim atomima snage priključio sam televizor i videorekorder. Nije bilo programa. Informativna blokada. Nije moguće pratiti program RTV BiH. Ipak, provjerio sam i videorekorder. Ko zna otkada i kako je ostala u videorekorderu VHS kaseta. Pritisnuh “eject”. Pisalo je: “Nije nemoguće.” Ponovno ubacih kasetu i pritisnuh “play”. Film. Cybill Shepherd, Robert Downey Jr i Ryan O’Neal u glavnim ulogama. Vrhunska holivudska komedija. Nakon napornog dana, traumatičnih događaja, upravo nam je to trebalo, malo smijeha i blještavilo nekog tamo svijeta, daleko od rata... Zaspao sam a da nisam uspio pogledati ni pola filma.

Ustao sam rano ujutro. Nisam više mogao “trpjeti”, morao sam na meni omraženo mjesto. Poljski nužnik. Nekada u miru, prilikom čestih posjeta selu Petrovićima, cijeli sam dan odgađao odlazak u toalet. Kući bi me čekala šolja. Civilizacijski izum. Ovako, morat ću se naviknut.

Većina sela nije imala kanalizacionu mrežu. A ondje gdje je i bilo, vladalo je neko uvjerenje “kako nečist ne treba unositi u kuću”. Pravljenja su kupatila, ovih i onih veličina, s ovim i onim pločicama, s priključkom za veš-mašinu, kadom, toplom i hladnom vodom, odvodom vode, samo nije smjela biti šolja!

Nužnik je bio dozidan sa zadnje strane objekta-štale, u kojoj su bile smještene dvije krave. Po izlasku iz toaleta dočekali su me braća Edin i Admir. “Hoš s nama do korita?”, upita me stariji dječak. “Naravno!”, odgovorih, mada nisam znao o čemu je riječ.

KALESIJSKI ZVUCI

Potjerali su krave tristotinjak metara kako bi se napojile. Voda je dovedena slobodnim padom, a onda su napravljena u deblu izrezbarena korita da bi bila pristupačna stoci. S korita, “kote” poviš’ sela, pružao se prelijep pogled. Kuće su bile grupirane u tri reda, zbijenije nego je to bio slučaj sa selima u slivu Stupčanice. Koliko sam mogao izbrojati, bilo je dvadesetak objekata za stanovanje. Gotovo uz svaku kuću nalazila se i štala. Izuzev dva starija objekta s krovom na “četiri vode”, sve su bile novije gradnje.

Uz samu Krivaju bila je kafana s otvorenom baščom i pogledom na rijeku. Primijetio sam da se u centralnom dijelu sela nalazi i brenta, pogon za rezanje trupaca. Još je bilo načina da se građa preko zaobilaznih šumskih, makadamskih puteva, preko brda i dola, plasira do Hrvatske, a onda i dalje ka Zapadnoj Evropi. A u Evropi se gradilo. Ujedinjena Evropa živjela je neko novo “proljeće” nakon odlaska sovjetskih trupa.

Potjerali smo krave nazad ka štali. Na stotinjak metara od korita, između kuća, nalazio se drveni stol s klupama. Okolo su sjedili dječaci. Njih desetak. Toliko nas nije bilo u cijeloj “vukovarskoj četvrti” u Olovu. Selo je vrvjelo od života. Priđoh.

Dva dječaka upravo su se pripremala za nastup. “A sada, čuveni duo, braća Fahir i Fahrudin, nasljednici grupe ‘Kalesijski zvuci’”, najavljivao je dječak plave kose, malo manji rastom od mene, možda godinu-dvije stariji.

“‘Kalesijski zvuci’, je li to neka lokalna grupa”, upitah poluglasno Edina. Ostali se grohotom nasmijaše. Dječak koji je najavljivao okrenu se i održa mi “predavanje”.


“Vukovarska četvrt“, pogled na “Centrotransovu” garažu i radionicu

“Nisi čuo za ‘Kalesijske zvuke’? Pih, a došao si u Kalesiju?’, reče najavljivač performansa. U toku tog igrokaza kao da me je ružio zbog mog neznanja, dok su se ostali, zacenuti od smijeha, hvatali za stomak.

“Fahire, de mu objasni, materi ti”, konačno reče dječak “najavljivač”.

Najodrasliji dječak ustade, okrenu se prema meni i reče: “'Kalesijski zvuci' su najpoznatiji sastav koji pjeva izvornu muziku. Prodali su ploča skoro ko i ‘Dugme’. Dok još nisu bili poznati, gostovali su ovdje u kafani, kod Arifa. Tri dana i tri noći dolazio je svijeta odsvakle. Teferič. I jelo se i pilo, pjevalo! Odavde su krenuli. Postali znani. Pročulo se i za kafanu. Za selo. I otud naziv Kalesija.”

Odmahnuo sam rukom. Odmaknuo sam se od stola i pogledao s uzvisine. Pružao se pogled na strme padine Konjuha, na Krivaju, meni neznano selo gotovo na vrhu planine što se naglo uzdizala, poput kakvog vulkanu koji samo nije eruptirao. Gledao sam u djevojčice koje su se igrale gume u blizini brente. Gledao sam u krave koje su izgonili i tjerali po nekom ustaljenom redu i druga djeca u selu. Za razliku od mene i onih koje sam poznavao iz “urbanog okruženja”, djeca na selu su znala za red, rad, disciplinu. Od najmlađeg doba bili su pastiri, goniči, čuvali sitnu, a potom i krupnu stoku na ispaši... Mi smo ljetne raspuste i slobodno vrijeme provodili u dokolici, zanovijetanju roditeljima i u zijanima.

Gledao sam u vojnike koji su sjedili na obali rijeke odmarajući. Nije pucalo. Nije bilo zvižduka ni odjeka detonacije. Samo se čula “jeka” iz grla dječaka... Jeka slobode. Imao sam osjećaj u trenutku da je ovo najljepše mjesto na zemlji. Kalesija je bila mirna luka, djeca i graja, rijeka i planina, svjež zrak, nešto tako čudesno, kao u bajci, komad raja istrgnut u ovom metežu, haosu, neizvjesnosti, ratnom vihoru koji je vladao svuda uokolo!

I da, bio sam u Woodstocku izvorne muzike. Mjestu odakle je krenuo zvjezdani uspon “Kalesijskih zvukova”. Ne znam koliko je priča bila istinita, no nije bilo ni bitno...